Zid u glavama

Prije tjedan dana Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, obilježilo je dvadesetu obljetnicu početka višegodišnje opsade, najdulje opsade jednoga grada u novijoj evropskoj povijesti. U njoj je od granata i snajperskih metaka poginuo 11.541 građanin glavnoga grada (i tada) međunarodno priznate države, članice Ujedinjenih naroda. Među poginulima bilo je 1.600 djece. To su činjenice. Međunarodna zajednica u vrijeme opsade nije učinila praktično ništa, osim što je povremeno avionima dostavljala pošiljke hrane, tako da ljudi koji su ginuli na ulicama idući po vodu, ipak ne umru od gladi. I to je činjenica.

Podijeljeni grad

Prije tjedan dana, na glavnoj je sarajevskoj ulici u nepreglednom redu bilo složeno toliko crvenih stolaca koliko bi ljudi na njima danas sjedilo da opsade nije bilo – cijeli jedan gradić. Čak je i čovjeka koji je poznavao činjenice pogled na taj dugi red stolaca na trenutak vratio u okrutnu stvarnost od prije dva desetljeća, podsjećajući na to koliko je u tim danima ljudski život u Sarajevu bio jeftin. Ne život Hrvata, Srbina ili Muslimana (odnosno, kako se sada govori, Bošnjaka), nego život čovjeka. Jer, ni granate, ni snajperisti nisu birali žrtve po nacionalnosti ili vjeri: ubijali su ljude, sve koji su imali dovoljno hrabrosti i upornosti da ostanu u opkoljenom gradu, pa i da, nakon nekoga vremena, organiziranjem kulturnih manifestacija počnu prkositi napadačima, snagama Republike Srpske. Ubijali su i one koji nisu imali mogućnosti pobjeći, ako su to i željeli. Ubijalo se, dakle, grad i građane. Građani su ginuli, ali grad je odbijao umrijeti. I nije umro.

Svega toga Sarajevo se, zajedno s gostima iz inozemstva, više novinara, znatno manje političara (osjećaju li stid zbog tadašnje šutnje?), prisjetilo prije tjedan dana. Točnije: dio Sarajeva. Naime, u Evropi, koja se s pravom ne prestaje sjećati podjele Berlina, postoji i danas jedan podijeljeni grad: Sarajevo. O tome podijeljenom gradu, međutim, nitko ne govori. No, prijeđete li u tzv. Istočno Sarajevo (koje su svojedobno napadači prozvali Srpskim Sarajevom), prijeći ćete ne samo u drugi entitet (Republiku Srpsku, čija je granica nasred ulice vidno označena), nego i u temeljito drugačiju atmosferu. S jedne strane 11.541 prazna stolica, spomen na isto toliko ubijenih građana, a s druge, pred gostionicom, visoko na jarbolu podignuta trobojnica Republike Srbije. S jedne strane veliki ekrani na kojima se uz zvuke ozbiljne glazbe vrte imena ubijenih u opsadi (i Srba, naravno), s druge mesnica pred kojom se koči veliki natpis “Suvomesnati proizvodi iz Srbije” (pri čemu je Srbija ispisano znatno većim slovima). S jedne strane dodjela nagrada za građansku hrabrost ljudima koji su u vrijeme rata imali iskonsku ljudsku potrebu pomoći drugim ljudima u nevolji, bez obzira na naciju i vjeru, s druge strane jumbo plakati sa slikom (još) ruskog premijera Vladimira Putina i natpisom “Predsjedniče Putin, čestitamo na pobjedi!” (i jasnom porukom: vidite tko je uz nas i s nama). Onaj tko je prije tjedan dana prešao iz Sarajeva koje se sjećalo i odavalo počast u Sarajevo u kojemu se o tome nije govorilo, a koje je jasno bilo okrenuto prema Srbiji i priželjkivanom savezniku, Rusiji, shvatio je, bolno i nepovratno, da postoje dva Sarajeva. Nisu – poput, svojedobno, Berlina – odvojena zidom, ali zid je u glavama ljudi. Zid, gotovo nerazrušiv.

