U raljama škegronomike

Fascinantno je kako malo treba da 12 milijuna kuna nekome postane zanemariv iznos. Čini se da su za to dovoljna samo dva uvjeta. Da je taj netko ministar i, naravno, da je riječ o tuđem novcu. Oba su uvjeta bila ispunjena u slučaju ministra Željka Jovanovića, pa je on upravo tako branio mirovine za zaslužne sportaše. Toliko su nas silno zadužili, pa im valjda nećemo uskratiti tu sitnicu. Grci su, međutim, bili spremni uskratiti cijelom svijetu plamen za olimpijsku baklju, jer im je, u njihovim materijalnim uvjetima, ceremonija paljenja i slanja bila preskupa.

Hrvatska, naravno, nije Grčka, ali se kreće njenim stopama. To plastično pokazuje ispravak krivog navoda, koji je ovih dana dao Državni zavod za statistiku. U prošloj godini bruto domaći proizvod nije povećan ni za onih mizernih 0,2 posto kako se dosad tvrdilo. Nasuprot tome, 2011. je bila četvrta uzastopna godina u kojoj je on padao. Ništa se ne mijenja ni ove godine, pa je u prva dva mjeseca industrijska proizvodnja smanjena za novih pet posto. Već petu godinu, dakle, hrvatska ekonomija tone i sve je manji prihod od kojeg ona živi.

Dosljedno loša politika

Pa ipak, ta se strašna činjenica izgubila u poplavi mračnih senzacija kojima se ljudima svakodnevno nude krivci za njihovu nesreću. Štoviše, umjesto suočavanja s istinom, politička se javnost zabavlja traženjem krivca. Je li pogriješio Državni zavod za statistiku? Nije, ta je ustanova samo koristila podatke koje je dostavljala carina. Je li to bivša vlast, koja je uoči izbora frizirala rezultate svog rada? Nije, kaže Jadranka Kosor, jer je statistika potpuno nezavisna… Kao da je to uopće važno, u trenutku kad se shvatilo da je u brod prodrlo mnogo više vode nego što se mislilo i da on sve brže tone Ali još je žalosnija reakcija vladajuće koalicije. Kako ona komentira činjenicu da vrijeme za akciju ističe mnogo brže nego što se mislilo? Nikako. Na izravno novinarsko pitanje, jedan je ministar (ali ne iz “prvog ešalona”, kako je rekao premijer) odgovorio da su se oni pripremili za sve situacije. To je, naravno, tipičan odgovor političara na vlasti, a ne ekonomista koji mora znati otkud vjetar puše. A za političara na vlasti, kaže ona stara mudrost, sve je uvijek u redu, dok mu se nebo ne sruši na glavu.

Istina je, međutim, da se nova vlast ponaša točno onako kako je najavljivala uoči izbora. Usprkos svemu što je zatekla u ormarima i ispod tepiha, usprkos nesreći koja se sve više izljeva na ulice i ljudskim tragedijama koje zapljuskuju televizijske ekrane, ona ostaje dosljedna svojoj odavno proklamiranoj politici koja ne predviđa promjenu ekonomskog modela. Po njima, stanje će popraviti već sama činjenica što su oni bolji od svojih prethodnika. Pošteniji, pametniji, stručniji i radišniji. I, naravno, hrabriji za teške odluke koje im predstoje.

Zato prvih sto dana vlasti Kukuriku koalicije sve više podsjeća na isto razdoblje Jadranke Kosor nakon što joj je Ivo Sanader prepustio kormilo. I tada su se, iz dana u dan, otkrivali novi pljačkaški skandali, a Remetinec je u javnosti bio više spominjan od Banskih dvora. I tada je, kao i sad, Mladen Bajić bio čovjek od kojeg se očekivalo da presiječe gordijski čvor nakupljenog bezakonja. I tada je, poput svojih kukuriku nasljednika, gospođa Kosor željela srediti državu, najavljujući da će vrući krumpir koji joj je dopao u ruke ohladiti i od njega napraviti salatu. Ni njoj nije padalo na pamet da se ništa ozbiljno neće promijeniti ako se prvo ne promijeni škegronomika, koju je Borislav Škegro uspostavio još početkom godine 1994. Kao što za Jadranku Kosor nije bilo dovoljno da je zamijenila Ivu Sanadera, tako ni za Kukuriku koaliciju nije dovoljno što je na vlasti smijenila HDZ. Ako želi promjene, ona će konačno morati smijeniti Škegru.

