E.ON pretekao Vladu za dvije godine

Njemački energetski div E.ON sklopio je koncem svibnja 2006. godine opcijski ugovor za zemljište tvrtke Dina petrokemija Roberta Ježića u Omišlju na otoku Krku, dakle mjesecima prije nego što će se E.ON uopće uključiti u Adria LNG konzorcij za izgradnju plinskog terminala na Jadranu, i čak dvije godine prije nego što će vlada Ive Sanadera, nakon ispitivanja devet potencijalnih lokacija, u rujnu 2008. odabrati upravo to zemljište kao najpovoljnije za smještaj LNG terminala.

“Novosti” su otkrile da je E.ON temeljem opcijskog ugovora do tada već uložio tri milijuna eura u Ježićevo zemljište, što znači da je njemačka kompanija ili svjesno riskirala velika sredstva na jednu od potencijalnih lokacija, ili je imala razloga očekivati da će baš ona biti proglašena optimalnom u studiji koju je u tu svrhu naručila Vlada RH.

Vladina odluka pogodovala je i Ježiću, jer je lociranjem milijardu dolara vrijednog LNG projekta iznimno porasla vrijednost dotad neaktivnog Dininog zemljišta, za koje je, k tome, imao unaprijed dogovorenog kupca.

Dok je 2007. trajao proces izrade studije odabira lokacije, postojala su, kako je “Novostima” kazao predsjednik udruge Eko Kvarner Vjeran Piršić, koji je bio uključen u Vladino povjerenstvo za odabir lokacije, određena saznanja da je takav ugovor sklopljen. Za njega je tada čuo, kako nam je potvrdio, i pomoćnik ministra gospodarstva Željko Tomšić, koji je bio zadužen za LNG projekt, ali nije znao detalje, a njegovo navodno postojanje spominjao je u rujnu 2006. i riječki “Novi list”, ali ta nepotvrđena informacija nikada nije dobila na važnosti.

Preduhitrili Vladu

Međutim, “Novosti” su istražujući ulaganje konzorcija Adria LNG u razvoj terminala i pozadinu donošenja Vladine odluke o lokaciji, došle do dokumentacije koja pokazuje kako je E.ON ugovor doista sklopio i na osnovu njega već uložio 3 milijuna eura (21,6 milijuna kuna), puno prije nego što je odlučeno da će terminal biti smješten na tom zemljištu. Ta ulaganja odnosila su se na istraživanja, a ekoaktivist Piršić nam je potvrdio i kako je mjesecima prije formalnog početka rada Vladinog povjerenstva za izbor lokacije, dobio od jednog inženjera uključenog u projekt gotov tehnički projekt terminala na Ježićevom zemljištu. Kasnije je ustanovio da je taj projekt skoro identičan konačnom projektu koji je Adria LNG 2010. predao radi procjene utjecaja na okoliš.

Može se pretpostaviti da bi informacija o tako visokim ulaganjima investitora u zemljište puno prije Vladinog odabira lokacije, da je bila poznata javnosti u vrijeme procesa ispitivanja devet potencijalnih lokacija na području Kvarnera, ozbiljno narušila vjerodostojnost tog procesa, koji je od strane Sanaderove vlade prezentiran kao ozbiljno i posve neutralno stručno ispitivanje. Sumnje su ionako već postojale, a osim toga, u novinarskim krugovima su već tih godina postojala saznanja o specijalnom odnosu koji se razvio između tadašnjeg premijera Sanadera i poduzetnika Ježića, za koji danas, zahvaljujući procesima pokrenutima protiv njih dvojice, znamo da je bio iznimno blizak.

Ježić je, prema vlastitom svjedočenju, upoznao Sanadera 2001., aktivno pomagao njegovu izbornu kampanju 2003., nakon čega su se njihovi kontakti intenzivirali, a posebno 2007. i 2008. godine, kada su se sve više počeli neformalno družiti. Upravo te dvije godine bile su ključne za donošenje Vladine odluke o lociranju LNG terminala. Ježić je 2004. kupio organsku petrokemiju DIOKI, u čijem je sastavu i Dina petrokemija, a svoj sve veći društveni utjecaj potvrdio je početkom 2008. kupnjom riječkog “Novog lista”, dotad neovisnog dnevnika koji je potom počeo snažno lobirati za terminal u Omišlju i napadati protivnike projekta.