Podijeljena država

A svatko tko je prije tjedan dana gledao TV-dnevnike različitih televizija u BIH-u, shvatio je da postoje i dvije Bosne i Hercegovine. Ona jedna sjećala se početka opsade Sarajeva i svih koji su u vrijeme te opsade ubijeni, samo zato što su bili Sarajlije. I navodila je činjenice koje se povijesno ne mogu pobiti. Ona druga govorila je o dvadesetoj obljetnici početka izgona 160.000 Srba iz Sarajeva i najvećeg etničkog čišćenja u Evropi. I lagala je, nastavljajući medijske manipulacije koje su u godinama rata donijele toliko zla svim stranama. O opsadi i ubijenima ni riječi, a čelnik Republike Srpske čak je i prosvjedovao zbog toga što je ministar vanjskih poslova BIH priredio primanje za goste iz inozemstva u povodu, kako je rekao, političko-medijskog spektakla organiziranoga u Sarajevu.

Dakle, dva Sarajeva i dvije Bosne i Hercegovine, odnosno podijeljeni glavni grad i podijeljena država. I jedno i drugo rezultat rata, odnosno ustupaka koje je međunarodna zajednica u nastojanju da napokon okonča i opsadu Sarajeva i cijeli rat bila spremna dati napadačima. Pa ako je to tada i bio jedini način da se prekine besmisleno ubijanje, onda danas pristajanje na učvršćivanje i perpetuiranje tada prihvaćenih podjela nije ništa drugo nego dovođenje u pitanje samoga opstanka Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države. Pri čemu valja imati na umu i tendencije dijela hrvatskih čelnika u BIH-u (koje nailaze na zaprepašćujuće dobrohotan odjek na hrvatskoj političkoj sceni) da se ide na produbljivanje podjela stvaranjem trećega, hrvatskog entiteta, ali i sve nametljivije izraženu želju bošnjačkih elita (vjerskih, ponajprije) da se dokidaju zajedničke institucije i da svaka nacija pravi svoje, što je voda na mlin podjelama, a možda i trajnoj podjeli. Istina je, žena s prekrivenim glavama u Sarajevu je i dalje upadljivo malo, ali u isto vrijeme sve više vitkih minareta para nebo nad glavnim gradom, pronoseći slavu Alahovu.

Za drugačiju BIH

Dodjela nagrada za iskazanu građansku hrabrost – a mnogi su je dosadašnji laureati platili glavom – pokazuje da postoji i jedna druga i drugačija Bosna i Hercegovina, jedinstvena BIH, država svojih građana. Možda bi promatrač, suočen sa zastrašujućom stvarnošću dva Sarajeva i dvije Bosne i Hercegovine (i mogućega novog sukoba?) trebao zaključiti kako je ta druga, jedinstvena, postojala, pa je u tišini odumrla, a dodjela priznanja služi samo tome da se prisjetimo nečega dobroga što je bilo, a čega više nema.

Za volju budućnosti, i to jedne, zajedničke budućnosti Bosne i Hercegovine, ali i za volju mira i stabilnosti u regiji, priklonit ćemo se radije zaključku da je podijeljena BIH s podijeljenim glavnim gradom gruba stvarnost koja se bezobzirno nameće – uz upadljivu šutnju međunarodne zajednice, ali da se BIH bez granica i podjela, oličena u svima, znanima i neznanima, koji su iskazivali i iskazuju građansku hrabrost, neće dati pokoriti i satjerati u mišju rupu. No, da bi ta druga BIH mogla opstati i preživjeti, da bi imala jednu budućnost u miru, ona mora uživati jasnu i nepodijeljenu podršku susjednih zemalja, ali i svijeta. Autobusi mladih iz Hrvatske i Srbije koji su došli u Sarajevo na podjelu nagrada za građansku hrabrost kao da daju povoda za optimizam, ma kako oprezan bio.