Za stolom s velikima

Čini se da maloj Hrvatskoj godi što sve češće dobiva priliku sjediti za stolom s velikima; dakle, mi i veliki, veliki i mi – bilo u Atlantskom paktu, u Evropskoj uniji ili na nekoj ad hoc konferenciji, zapravo produženoj ruci tih integracija. Tako smo se ovih dana neskriveno poveselili što su nas pozvali na konferenciju “Prijatelja Sirije”, velik i šarolik skup zemalja koje, svaka iz svojih razloga, teže promjeni sirijskog režima. Nazočnost na konferenciji, koja je proglasila nelegitimnim režim u zemlji s kojom su sudionice do jučer imale (a možda i dalje imaju) diplomatske odnose, otvara pitanje što za Hrvatsku znači da “sjedi za stolom s velikima”, odnosno kakva odgovornost iz toga proizlazi, ne samo za one koji te pozive rado prihvaćaju nego i za cijelu državu.

Hrvatska je mala zemlja, ne osobito strateški značajna, s uništenom proizvodnjom i sve manjom kupovnom moći stanovnika; sebe nudi kao poželjno turističko odredište, jer je turizam osnovni izvor prihoda. Za svijet, onaj Zapadni, zanimljiva je prije svega kao izvor jeftine radne snage, kao tržište za proizvode razvijenih zemalja i kao potencijalni rezervoar žive sile za vojno-policijske akcije u ime demokracije i ljudskih prava. To je stvarnost s kojom se moramo suočiti svi, pa i oni koji vode politiku u ime Republike Hrvatske.

UN kao glavni forum

Upravo zato što je mala i ne odviše značajna, Hrvatska mora svoju vjerodostojnost ostvarivati insistiranjem na osnovnim načelima međunarodnih odnosa, ali i politikom zasnovanom na tim načelima. Zato stol za kojim će sjediti (i) s velikima mora prvo potražiti u Ujedinjenim narodima, punim mana i propusta, ali još uvijek organizaciji koja je posljednja šansa za svijet ravnopravnih, u kojem će se prevladavati jaz između razvijenih i bogatih i nerazvijenih i siromašnih, u kojem neće biti rata i u kojem se ratom nikome ništa neće nametati. Iako bilanca svjetske organizacije nije zadivljujuća, zahvaljujući njezinu okviru provedeni su procesi koji su iz temelja promijenili svijet u kojemu živimo, učinivši ga boljim mjestom za život. Ujedinjeni narodi prvi su i glavni forum u kojem bi Hrvatska trebala predstavljati svoje političke poglede i davati doprinos stvaranju “boljeg svijeta” (ma kako to frazerski zvučalo); u sklopu mirovnih akcija UN-a trebala bi kao i dosad slati svoje vojnike u krizna žarišta na raznim kontinentima. U Ujedinjenim narodima prvi je, najveći i najvažniji stol za kojim sjedimo (figurativno govoreći) i s velikima.

Kao članica Atlantskoga pakta i uskoro članica Evropske unije, Hrvatska, razumije se, ima i pravo i dužnost sudjelovati i na njihovim sastancima, dakle sjedi s velikima i s ovu i s onu stranu Atlantika Ali, ne bi je to trebalo impresionirati koliko, čini se, impresionira neke političare i analitičare. Ako stolu velikih prilazimo sa strahopoštovanjem, ako i sebe počinjemo doživljavati velikima i važnima samo zato što ćemo sjesti za isti stol s takvima, onda se u odnosu na njih legitimiramo kao mali. A to nije dobro.

I za evropskim i za atlantskim stolom Hrvatska ima obaveze i odgovornost prema integracijama čiji je član ili će to uskoro biti. No, uvijek i svuda, na svakom forumu, u svakoj integraciji, organizaciji, za svakim stolom, bez obzira na to tko za njim sjedio, Hrvatska mora iznad svega voditi računa o svojim interesima: o interesima svojih državljana i o interesu države kao cjeline. Nije to nikakvo disonantno stajalište, tako postupaju i ostali. Drugo je pitanje je li to razlog zbog kojeg EU nije u stanju ostvariti zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, razlog zbog kojeg NATO rijetko uspijeva realizirati akcije u kojima pristaju sudjelovati sve zemlje-članice i je li takvo stajalište održivo na dugi rok. Činjenica je da se svi sada tako vladaju i nema razloga zašto bi se Hrvatska ponašala drugačije. Osim ako sama u sebe ne vjeruje, ako sama ne misli da nije vrijedna ničega drugoga nego da bude samo prirepak tuđe politike.

I mi znamo misliti

Hrvatska je, rekosmo, mala zemlja. Niti ima mnogo stanovnika, niti je privredno jaka, niti ima veliku oružanu silu. Malo je onoga u čemu bismo druge mogli nadmašiti. Ima, međutim, nešto u čemu smo apsolutno jednaki sa svima: i mi znamo, ako hoćemo, misliti i zaključivati, i mi smo sposobni predlagati rješenja. Upravo bi taj potencijal trebalo do maksimuma koristiti, prilazeći stolovima velikih ne nadmeno, nego svjesni svojih sposobnosti i prava da budemo tretirani kao jednakopravni i ravnopravni. Onda će i naše sjedenje s velikima dobiti pravi smisao, a onda će nas otkriti i mnogi mali koji sjede za tim stolovima, kojima se nerijetko ne sviđa previše ono što im veliki, formalno, daju na suglasnost. Bude li svjesna svojih političkih misaonih kapaciteta, bude li polazila od temeljnih načela međunarodnih odnosa, Hrvatska će prilično lako izboriti položaj poželjnog partnera – ne samo u integracijama čiji je član, nego i u globalnim okvirima.

A da bi pošla tim putem, Hrvatska najprije mora shvatiti da jest evropska zemlja, ali i da je zemlja svijeta. Treba shvatiti da njezini interesi, ako doista želi krenuti putem razvoja, a razvoj je jedini način izlaska iz trenutne krize, ne prestaju niti na granicama regije (premda su ovdje najznačajniji), niti na granicama Evrope (iako su tu potpuno logični), niti s druge strane Atlantika, pod kišobranom goleme svjetske sile koja je, baš kao i EU, ozbiljno nagrižena sistemskom krizom u koju je zapao neoliberalni model, da ne kažemo kapitalizam kao takav. Hrvatski interesi nemaju granice i treba ih promicati i ostvarivati svagdje gdje se to može – na osnovama ravnopravnosti i uz uzajamnu korist. A ako procijenimo da su za nekim stolom velikih, zbog njihovih interesa, naši interesi ugroženi, onda to moramo glasno i jasno reći i za svoje se interese moramo boriti. I nećemo ostati sami! Samo onda ponos i zadovoljstvo što nas se poziva da sjedimo za stolom (i) s velikima imaju smisla i opravdanja.