Danas, kao krunski svjedok protiv Sanadera, Ježić na sudu tvrdi da je preko njegove tvrtke Xenoplast uplaćeno pet od 10 milijuna eura mita koje je mađarski MOL namijenio Sanaderu za prepuštanje upravljačkih prava u Ini početkom 2009. godine. Sanadera i Ježića se, osim toga, tereti za poticanje uprave HEP-a da pogoduje Ježićevom DIOKI-ju cijenom struje i davanjem kredita, kao i nagovaranje uprave JANAF-a da kupi DIOKI-jeva skladišta po cijeni 10 milijuna eura većoj od tržišne. Prema pisanju medija, Uskok je istraživao i neke druge Ježićeve poslove sa sumnjom na vezu sa Sanaderom, no čak ni u medijskim nagađanjima ne govori se o tome da je istraživao Vladinu odluku o lociranju LNG terminala, iako taj slučaj ima određene paralele sa slučajem Ina. Za oba posla ključan je bio stav Vlade i njenih povjerenstava, koje je kontrolirao Sanader.

Kašnjenje u proceduri

Bilo bi doista neobično da Ježić, s obzirom na vlastito svjedočenje o tadašnjem “više nego bliskom” odnosu sa Sanaderom, zajedničkim ručcima i vožnjama na privatne lokacije bez službene pratnje, nije taj odnos iskoristio i kako bi osigurao smještanje LNG terminala na svojem zemljištu. No Ježić na naš izravan upit o tome ovako odgovara:

“Pristojno bih odgovorio da nisam iskoristio ni na koji način. Proces odabira lokacije bio je transparentan i složen, tu su bile i druge lokacije, a sve se detaljno elaboriralo i prošlo je rigoroznu kontrolu”.

Ježić ne poriče da je s projektom LNG terminala zemljište njegove tvrtke značajno dobilo na vrijednosti i sam nam je kazao kako se ono danas procjenjuje na 40 do 70 milijuna eura. No tvrdi da od bliskosti sa Sanaderom u cijeloj priči na kraju nije imao nikakve koristi. Kao što je poznato, Ježić je zbog prezaduženosti nastale nakon izbijanja financijske krize, DIOKI nedavno morao prepustiti vjerovnicima i praktički istupiti iz vlasništva. LNG terminal na njegovom zemljištu nikada nije izgrađen, za što on nalazi razlog u padu cijene plina, ali i kašnjenju zbog otezanja procedure s hrvatske strane. Kazao nam je da bi se, kada bi bio istinit kontekst u kojem mi gledamo na njegov odnos sa Sanaderom, taj terminal danas gradio.

“Kad je odabrana lokacija sve je išlo sporo, a da nije, konzorcij bi u to ušao. Tragedija je da usprkos tom našem odnosu to nije zaključeno. Očito je da to nekome nije odgovaralo”, kaže Ježić.

Što se Sanadera tiče, on u svim postupcima koji se protiv njega vode ionako odbacuje bilo kakvo pogodovanje Ježiću, a njegovi odvjetnici pobijaju i Ježićevu tvrdnju da je on Sanaderu učinio uslugu primivši za njega MOL-ovo mito i upućuju da je tu bila riječ o Ježićevu poslu s ruskim naftašima, s kojim Sanader nije imao nikakve veze.

Valja reći da bi, iako je Vladino povjerenstvo ispitivalo devet lokacija, zemljište Dine u svakom slučaju bilo u užem izboru. Naime, projekt hrvatskog LNG terminala bio je pokrenut još 1990. kada je osnovan prvi konzorcij Adria LNG Study Company (ALSCo). Tadašnja studija ispitivala je 12 lokacija na području Kvarnera, a pokazala je da je područje Općine Omišalj, na kojem su bile četiri potencijalne pozicije, najpogodnija makrolokacija. Stručna komisija zaključila je 1995. da je najpogodnija mikrolokacija neizgrađena uvala Blatna, u blizini Dina petrokemije i JANAF-a, koji su dospjeli u drugi plan i zbog vlastitih razvojnih programa vezanih za njihova zemljišta.

No projekt je tada zamro, da bi ga oživjela tek kriza transporta ruskog plina u zimu 2005/06., kada su dotadašnji članovi konzorcija, austrijski OMV, francuski Total, hrvatska INA, njemački RWE i slovenski Geoplin, počeli u E.ON Ruhrgasu tražiti dodatnog snažnog partnera. Sanaderova vlada u siječnju 2006. najavila je gradnju terminala, a u ožujku osnovala Radnu skupinu na čelu s tadašnjim ministrom gospodarstva Brankom Vukelićem, zaduženu za izradu studije izbora lokacije do kraja te godine.

