Golo tržište

DRUGI FORMAT

Intelektualac je, ali pošten čovjek – tako je svojedobno Kardelj okarakterizirao jednog svog suvremenika. Nešto slično moglo bi se reći i za Tariqa Alija, elegičnog, pametnog mislioca, koji sjajno vidi cijelu šumu problema, ali – prema vlastitom priznanju – ne vidi drvo rješenja. Dapače, cijelim svojim nastupom pomalo podsjeća na vic o Cigi: “Cigo, kad će biti bolje?” “Bolje je bilo”, odgovara Cigo.

Šezdesete i sedamdesete bile su, po Aliju, godine optimizma (Vijetnam je porazio Ameriku, ima nade), osamdesete i devedesete pasivnog očaja (kapitalizam je ostao bez protivnika), a taj je očaj sada prerastao u kronično stanje. Na globalnoj je razini kapitalizam paralizirao demokraciju, primjećuje Ali, učinivši je, sa stajališta onih koji imaju novac, nepotrebnom. Belgija je nedavno bila godinu dana bez vlade i nitko nije osjetio promjenu. U Italiji su bankari nametnuli “vladu spasa”, ali ona dramatičnom brzinom gubi popularnost. U Grčkoj će, prognozira, biti izglasana radikalna vlada, koja će produljiti agoniju. Situacija u Evropi danas izgleda tmurno, kaže Ali: male zemlje koje su mislile da će biti neovisne završile su kao protektorati (BiH, Kosovo) ili su postale kolonije bogatih zemalja Zapadne Evrope (Hrvatska, Crna Gora).

Regionalno rješenje Ali vidi u širokoj balkanskoj konfederaciji koja je jednom, u užoj formi, pod Titom, svijetu nudila, tvrdi on, ni manje ni više nego globalnu alternativu (samoupravljanje, nesvrstanost). Zgodno, no trebao je samo otići do izbornog sabora HDZ-a ili skočiti na neko biralište u Srbiji, pa bi se lako uvjerio u ostvarivost svoje dobrohotne, ali neizvedive retro-utopije. Nitko ovdje više ne želi nikakvu konfederaciju. Bez antifašističkog pokreta u Jugoslaviji i SSSR-u Hitler bi zauzeo cijelu Evropu, kaže Ali, no neka malo navrati do redakcije TV kalendara, koji se vrti dva puta dnevno, pa neka proba objasniti ekipi svjetskopovijesni značaj te pobjede…

I najbogatije zemlje Zapada, zarobljene ideologijom “ekstremizma centra”, tumaraju prema budućnosti bez ideje što i kako. Amerika je pronašla “inovativnu prikazu” u liku Baracka Obame, koji je prema formuli grofa Di Lampeduse (“Gepard”) promijenio sve kako se uistinu ne bi moralo mijenjati ništa. Ostala je dominacija krupnog kapitala, koji ne zna kamo bi. On je u slijepoj ulici, kao i oni što prosvjeduju na Wall Streetu. Samo je jači od njih.

Tariq Ali – razočaravajuće – smatra da su svijetu nasušno potrebni političari s vizijom, koji će nas izvući iz ovog beznađa. “Ako ne dođu lijevi, doći će desni”, kaže. Hm, to zvuči kao zazivanje rješenja koje se u dramaturgijama srednjeg vijeka zvalo deus ex machina. Političari kao rješenje? Kao ljudi s vizijom? Neka oprosti Ali, no u posljednje smo vrijeme malo skeptični prema toj zamisli. Stoga ne bi bilo zgorega da je voditeljica pristupila Aliju s malo manje idolopoklonstva.

“Čovječanstvo sebi uvijek zadaje samo one zadatke koje je u stanju riješiti”, pisao je svojedobno Marx. Tako će biti i ovaj put. Možda je i bolje da intelektualci priznaju nemoć pred sutrašnjicom, kako nam sutra netko opet ne bi nametao viziju raja na zemlji. Minervine sove ionako izlijeću pred sumrak, kada vrijeme već samo nađe rješenja…

TV KALENDAR

U prilogu o Bleiburgu autor kaže kako je pobijeno “između 40 i, kako neki tvrde, 200.000 Hrvata”. Povjesničar Franjo Tuđman godinama se suprotstavljao mitu o Jasenovcu, ali – što mnogi ne znaju – i njegovom hrvatskom pandanu, Bleiburgu. Tvrdio je, još u “Bespućima”, kako su obje brojke – 700.000 do milijun mrtvih u Jasenovcu i 40 do 200.000 u Bleiburgu – prenapuhani mitovi. Danas, desetljeće nakon njegove smrti, stari se mit obnavlja neviđenom snagom. Treba samo čitati internetske forume da bi se shvatilo kako je ova vizija povijesne istine danas u Hrvatskoj nadmoćna nad svima drugima. Povijest ide u rikverc, i to vrlo brzo. Šef HČSP-a smatra da je Hrvatska “prožeta velikosrpstvom”, a Tomislav Karamarko tvrdi da HDZ treba kroatizirati. Na čemu su oni? Kuda vodi ta ulica?