Račun bez krčmara

Nakon prvih sto dana, vitalnost Škegrinog modela pokazala se u prvom redu na proračunu. U njegovo vrijeme, koje je trajalo od godine 1993. do 1999., državna je potrošnja povećana za skoro četiri puta. Od tada je rast usporen, ali su i brojke postale mnogo veće. To je, naravno, sustavno gušilo privredu. Najteži udar Škegro je nanio hrvatskoj ekonomiji sredinom 1998., prilikom uvođenja poreza na dodanu vrijednost. Ekonomisti znaju da ta operacija dovodi do velikog porasta budžetskih prihoda, jer se odjednom počinju oporezivati sve operacije unutar lanca proizvodnje, a ne samo konačni proizvod. Ali to je, kako je uzalud dokazivao dr. Guste Santini, samo jednokratna pojava. Čim se počne vraćati naplaćeni pretporez, vraćaju se i stare brojke. Zato je sve što se previše naplatilo u prijelaznom razdoblju trebalo vratiti privredi.

Škegro je, međutim, s autoritetom potpredsjednika Vlade i Tuđmanovog miljenika, dokazivao da se uvođenjem PDV-a pokazalo kako je bruto domaći proizvod mnogo veći od onog koji iskazuje statistika i da privreda, zapravo, plaća premali porez. Činio je to tonom sveznalice, samouvjereno i bahato. Na njegov prijedlog HDZ-ov je glasački stroj sredinom 1998. izglasao rebalans, kojim je proračun povećan za cijelu trećinu. Poslije su se morali povećavati i drugi porezi, jer se PDV ubrzo smanjio na iznos prijašnjeg poreza na promet. Ali Franjo Tuđman i HDZ bili su zadovoljni. Bližili su se izbori, a oni su imali novca napretek. Dijelili su ga kapom i šakom, pa se bitno povećao broj onih kojima je proračun bio i otac i majka. Dijeliti tuđe nikad i nikome nije bio problem.

Pa ipak, ubrzo se pokazalo da je to bio i politički, a ne samo ekonomski račun bez krčmara. Pritisnuta golemim porezima, privreda se počela ubrzano urušavati. Uoči prelaska na PDV postignut je dotad nezabilježen rast od sedam posto, što je bio znak da je ipak započeo proces oporavka. Nakon Škegrine vampirske operacije to je zaustavljeno, pa je rast spao na čistu ništicu. Umjesto da ulažu u razvoj, poduzeća su se zaduživala kod banaka da bi mogla platiti poreze. Recesija u koju je tada zapala hrvatska ekonomija bitno je pridonijela onom legendarnom porazu HDZ-a na dan 3. siječnja godine 2000.

Ima li kapetana na brodu?

Najviše što je uspjelo Račanovoj Vladi bilo je zaustavljanje daljnjeg rasta proračuna. Ali i to je trajalo samo nekoliko mjeseci, nakon čega je i njegova koalicija od toga digla ruke. U slijedeća dva HDZ-ova mandata nikome nije padalo na pamet da mijenja Škegrinu politiku, a premijerka Jadranka Kosor punjenje proračuna izjednačavala je s ekonomskim uspjehom svoje Vlade. Sve isplaćujemo na vrijeme, hvalila se ona i njen ministar financija.

Činilo se da je s dolaskom Kukuriku koalicije tome konačno došao kraj i da je došlo vrijeme bitno jeftinije države. Ali predstavnici rejting agencija su došli i otišli, pa se umjesto o smanjivanju proračuna opet počelo govoriti o njegovom uspješnom punjenju. O rasterećenju privrede i džepova građana više ne govori nitko. Važan je samo državni džep i ekonomske, europske cijene. U prvom trenutku, to se moglo razumjeti. Kao i svaka nova, pogotovo neiskusna vlada, i Milanovićeva je vjerojatno strahovala da se poslije preuzimanja vlasti ne dogode neki poremećaji u funkcioniranju države, isplati plaća i penzija itd. Uspjeh je, barem zasad, premašio sva očekivanja, čemu je znatno pridonio skok cijena naftnih derivata. Na tome su najviše zaradili (neki tvrde da su ga i izazvali) međunarodni špekulanti, ali i vlade. Oko polovice cijene odlazi u budžete, pa tako i u hrvatski. To izravno proturječi tvrdnji prvog potpredsjednika, Radimira Čačića, da Vlada nema mehanizam za obuzdavanje cijena goriva. Sasvim suprotno, ona ima i platno i škare, ali ne pada joj na pamet da smanji komad koji reže sebi. On treba novac za svoje investicije, a Željko Jovanović, po starom HDZ-ovom receptu, kupuje simpatije tukući tuđim novcem po koprivama.

Posljedice su vidljive na svakom koraku, od nezaposlenosti do bujanja inflacije. Sada se pokazalo i da Hrvatska tone već petu uzastopnu godinu. Ima li kapetana na brodu?