Umjesto priča o miru, ljude pitamo što im treba

Snimio: Jerko Bakotin

U berlinskoj četvrti Kreuzberg, poznatoj po izuzetno velikom broju imigranata, već više od dvadeset godina djeluje Südost Europa Kultur, centar za imigrante iz jugoistočne Evrope. U njemu zajednički rade ljudi iz svih krajeva bivše jugoslavenske države i svijeta, pomažući svakome kome je pomoć potrebna, bez obzira na vjeru, naciju ili zemlju porijekla. O djelovanju Südosta dovoljno govori činjenica da je kroz njegove prostorije od 1992. do danas prošlo tridesetak tisuća ljudi, dobrim dijelom izbjeglica i prognanika iz brutalnih ratova devedesetih godina. Njegova osnivačica Bosiljka Schedlich, premda u rodnoj Hrvatskoj malo poznata, kao zaslužna njemačka građanka za svoj je rad nagrađena nizom uglednih priznanja, poput nagrada “Moses Mendelssohn” i “Louis Schroeder”, državnog Ordena s lentom… Zajedno s tisuću drugih aktivistkinja diljem svijeta, 2005. nominirana je za Nobelovu nagradu za mir.

Kultura solidarnosti

– Udruga je u prvom redu mjesto gdje se ljudi oporavljaju, lišavaju straha i grade povjerenje. U ratu ljudi gube razum i rade stvari koje inače ne bi uradili. Prilagođavanje je norma, a onima koji se ne prilagode prijeti opasnost od vlastite zajednice. Naučila sam da, kada govorimo o zločincima, treba gledati što je te ljude do toga dovelo. Berlin je bio “čvrsto tlo” izvan ratnih događanja, u kojem se sredinom devedesetih zateklo 45.000 izbjeglica iz bivše Jugoslavije. Organizirali smo seminare i kongrese s vrhunskim stručnjacima za traume, uglavnom Židovima koji su radili s preživjelim žrtvama holokausta i američkim veteranima iz Vijetnama. Bavili smo se vrlo konkretnim stvarima – psihološkom terapijom, pomagali oko smještaja, skupljali novac za izvlačenje ljudi iz logora. Umjesto da pričamo o miru, pitali smo ljude što im treba. I danas provodimo čitav spektar profesionalnih savjetovanja, učenje njemačkoga, čak i engleskoga, te njegujemo kulturu solidarnosti i pomaganja. Savjetovanje, učenje, terapija, sve se odvija u prostorijama koje su istovremeno i galerija i pozornica – pripovijeda Bosiljka Schedlich.

Rođena u Dalmatinskoj zagori, u Njemačku je došla 1968. kao dvadesetogodišnja djevojka, jedna među više milijuna stranih radnika, prijeko potrebnih tadašnjem njemačkom Wirtschaftswunderu, gospodarskom čudu. Osamdesetih je godina pokrenula prva savjetovališta za radnice iz bivše Jugoslavije, a početkom 1992., kada su u Njemačku počele dolaziti stotine tisuće izbjeglica, a dotadašnja se jedinstvena jugoslavenska imigrantska zajednica, zaražena propagandom iz matičnih republika i uznemirena ratom, počela raspadati po nacionalnim šavovima, odlučila je osnovati mjesto za sve koji su željeli pomoći očuvanju sjećanja na prijeratni normalni život i koji se nisu dobro osjećali u ekskluzivnim narodnim torovima. Unatoč sadašnjem ugledu, u početku nije bilo lako.

– Nijemci su živjeli svoj život, kao da se ne događa novi rat u Europi. Bilo je to jako frustrirajuće, no situacija se promijenila kada su počeli pristizati filmovi i fotografije ratnih zbivanja. I kod Nijemaca su se otvorile stare rane, pa smo dobili financijsku i drugu podršku politike i društva koje se sjećalo Drugoga svjetskog rata. Mnogi su u nama vidjeli iskustva vlastitog djetinjstva. Pritom su i oni nešto naučili o potisnutoj traumi, jer je i u Njemačkoj dugo vremena po tom pitanju vladala svojevrsna zavjera šutnje – kaže.

S vremenom su stigla i velika priznanja:

– Südost je polako, nošen radom i bez reklame, postao punoljetni institut koji se, u istraživanju berlinskog Senata o institucijama koje vode imigranti za imigrante, po kvaliteti našao među prvima.