Žučljivi pregovori

Postojeći konzorcij ALSCo, koji je započeo pregovore s E.ON-om, računao je da će se terminal raditi u Omišlju, ali se sada pojavila opcija da to ne bude ranije izabrana uvala Blatna, već zemljište Ježićeve Dina petrokemije, koja je u tome vidjela svoj interes. No tadašnji SDP-ov primorsko-goranski župan Zlatko Komadina usprotivio se gradnji u Omišlju i bilo gdje na području Kvarnera prije izrade novih studija. To je istarski župan Ivan Jakovčić iskoristio za promociju Plominskog zaljeva, ističući mogućnost sinergije projekta s tamošnjim blokom termoelektrana, od kojih je jedna u suvlasništvu RWE-a, člana konzorcija ALSCo.

E.ON je tek pregovarao o ulasku u konzorcij, koji je u ožujku odbio njegovo traženje za više od 50 posto udjela i većinskom kontrolom, ali se uskoro vratio u pregovore, pristavši na manji udio, pa je u rujnu 2006. s ALSCo-m potpisao ugovor o suradnji na studiji izvodljivosti terminala. No kako su “Novosti” doznale iz poslovne dokumentacije, E.ON je još u travnju 2006. samostalno osnovao u Hrvatskoj tvrtku UPP, a 31. svibnja UPP je s Dina petrokemijom sklopio Ugovor o opciji.

“Vlada nije bila uključena u tom dijelu, ali znam da su pregovori o E.ON-ovom ulasku u konzorcij bili vrlo teški. Moguće je da je E.ON opcijskim ugovorom za zemljište u Omišlju dobio u tim pregovorima jednu bolju poziciju, iako je konzorciju bilo jasno da im je potreban još jedan jaki partner”, kaže bivši Vukelićev pomoćnik Tomšić.

Ježić nas je uputio da o E.ON-ovim razlozima za ulazak u projekt na taj način pitamo njih, no od samog E.ON Ruhrgasa nismo dobili nikakav odgovor, kako na upit o zemljištu, tako i na ostala postavljena pitanja.

Čak i nakon potpisivanja sporazuma između E.ON-a i konzorcija, nastavili su se prijepori o vlasničkim udjelima u njemu, a posebno oko položaja hrvatskih kompanija, za koje Tomšić kaže da su bili vrlo žučljivi, pa je novi konzorcij pod nazivom Adria LNG službeno osnovan tek u jesen 2007. Vodeći partner postao je E.ON s 31,15 posto udjela, OMV i Total imali su po 25,58, RWE 16,69, a Geoplin jedan posto. Za hrvatske kompanije rezervirano je budućih 25 posto.

Kada su u svibnju 2008. objavljeni rezultati studije koju je radila tvrtka Ekonerg, a platila Vlada RH, pokazalo se da je preferirani Plominski zaljev župana Jakovčića eliminiran već u prvoj fazi. Studija je izdvojila lokacije Dina petrokemije i poluotoka Ubac kod Raškog zaljeva u Istri, kojem je dala samo bod manje, ali je navela da se te dvije lokacije ne mogu egzaktno uspoređivati i prepustila konačnu odluku Vladinom povjerenstvu i Vladi. Jakovčić se oštro usprotivio gradnji terminala na netaknutom poluotoku Ubac i tražio da se ponovo razmotri Plomin. Iznio je optužbe da je sve unaprijed bilo izrežirano da terminal bude u Omišlju.

Navlačenje na Omišalj

No četiri mjeseca kasnije Vlada se na prijedlog povjerenstva koje je sada vodio novi ministar gospodarstva Damir Polančec, odlučila za lokaciju Dine. Ekoaktivist Piršić, koji je u povjerenstvu jedini bio suzdržan oko te odluke, kaže kako je mogao točno osjetiti kako se sve navlači na Omišalj.

“Konzorcij je već imao projekt za Omišalj i sklopio predugovor za Ježićevo zemljište, a mi smo u povjerenstvu tri godine paradirali da bismo legalizirali odluku koja je vjerojatno donesena u nekom restoranu”, kaže Piršić.

Teško je ocjenjivati vjerodostojnost opsežne studije, bez obzira na određenu proizvoljnost upotrijebljenih kriterija, no E.ON-ov opcijski ugovor barem jasno pokazuje što je bio interes investitora i u koju je lokaciju on unaprijed uložio velika sredstva.

