Lifestyle ljevica

Kada ljevičarski političar bazira predizbornu kampanju na pigmentaciji kože, postane predsjednik najmoćnije države svijeta, pa u četiri godine učini sve ono što bi učinio i bilo koji desni oponent, onda je spram njegove retorike uputno razviti barem minimum sumnjičavosti. A ako novi predizborni ciklus započne zazivanjem manjinskih prava, prag očekivanja spušta se još niže, usporedo s laganim dizanjem želuca. Možda bi netko, iz strogo utilitarnih razloga, i bio sklon pozdraviti nedavno Obamino javno zalaganje za povećanje prava istospolnih zajednica, možda bi pritom dobronamjerno previdio da je on svoj potez opravdao zaključkom kako su njegovi bliski gay suradnici ipak, čini se, relativno normalni ljudi. Ali, kada je samo dan kasnije u medije plasirana priča o Mittu Romneyju, republikanskom protukandidatu i nekadašnjem zlostavljaču homoseksualnih školskih kolega, postalo je jasno da su prava manjina u ovome slučaju ipak samo politikantsko oruđe za prikupljanje glasova većine.

Amen za kamen

U takvoj konstelaciji, nešto kasnija najava našeg premijera Zorana Milanovića kako Vlada namjerava revidirati zakonsku regulativu istospolnih zajednica i izjednačiti je u velikom broju aspekata s regulativom heteroseksualnih, nije mogla ne djelovati kao zgodan primjer provincijske političke mimikrije: i mi, eto, imamo mladog, energičnog i odlučnog vođu bez svojstava, pa ne čudi da preuzima obrasce djelovanja svoga kudikamo moćnijeg rule modela. Ovdje ipak vrijedi biti pošten pa priznati da u Milanovićevom istupu ima manje demagogije i više hrabrosti nego u Obaminu. Em nije zamišljen kao predizborna homogenizacija biračkoga tijela, em ga je obrazložio pozivanjem na koncept ljudskih prava, a ne usputnim voajerskim uvidom u sentimentalne i seksualne životne navike svojih suradnika, em u Hrvatskoj ovakva inicijativa ipak podrazumijeva riskantniju socijalnu antagonizaciju nego u SAD-u. Tamo gdje se prajdovce dočekuje kamenovanjem, a Crkva, umjesto da vjernike podsjeti na izvjesnu biblijsku parabolu slične tematike, s propovjedaonica na taj kamen stavlja amen, tamo se svako prigovaranje inicijativi za povećanje prava LGBT zajednica mora činiti kao bespotrebno i kontraproduktivno kritičko cjepidlačenje. Sve dok repulzivni prizor rulje s Rive ne izblijedi i sve dok se diskriminacija proteže od zakonskih regula do splitskih Firula, jedini je prihvatljiv stav ustrajavati na potpunom izjednačavanju svih prava heteroseksualne većine i homoseksualnih (ali i svih ostalih) manjina. Pa podržati bilo koji potez koji tom cilju vodi, što god mislili o motivima onoga tko ga povlači. Utoliko, optužbe upućene Milanoviću a sažete u saborskom komentaru Jadranke Kosor kako je “to ponovno nametanje neke teme koja bi trebala zasjeniti svakodnevni život i činjenicu da sve poskupljuje”, valjalo bi prepustiti desnici, nadajući se da se ona neće tako skoro vratiti na vlast i potom revidirati dobar dio onoga što aktualna Vlada napravi s pravima istospolnih zajednica.

Tako bi se i moglo postupiti da HDZ-ov istup ne signalizira potencijalno opasnu tendenciju: desničarsku monopolizaciju pitanja ekonomskih alternativa. Sugestija kako je borba za prava manjinskih seksualnih zajednica politički spin namijenjen zataškavanju ključnih gospodarskih problema pritom je tek logičan nastavak sličnih kretanja u cijeloj Europi: od Srbije, u kojoj su na nedavnim izborima sve nacionalističke partije složno ignorirale pitanja Kosova i europskih integracija pa utemeljile svoje programe na priručnim ekonomskim ekspertizama, pa do Nizozemske, u kojoj je prošloga mjeseca vlada pala stoga što je Geert Wilders, deklarirani “mrzitelj islama”, odbio u parlamentu podržati predložene mjere štednje. Kako se radikalnije desna stranačka politika u Hrvatskoj, na sreću, svodi na poluartikulirani egzibicionizam minornih redikula, prostor za kritiku političke ekonomije sada očekivano uzurpira HDZ. Pretvarajući se ovim kanaliziranjem frustracije osiromašenoga stanovništva u nešto nalik na stranku opasnih namjena, pritom samo odražava temeljnu unificiranost skoro cijeloga spektra institucionalnih političkih aktera: njihovi sukobi oko svjetonazorskih i identitetskih pitanja daleko su od irelevantnosti, ali prikrivaju činjenicu da bi bilo koja stranka na vlasti vodila manje-više istu ekonomsku politiku, dok bi je bilo koja opozicija zbog toga optuživala.

Pozivanje na ljudska prava

Zato i Milanovićevo pozivanje na primjer Španjolske – koja, iako dominantno katolička zemlja, ima jednu od najliberalnijih zakonskih regulacija istospolnih zajednica na svijetu – funkcionira prvenstveno kao simptom takvog stanja stvari: riječ je, naime, o istoj onoj državi čija stopa nezaposlenosti iznosi skoro 25 posto, a politički argumenti u prilog nastavka ekonomskih mjera koje su do nje dovele iznose se policijskim pendrecima po leđima mirnih prosvjednika. Zato ne treba pristati na igru stranačkih optužbi za plasiranje političkih spinova, jer je dilema koju one nude u krajnjoj liniji lažna. Zato, naposljetku, ključni problem premijerova obrazloženja nove inicijative nije u snishodljivom ugledanju na “razvijene zemlje” niti u navodnom zamagljivanju značajnijih, ekonomskih pitanja, nego upravo u pozivanju na “ljudska prava” koja su, prema njegovoj inovativnoj definiciji, “jednostavno ljudska prava”. Ako, naime, postoji koncept koji je u proteklih dvadesetak godina vladavine danas posustalog ekonomsko-političkog modela odigrao ulogu pacifikacije ozbiljnijeg otpora financijaliziranom i dereguliranom kapitalizmu, onda su to bila baš ljudska prava; tek nakon što se sistem prije četiri godine uvelike skršio u vlastitim kontradikcijama, postalo je jasnije da točku otpora globalnoj opresiji elita treba tražiti na drugim razinama. Milanovićevo postuliranje univerzalnih i neupitnih ljudskih prava kao konačnoga argumenta za odluku čije učinke nesumnjivo vrijedi pozdraviti stoga samo obnavlja sada već anakrone ljevičarske fantazije, pa ne čudi što završava kao moneta za potkusurivanje u jalovim političkim sukobima.

Daleko od toga da se za prava manjina ne treba boriti – treba, i to unutar institucionalnih okvira jednako kao i na splitskim ulicama, na idućem prajdu, za manje od mjesec dana. Ali pravila te borbe ne bi smjeli postavljati oni koji sukobom oko prava manjina koordinirano skreću pažnju s činjenice da su odavno deprivirali većinu.