Bosiljka Schedlich s posebnim ponosom navodi projekt škole koju je završilo 260 djece. Naime, nakon 16. godine, po njemačkim se zakonima djeca izbjeglice – kako bi ih se jednoga dana lakše moglo vratiti u domovinu – više ne smiju školovati. Stoga je udruga utemeljila srednju školu s četiri stručna i četiri gimnazijska smjera, u potpunosti integriranu u obrazovni sustav Bosne i Hercegovine, u kojoj su i profesori bili izbjeglice. U početku je bilo problema: školi je otežavan rad, a kako su je pohađala djeca svih nacionalnosti, proglašavana je četničkim ili ustaškim gnijezdom, no kasnije je i zamjenik bosanskohercegovačkog ministra obrazovanja dolazio slušati završne ispite i oduševio se viđenim. Udruga se kasnije posvetila nastojanjima da djeca uđu u regularne škole.

Neizvjestan povratak

Osim toga, Südost je ispotiha surađivao i s Haškim sudom, a njegova se osnivačica tih godina snažno angažirala da se silovanje prepozna kao ratni zločin.

– Nismo htjeli da se zna da ovamo dolaze haški istražitelji Richard Goldstone i Louise Arbour. Dijelili smo brojeve telefona na koje su se ljudi mogli prijaviti ako su htjeli svjedočiti u Haagu, a dešavalo se i da bi zločinci bili prepoznati na berlinskim ulicama. U suradnji s novinarkom i aktivistkinjom Leom Rosh, zahvaljujući čijoj inicijativi je pored zgrade Reichstaga podignut spomenik žrtvama holokausta, organizirali smo 1993. u Zagrebu kongres o silovanju kao ratnom zločinu. Pripremni kongres u Hannoveru je gotovo propao zbog žestokih reakcija prisutnih žena iz Srbije, a u Zagrebu su nas bojkotirale vukovarske žene. To su bile posljedice rata – kaže Bosiljka Schedlich.

I danas se svakog tjedna održavaju brojne terapijske grupe za traumatizirane žrtve naših posljednjih ratova, pa smo, posjetivši okupljanje žena iz BIH-a, popričali i sa Srebreničankom Đulesmom Halilović.

– U radu s grupom sudjelujem od 1997., da nema Südosta davno bih u ludnici završila. Samohrana sam majka, brat mi je sa 23 godine poginuo u Sarajevu, a mene i dvojicu sinova rat je zatekao u Srebrenici. Na jedvite sam jade uspjela sa starijim doći do Beograda – potreseno priča Đulesma.

Na pitanje kako je došla u Berlin, odgovara da nema pojma; točnije rečeno, došla je “na crno”, kao što se tada i dolazilo. Mlađi sin je preživio pakao, hodajući dvanaest dana kroz šumu do Tuzle, u bijegu pred Mladićevim koljačima.

– Ni kože nije imao na tabanima. Tada su počeli problemi: nije spavao, nije me uopće prihvatao, nije mogao pričati. Bio je užasno istraumatiziran, samo je ubojstva ispred sebe vidio. Na kraju je on pronašao Südost i tu me doveo. Malo pomalo, ipak mu je postalo bolje – završava Đulesma.

I Hasiba Mustapić iz Kozarca kod Prijedora i Esma Bešlagić iz Bijeljine potvrđuju koliko im Südost znači: ovdje se druže, rade vježbe, izrađuju ručne radove, odlaze na izlete, crtaju… Hasibin muž preživio je sedam mjeseci Keraterma, Omarske i Manjače.

– Teško je bolestan, kada je došao iz logora bio je kao kostur. Drugi koji su bili s njim umrli su od posljedica zlostavljanja i neprestanog premlaćivanja. O povratku ne razmišljamo: kuća nam je spaljena, a to je Republika Srpska. Neizvjesno je, moj se čovjek boji upustiti u tako nešto – kaže Hasiba.

Esmi se, pak, tresu ruke čim počne pripovijedati o dvije godine života u okupiranoj Bijeljini.

– Bila je ogromna radost samo što smo živi… Pucali su svaku večer samo zato da nas plaše. Na kraju smo uspjeli izaći, dali smo velike pare samo da živu glavu izvučemo… Prije si imao sve, sada nemaš ništa. Südost je stvarno super, ne daj bože da nam ga uskrate – dodaje.

Na Njemačku nitko nema ni riječi prigovora, osim činjenice da se moglo više poraditi na integraciji izbjeglica putem učenja jezika.

– Nema loše što da se kaže. Bilo nas je po pet familija u jednom stanu, ali nam je bilo fino. Čak su nam i za garderobu davali novac – pripovijedaju žene.

U Südostu je, inače, od pojedinačnih rubaca s imenima i podacima izrađena i golema rola sjećanja na ubijene u ratu, koju izlažu na komemorativnim događanjima.

