U zoni nadrealnoga

Vjerojatno u Europi nema mjesta na kojem se toliko miješaju stvarnost i znanstvena fantastika, život i apokalipsa, poput izoliranog područja u radijusu od tridesetak kilometara oko uništene nuklearke Černobil na sjeveru Ukrajine. Ovih dana navršava se 26 godina od eksplozije reaktora broj četiri, kada su žitelji obližnjeg Pripjata radoznalo promatrali svjetlucavu tvar, kasnije identificiranu kao radioaktivnu prašinu, u nebeskoj tmini; sutradan je iz toga modernoga grada veličine Siska evakuirano cjelokupno stanovništvo. Mediji su šutjeli, a prognanici nisu smjeli ništa uzeti sa sobom, čak im je i odjeća oduzeta kada su stigli na sigurno. Oko rasprsnutog reaktora mjesecima je građen metalni sarkofag, a pretpostavlja se da su milijuni Europljana bili izloženi oblaku otrova. Nakon evakuacije, u Pripjatu su ostala na ulicama zaustavljena vozila, prodavaonice pune artikala, prazan lunapark i tisuće stanova… zona strave i užasa iz koje je ljude istjerala nevidljiva sila. A onda se raspao SSSR i sve je zamijenila nova realnost: anarhoidni kaos, neimaština i banditska vremena.

Nuklearni kokošari

Černobilska tragedija još je jednom pokazala da strah ljudskog soja od nepoznatog i pogibelji kopni pred žudnjom za bogaćenjem – nema tko nije pelješio Pripjat, toliko da su u zgradama ostale tek šuta i krhotine, a sovjetsko ordenje, pljoske, nakit, auto-dijelovi i druge visokoradioaktivne kolekcionarske memorabilije nude se na bazarima od Berlina do Buhare.
Kako su se množila svjedočanstva da ukleto područje nije pretvoreno u pustinju s mutantima, nego da se ondje događa nešto suprotno, interes za zonu bujao je na svim razinama. Najprimitivnija je izražena u krijumčarenju, pa su prije nekoliko godina ukrajinske službe razotkrile bandu nuklearnih kokošara koja je iz Pripjata i okolice u šleperima iznosila robu koja se dalje raspačavala na crnom tržištu Kijeva i okolice; željezo s radijacijom 20-30 puta većom od dopuštene bilo bi taljeno, drvo pretvarano u parkete, a u krim-bande bili su uključeni čuvari zone, stručnjaci za dekontaminaciju, šoferi, direktori zavoda… Osobito bizaran bio je pokušaj da iz zone izvuku ozračeni helikopter MI-8, ostavljen nakon sanacije: htjeli su ga pretvoriti u “kultni kafić” u jednom od obližnjih gradova, bez obzira na opasnost od smrtonosnog stroncija i cezija…
No, lopovi su tek jedan od četiriju tipova ljudi koji s dozvolom ili bez nje zalaze u zonu. Drugi su povratnici – nekoliko stotina mahom starijih, siromašnih seljaka kojima su vlasti dopustile da se vrate u napuštena sela ili iz njih nikada nisu ni otišli. O njima se danas snimaju dokumentarci i pišu knjige. Žive životom sličnijim 19. nego 21. vijeku: prehranjuju se zemljoradnjom, šumskim plodovima i ribolovom, voze u konjskim zapregama, prave domaću votku od korijenja i uglavnom nemaju elektroničkih rekvizita, premda je u neka mjesta vraćena struja.
Treću skupinu čine znanstvenici iz cijelog svijeta – fizičari, kemičari, zoolozi, botaničari i drugi, za koje je zona područje slučajnog, jedinstvenog eksperimenta. Umjesto da razori život u okolici, eksplozija ga je razbuktala, pa je taj dio Ukrajine, nekadašnjeg “trbuha SSSR-a”, nevjerojatnom brzinom transformiran u najveći prirodni rezervat Europe. Vratila se prastara slavenska močvara u kojoj su biljne i životinjske vrste obnovile populacije na način koji je zapanjio učenjake. S onu stranu Karpata, u černobilskim šumama, vukovi se okupljaju u čopore kakvi su postojali prije velikih seoba naroda. Sudaraju se sa stadima zubra, europskog bizona, a ima i medvjeda i marljivih dabrova. Krzno i kosti koje iza sebe ostavljaju vukovi toliko su radioaktivni da ih znanstvenici ne diraju golim rukama, no mutacije na novim generacijama navodno su tek malo veće nego izvan zone.

“Stalker” i stalkeri

Četvrta skupina su stalkeri, ljudi koji se ilegalno ubacuju u zonu iz nekih svojih razloga. Patrole znaju ih uhititi na kakvoj livadi, opremljene hranom za nekoliko dana i oružjem za tjeranje zvijeri. Tu se već brišu zakoni vremena i ispreplitanja života i umjetnosti: u jednom od najvažnijih filmova sovjetske epohe, “Stalkeru” Andreja Tarkovskog, riječ je o zabranjenoj zoni za koju se ne zna točno kako je nastala, ni što se dogodilo – ona ubija civilizaciju, ali ne i prirodu. Zona funkcionira po nepoznatim nadnaravnim zakonima, nevjerojatno je tiha, posuta ruševinama obraslima u bujno raslinje, voda zagađenih nekom kemikalijom; dijete Stalkera, evakuiranog stanovnika, rođeno je bez nogu, ali s telekinetičkim sposobnostima. Sve to ne bi bila tako začudna alegorija da film nije izašao sedam godina prije černobilske katastrofe!

U knjizi “Černobil. Zbiljski svijet” autori Sergej Paskevič i Denis Višnjevski opisuju ostatke civilizacije unutar zone: spominju da u Čornobilju, gradiću desetak kilometara od nuklearke, živi stotinjak ljudi, pa tri sata na dan ondje radi birtija! Tko je gledao film Tarkovskog, sjeća se scene u kojoj Stalker dolazi u derutnu gostionicu pokupiti dvojicu tipova koje treba ubaciti u zonu – jedan se zove se Pisac, a drugi Znanstvenik…

Sve je, dakle, teže odrediti gdje život oponaša umjetnost a gdje umjetnost život – u posljednje vrijeme i gdje život imitira vritualnu igricu “S.T.A.L.K.E.R.: Call of Pripyat”, popularnu kompjutorsku pucačinu ukrajinskih autora, s mutantima i čudovištima, lišenu duhovne komponente u ime pravoga zapadnjačkog moneymakinga. Stariji stalkeri više su filmadžije i okultisti koji teže ostaviti zonu netaknutom i neoskvrnutom, pa ih živcira kada vide da se nisu jedini tome dosjetili i da njihovu čudnu briju kompromitiraju nova pokoljenja stalkera-gamera, koji se u zonu uvlače malne na paintball, u zbiljskom prauzoru kultne horor-FPS igrice.
Kažu da černobilska oblast neće biti naseljiva još nekoliko stoljeća. Ozračene osobe nisu izložene samo smrtnoj prijetnji, nego i opasnosti da dobiju djecu s genetskim mutacijama. Ljudi ulaze u zonu na kratke intervale, svi osim zagonetnih, vremešnih starosjedilaca koji su se u svakom smislu vratili korijenima, pa kažu: “Radijacija se ne vidi i ne čuje. A mačke nam redovito kote normalne mačiće.”