Nakon objave rezultata studije, a prije konačne odluke Vlade, E.ON-ov menadžer i direktor Adria LNG konzorcija Michael Mertl, u lipnju 2008. u intervjuu tjedniku “Globus” kazao je kako konzorcij između dvije izdvojene lokacije preferira Omišalj zbog “okolišnih, gospodarskih i administrativnih prednosti” pri čemu su najvažniji argumenti “prilika da se terminal smjesti u već postojeću industrijsku zonu i da se koristi u sinergiji s petrokemijskim postrojenjem”.

Nije spominjao da je E.ON putem svoje hrvatske tvrtke UPP još 2006. sklopio opcijski ugovor za tu lokaciju. Štoviše, Mertl je bio i član uprave UPP-a, a potom i član uprave tvrtke Ćuf, u koju je Dina izdvojila zemljište namijenjeno LNG-ju, i čiji je drugi član uprave bio tadašnji direktor Dine Emil Mandekić. “Novosti” su iz financijske dokumentacije utvrdile kako je UPP 2008. godine, kada je stvar već bila riješena, opcijski ugovor za Ježićevo zemljište prodao konzorciju Adria LNG za tri milijuna eura, koliko je u njega uložio. Nakon toga je E.ON likvidirao tvrtku UPP, kojoj je to bio jedini posao.

Međutim, u trenutku kada je Vlada u rujnu 2008. donijela odluku o gradnji terminala na tom zemljištu došlo je do neobičnog raspleta. Naime, ugovor je imao vijek trajanja, a kako nam je odgovorio Mandekić, koji je i danas direktor Ćufa, “spomenuti Ugovor o opciji istekao je sa zadnjim danom 2008. godine tako da između tvrtki potpisnika ugovora ne postoje nikakvi ugovorni aranžmani. Stoga Adria LNG ne raspolaže nikakvim pravima u svrhu budućeg korištenja i otkupa zemljišta”.

Dakle, kada je već dobio odluku Vlade, konzorcij unatoč višemilijunskim dotadašnjim ulaganjima nije donio konačnu investicijsku odluku o tome da će zbilja krenuti u gradnju hrvatskog terminala, dio koje odluke bi tada bila i konzumacija opcije o kupnji zemljišta. Zbog toga je danas konzorcij u odnosu na odabranu lokaciju u poziciji istoj kao i bilo koji drugi investitor koji bi se mogao pojaviti. Na koncu, i Ježić je prije izgubio DIOKI nego što je od svega toga uspio profitirati.

“Apsolutno sam zbog toga bio razočaran jer je to bio projekt važan za DIOKI. Sve naše investicije bile su rađene na tome da će tu doći plin. Projekt je otkazan, a profitirat će netko drugi tko to uzme”, kazao nam je Ježić, podsjećajući da se on morao povući iz DIOKI-ja.

Otezanje i komplikacije

Kao ni iz E.ON Ruhrgasa, niti iz Adria LNG-ja ništa o ulaganju u zemljište nisu htjeli komentirati.

“Članice Adria LNG konzorcija ozbiljne su europske energetske kompanije koje su udružile svoj kapital i stručna znanja s ciljem realizacije projekta izgradnje LNG terminala na otoku Krku. Zbog nepovoljnih trendova na europskom tržištu plina, sredinom 2010. donijele su novi plan realizacije projekta, a u skladu s novim planom prilagođene su i aktivnosti društva Adria LNG u Hrvatskoj”, sve je što po tom pitanju stoji u odgovoru konzorcija.

Kao što je poznato, konzorcij je 2010. odgodio donošenje odluke o gradnji terminala za 2014., što znači da je najraniji rok realizacije 2017. Prema bazi investicija europskog LNG udruženja GLE, po tome je hrvatski projekt među zadnjima od 63 planirana. Mertl je za trajanja administrativnog postupka u hrvatskim medijima stalno isticao da je važno ubrzati proces kako bi hrvatski terminal, početnog kapaciteta 10, a konačnog 15 milijardi kubika godišnje, bio u pogonu od 2014. i time prestigao konkurentski on shore terminal u Trstu, kapaciteta osam milijardi, koji dijelom cilja na isto tržište sjevera Italije.

Do odustajanja od gradnje hrvatskog terminala moglo je doći zbog izbijanja krize 2008., zbog pada gospodarskih aktivnosti u Europi i promjena na plinskom tržištu. Tomšić kaže da je hrvatska strana u svemu previše otezala i komplicirala, pa i postavljala nerealne zahtjeve, osobito oko udjela i prava u konzorciju. Najvećeg krivca vidi u Vladi za koju je radio i kaže da bi na mjestu investitora i on odustao.