Rad s Romima

Danas je težište udruge na radu s Romima iz bivše Jugoslavije, Rumunjske i Bugarske. Posjetili smo proslavu 8. travnja, na Međunarodni dan Roma, održanu u uredu u četvrti Wedding, gdje nas je dočekao psiholog Pavao Hudik, koji je 1991. otišao iz ratom zahvaćenog Osijeka.

– Bavimo se s oko osamsto do tisuću ljudi, ukupno strukturiranih u tridesetak većih obitelji. Poznajemo ih gotovo sve, obraćaju nam se zbog niza problema, od kojih je najveći stambeni, što, naravno, nije naš posao, nego berlinskog Senata. U jednom ih stanu živi po petnaestero-dvadesetero. Loša financijska situacija tjera ih da pod svaku cijenu prihvate bilo koji, pa i loše plaćen posao, a često su i na prevaru dopremljeni u Njemačku, čime se bavi posebna pravna služba. Ima i slučajeva da žene na prevaru završe u prostituciji – govori Hudik i dodaje da diskriminacije u njemačkom društvu zasigurno ima. No, ističe da su škole svima otvorene, a obitelji dobivaju dovoljno financijske potpore da djecu u školama i zadrže.

Udruga za djecu koja nemaju uvjete za učenje organizira posebne radionice; ideja je, naime, da ih se očvrsne, kako bi mogla sama sebi pomagati. Glavni cilj je naučiti ih njemački jezik te omogućiti bistrim pojedincima da studiraju. Međutim, to ni približno nije sve čime se bave Hudik i njegovi suradnici.

– Pratimo obitelji kao socijalni radnici i posjećujemo ih u kućama. Pružamo osnovne informacije o svemu, prevodimo, posredujemo do službi kao što su policija ili općina. Izlazimo na teren kada dođe do sukoba i upućujemo na potrebu za dobrosusjedskim odnosima – nabraja naš sugovornik.

Südost je još 1998. osnovao i četiri centra za povratnike u Bosanskom Novom, Tesliću, Odžaku i Bijeljini, koji su s vremenom prerasli u vlastitu organizaciju Pons, a u Bijeljini i Živinicama organizirane su ljetne škole za male Rome. Udruga je, kako ističe Bosiljka Schedlich, i dalje dom za sve koji su došli u Berlin, bilo kao radnici, bilo kao izbjeglice.

– Istovremeno imamo ljude iz Izraela i Palestine koji zajedno rade, na kurseve dolazi i obitelj iz Nigerije, žene iz Čečenije… Važno je da naši ljude shvate da nisu jedine žrtve na svijetu – kaže.

Tu je i vrlo živa intelektualna djelatnost: Südost organizira predavanja o svim kriznim dijelovima svijeta i razgovore s istaknutim intelektualcima i svjedocima vremena. Pred nekoliko tjedana, na tribini je, i to ne prvi put, gostovao Sinan Gudžević, zajedno s Hartmutom Topfom, čiji je stric proizvodio plinske komore. Udruga je, među ostalima, ugostila Dubravka i Ivana Lovrenovića, Slobodana Šnajdera, Zorana Ferića, Irenu Vrkljan, Boru Ćosića, Slavenku Drakulić, Stevana Tontića, prevoditeljicu Krleže na njemački Barbaru Antkowiak…

Danas je malo ponosnih Jugoslavena

Bosiljka Schedlich u Berlinu živi više od četrdeset godina, pa smo je pitali kako ocjenjuje današnje odnose zajednica porijeklom iz bivše Jugoslavije, usporede li se s ratnodobnima, ali i onima dok je još postojala zajednička država?

– Neki se trude ponovno uspostaviti odnose, neki ih nikada nisu ni prekinuli, a ima i onih koji i danas ispotiha njeguju nacionalizam i mržnju. No, situacija je apsolutno drugačija nego devedesetih, ljudi su sretni da je prošlo to ludilo. Što se tiče vremena prije rata, malo je onih koji će priznati da su bili sretni kada su kao ugostitelji u jugoslavenskoj vojnoj misiji imali priliku ponuditi bife za Dan Republike, 29. novembra, da su, još osamdesetih, za Prvi maj svi zajedno igrali Kozaračko kolo u Goetheparku. Tada su se smatrali ponosnim Jugoslavenima, nasljednicima partizana odgojenima u liberalnom socijalizmu, u duhu internacionalizma i borbe za pravdu. Danas samo govore da u Jugoslaviji nešto nije valjalo. Nema sukoba, ali vlada podijeljenost, ojačale su vjerske zajednice i nacionalna udruženja. Naši ljudi ponekad negiraju velik dio vlastitog života, baš kao i istočni Nijemci, kojima se ne priznaje da je u njihovom iskustvu bilo ičega dobrog.