Ne treba gledati daleko u prošlost ili u neke daleke predjele da bi se našli pandani. Srbija Lazara, Srbija kosovskog mita, Srbija s “milijun mrtvih u Jasenovcu” – a onda, Srbija u slijepoj ulici dugoj desetljeće i pol, to je pravac kojim je nebeski narod krenuo s Kosovom, a Hrvatska s Kosovcem.

DNEVNIK NOVE TV

Nova TV neprestano gura gospođu Smiljanu Leinert Novosel kao neku eksperticu za političku komunikaciju, mada je žena statističarka, što je isto cijenjeno zanimanje, pa čak i puno egzaktnije, ne treba ga se sramiti. Kako god, naša je tzv. stručnjakinja oduševljena činjenicom da je Ante Gotovina sa sudom u Haagu odlučio komunicirati na francuskom jeziku. “Onaj koji govori, time dodaje nešto svom imageu“, kaže gđa Novosel, posve zaboravljajući činjenicu da najbolji govornik stranog (engleskog) jezika u Haagu, Slobodan Milošević, svojom fluencijom nije pridonio nimalo svom imageu. Inflacija besmislenih, kvaziučenih teza neminovna je posljedica inflacije lažnih eksperata, a zašto ih se novinari drže kao pijani plota, nije teško objasniti: inercija, lijenost, rutina, “kakva nama plata, takva vama vrata”, kako rekoše radnici Crvene zastave kada im se netko požalio na vrata od “stojadina”. S takvim zalaganjem nikada Pulitzera! Ni Zagorke!

PETI DAN

Demokracija je suvišna plutokratima, to zvuči već otrcano, ali što kada demokracija postane suvišna i radikalnim, neposrednim demokratima? U toj je kontroverzi Nino Raspudić uhvatio Srećka Horvata, koji je protiv toga da se pitanje legalizacije gej brakova rješava referendumom. Raspudić sasvim točno primjećuje da se Horvat godinama zanosi neposrednom demokracijom, ali samo do trenutka kada shvaća da dolazi na teren gdje će njegove ideje doživjeti siguran debakl. Hrvatska, naime, vjerojatno na referendumu ne bi legalizirala gej brakove. I sada smo u problemu. Imati demokraciju koja će izbacivati reakcionarna rješenja ili nametati avangardne ideje po cijenu odustajanja od demokratskih instituta? To je zgodna nedoumica, ali ako Slavoj Žižek i Tariq Ali nemaju rješenja i odgovore, onda ih s dosta opravdanja nema ni autor ovih skromnih kritika.

VIJESTI U 14, HTV

Zoran Milanović obraća se studentima poslovne škole – iza njega šeće neki čudan čovjek čudnog profila, nalik na Slavena Leticu – i u kratkom tonskom insertu izriče sljedeću misao: “Ono što nije funkcionalno, morat će otpasti, ono što je funkcionalno, preživjet će. U protivnom ćemo svi propasti.”

U posljednjih 20 godina nismo imali ni jednog premijera koji je tako koncizno i surovo realistično izrekao takvu darvinističku ocjenu. Ni Gregurić, ni Valentić, ni Račan, ni Sanader nisu izrekli tu, vrlo jednostavnu, iako mnogima teško prihvatljivu rečenicu. No, to je manji dio istine. Tko će odlučiti što je funkcionalno, a što ne? Tržište? Ako je tako, onda bi Dioki otpao, jer nije mogao isplaćivati plaće ni podmirivati druge dospjele obveze, a privatna je tvrtka. Stečajni upravitelji? Neki se, kao što pokazuje Jadrankamen, više čine kao problem nego kao rješenje. Vlada? Ona je ovom rečenicom upravo uskratila sebi mandat da nastupa umjesto tržišta, a ako u tome bude ustrajna, onda ćemo sigurnim korakom ići prema daljnjem učvršćenju statusa koji Tariq Ali označava kolonijalnim. Na golom tržištu idemo prema sigurnom porazu.