“Naš projekt bio je u jednom trenutku broj jedan i imao je velike prednosti. Imali smo podršku EU i SAD-a, koji su htjeli da se smanji ovisnost Europe o Rusiji. No mi smo to razvukli na kraj 2008. kada je izbila kriza i investitori su počeli kalkulirati. Oni igraju na više strana i idu tamo gdje će najbrže realizirati projekt, a za jedan E.ON ta početna ulaganja u milijunima eura praktički ne znače ništa”, kaže Tomšić.

Tu je moguće ukazati na neke činjenice. RWE se već u listopadu 2009. povukao iz konzorcija, ušavši u drugi projekt u Roterdamu. Kada je 2010. zamrznut Adria LNG projekt, Mertl je otišao za direktora E.ON-ova off shore terminala uz obalu Toskane, kapaciteta 3,75 milijardi kubika, koji bi trebao biti dovršen ove godine. Taj kapacitet blizu je udjela od 4,4 milijarde kubika, koliko bi E.ON maksimalno imao u hrvatskom terminalu.

Treba dodati da uz projekt tršćanskog on shore terminala, čiji je investitor španjolski Gas Natural, postoji i projekt off shore terminala kraj Trsta, također kapaciteta osam milijardi, čiji je investitor bila španjolska grupa Endesa. Vratimo li se u 2006. i 2007. godinu, kada se E.ON uključuje u hrvatski projekt, vidjet ćemo ga kako se istovremeno natječe za preuzimanje Endese. Na kraju je kupio neke njene dijelove, pa je tako u lipnju 2008. postao i isključivi vlasnik projekta terminala kraj Trsta, koji mu, dakle, omogućuje gotovo dvostruko veći kapacitet dobave nego udio u hrvatskom terminalu.

Talijanska vlada odobrila je taj projekt, smješten par kilometara od hrvatskih voda, a gradnja koja bi trebala trajati tri godine, zapela je samo na protivljenju Slovenije zbog prekograničnih utjecaja na okoliš. Projekt je nedavno došao i na javnu raspravu u Ministarstvo zaštite okoliša RH, a da nitko ne spominje kako je riječ o terminalu E.ON-a, vodećeg partnera zamrznutog Adria LNG projekta.

Nakon što su shvatili da od Omišlja zadugo neće biti ništa, u vladi Jadranke Kosor lani su počeli razmišljati o manjem projektu, koji bi vodio Plinacro i koji bi zadovoljavao potrebe Hrvatske, a spominjala se i varijanta broda-terminala, što je slično E.ON-ovom projektu u Toskani i čemu su skloniji ekološki aktivisti. No čini se da je pokretanjem nedavne akcije za preuzimanje projekta od Adria LNG-ja, potpredsjednik vlade Radimir Čačić sada ponovo krenuo u drugom smjeru, inzistiranja na kopnenom terminalu.

* Tekst je nastao zahvaljujući potpori danske mreže za istraživačko novinarstvo Scoop

Samo za intelektualne usluge potrošili silne milijune

Nakon što je potpredsjednik Vlade Radimir Čačić izjavio da je za deset milijuna kuna otkupio projektnu dokumentaciju od Adria LNG-ja, iz konzorcija tu informaciju nisu htjeli komentirati, a “Novostima” su odgovorili samo da je terminal u Omišlju i dalje njihov strateški projekt. No konzorcij je uvijek navodio da je u projekt uložio znatno više, oko 15 milijuna eura, a i njegovi financijski izvještaji govore da je od 2008. do 2010. imao 120 milijuna kuna rashoda.

Međutim, zanimljivo je da veliku većinu tih rashoda čine “intelektualne usluge” i da je preko 75 posto novca isplaćeno natrag samim vlasnicima konzorcija, E.ON-u, OMW-u, RWE-u, Totalu i Geoplinu. Primjerice, od 60,1 milijun kuna potrošenih 2008. čak 45,6 milijuna isplaćeno je vlasnicima konzorcija. Intelektualne usluge činile su 31,3 milijuna kuna rashoda, a opcijski ugovor za Ježićevo zemljište 21,6 milijuna kuna.

Nije čudno što su sami vlasnici, kao energetske kompanije, pružali usluge u razvoju projekta, no ipak je nejasno što su ti veliki troškovi predstavljali u ovoj fazi. Adria LNG na to naše pitanje nije htio odgovoriti.