Kako izguralo što

Francois Hollande pobijedio je Nicolasa Sarkozyja, pa će postati novi predsjednik Francuske Republike. Svaki će upućeniji politički promatrač reći kako je bilo savršeno jasno da će se to dogoditi, no vjerojatno nitko neće decidirano odgovoriti na pitanje: Je li gotovo trosatno televizijsko sučeljavanje dvojice kandidata odigralo ključnu ulogu pri opredjeljivanju birača? Ni u proteklim desetljećima na njega nitko nije dao egzaktan odgovor, pa će sučeljavanja ostati zapamćena naprosto kao svojevrstan politički spektakl. Uz to, aktualizirat će i pitanje što je prisutno sve od onoga davnoga, danas već antologijskog, odgovora neke Amerikanke na upit zašto je dala svoj glas Dwightu Eisenhoweru: “Pa, on ima tako simpatičan osmijeh.” Pitanje, dakle, glasi: Opredjeljuju li se birači sve više na osnovi dojma, a sve manje na osnovi sadržaja, odnosno traži li se u prvome redu odgovor na pitanje “kako”, a ne na pitanje “što”?

U godinama što su za nama, cijeli je kompleks informiranja dobrano zagazio u vode zabave, o čemu svjedoči i kovanica “infozabava”, preuzeta s američke scene. Porazmislimo li ma i na jedan trenutak o tome što je zadaća informiranja, jasno je da je “infozabava” isto što i “drveno željezo”. Jedno s drugim nema ništa, odnosno ne bi ni trebalo ni smjelo imati ništa. Ali – ima, u sve većoj mjeri, i to je upravo ono što zabrinjava.

Televizija mijenja sve

Sučeljavanja kandidata za šefa države u Francuskoj se održavaju od 1974. I to praktično u istome obliku, prilično različitome od onoga prakticiranoga u Sjedinjenim Državama, gdje su voditelji zvijezde koje doslovno, uz pomoć sata, teroriziraju kandidate, prekidajući ih u pola rečenice, tražeći suvislu repliku koja neće prijeći 50 sekundi i tome slično. Za razliku od njih, francuski voditelji, koji također imaju sat, jedva se ponekad umiješaju u raspravu, odnosno prepirku kandidata, dozvoljavajući im da ekspliciraju onoliko koliko smatraju potrebnim. A ipak, i kod jednih i kod drugih nakon TV sučeljavanja pita se samo: Kakav je bio? Sadržaj je definitivno u drugom planu. Što nas vodi prema zaključku da se glasači današnjice dobrim dijelom opredjeljuju na osnovi dojma o tome kakav je ovaj ili onaj kandidat, na osnovi subjektivnog doživljaja, a ne na osnovi saznanja, pogotovo ne na osnovi razmišljanja o tome što koji kandidat nudi.

Ne treba ići predaleko u povijest da bi se pokazalo kako je nekada bilo drugačije; nekada, dok je demokracija još bila demokratičnija od ovoga što nam se danas pod tim imenom prodaje. Franklin Delano Roosevelt, veliki američki predsjednik iz prve polovice 20. stoljeća, bio je invalid. Samo je u rijetkim prilikama stao na noge, uz pomoć proteza. No, tada je televizija bila u povojima. Prosječni Amerikanac, birač, pojma nije imao da bira predsjednika invalida. Jer, on i nije birao svoj dojam o Rooseveltu, birao je njegov program – čuveni New Deal koji je Ameriku izvukao iz gospodarske krize. Roosevelt se, pak, majstorski služio radijem koji je, za razliku od televizije, daleko pogodniji za prenošenje sadržaja.

Ulaskom televizije na velika vrata političke scene sve se promijenilo, a kulminiralo je uvođenjem “infozabave”. Formula što je u pozadini filozofije “infozabave” primitivno je jeftina, za čovjeka prosječne pameti čak i uvredljiva: nema tog ozbiljnog sadržaja koji bi, sam po sebi, bilo kome bio zanimljiv. Ljude “to” ne zanima. Da bi im se takav sadržaj, primjerice poruka predsjedničkoga kandidata, učinio zanimljivim, treba ga upakirati u celofan zabave, pri čemu će se vrlo složena politička i gospodarska pitanja svoditi na crno-bijele slike, na sučeljavanje Dobra i Zla, a odnosi među državama, narodima i njihovim čelnicima prikazivati u kontekstu sukobljavanja “dobrih i zlih momaka” (filmovi o Divljem zapadu!).

Rezultat: dezinformirani građani. Koliko god to u informatičkoj eri moglo paradoksalno zvučati, objektivno je tako. Usprkos gomili podataka, provjerenih i neprovjerenih, manipuliranih i izvornih, usprkos društvenim mrežama, današnji prosječni građanin zna malo. On ima dojam (evo nas opet na dojmu!) da zna mnogo, ali zapravo ne zna. A neobaviješten, nepotpuno ili pogrešno obaviješten građanin ne može onda ni odgovoriti najvažnijem zadatku što ga ima u demokraciji – ako je demokracije ono što joj ime kaže, dakle vlast naroda – ne može izabrati vlast ili čelnika države na osnovi zaokruženih saznanja o namjerama i politici što ih nakon izbora namjeravaju voditi. Da građanin to ne bi osjetio, da ne bi shvatio kako mu je uskraćeno osnovno pravo što bi ga u demokraciji morao imati, njemu se nudi iluzija da on to pravo ostvaruje, uz suptilnu nijansu: ne ostvaruje ga na osnovi dobivenog odgovora na pitanje “što”, nego na osnovi dojma, na temelju odgovora na pitanje “kako”.

Rezignirani birači

Kako se Hollande držao, je li Sarkozy bio nervozan, tko je koga više vrijeđao, tko je bio mirniji, jesu li kandidati izgledali (pazite, izgledali!) državnički ili su ostavljali dojam dvojice pijetlova u areni? Na ta su se pitanja tražili odgovori nakon duge večeri prošloga četvrtka. Kakav je Hollandeov gospodarski program, što bi za Francusku značilo nastavljanje ere Sarkozyja, time su se vjerojatno bavili uvodničari nekih manje čitanih novina, dok je masovni medij – televizija – nudio dojam, jeftinu prijevaru na osnovi koje bi građani trebali povjerovati da su oni ti koji biraju vlast. A biraju li je doista?

Istog dana kada su Francuzi na politički Olimp uzdigli Francoisa Hollandea, nezadovoljstvo sadašnjim stanjem pokazali su birači u Grčkoj i Srbiji. Rezignirani, možda ni sami ne znaju čime, razočarani, riješeni iluzije da mogu stvarno utjecati na to kako će se stvari dalje odvijati, odgovorili su slabim izlaskom na birališta za parlamentarne izbore. Taj je slabi izlazak u prvome redu posljedica nezadovoljstva politikom vladajućih struktura i onih koji se nude kao njihove alternative. Sva je prilika da će se to, koliko sutra, pretvoriti i u nezadovoljstvo načinom na koji ih se “informira” o stvarima koje bitno utječu na njihov život.

Ako je istina – a jest – da se u politici klatno stalno njiše između lijevog i desnog pola, onda nema razloga posumnjati u tvrdnju kako takvo isto klatno postoji i na medijskom planu. Pa ako je ono sada u maksimalnom otklonu od onoga što informacija jest, ili bi trebala biti, treba vjerovati da slijedi pomak u suprotnom smjeru – prema objektivnom, razložnom, pravodobnom i cjelovitom informiranju. Želi li se demokracija spasiti od toga da postane vlastita karikatura, nužno je da se to što prije dogodi.