Metropola, TV i Karleuša

Koliko su građani Srbije zainteresirani za kulturu, sustavno se u toj zemlji istražuje posljednjih desetak godina, a to ponajprije čine gotovo anonimna grupa znanstvenika pod vodstvom sociologa Predraga Cvetičanina i njegov Odbor za građansku inicijativu iz Niša. Nije naodmet spomenuti da se, unatoč čitavoj armiji znanstvenika na državnim jaslama, takva istraživanja ne provode na institucionalnoj razini ni u jednoj državi bivše Jugoslavije, izuzev u Sloveniji: odgovor na pitanje otkuda nelagoda prema istraživanju kulturnih potreba građana vjerojatno leži u strahu političara da će porezni obveznici razotkriti kako, osim općih fraza, uglavnom nemaju nikakvih koncepcija kulturnog i društvenog razvoja.

Prvi rezultati Cvetičaninova istraživanja iz 2011., pod nazivom “Kulturne prakse građana Srbije”, govore o egzistencijalnim (ne)mogućnostima stanovništva da izdvaja za kulturne potrebe. Jer, ako su dvije trećine ispitanika izjavile da mjesečno ne mogu za kulturu izdvojiti više od 20 eura, a samo si sedam posto može priuštiti kupnju knjige ili ulaznica za kazalište i koncerte, jasno je da prije svake rasprave o “kroničnoj kulturnoj zaostalosti” treba upitati što su država i njezine institucije učinile da kultura bude dostupna široj populaciji.

Nestanak srednje klase

Tzv. srednja klasa, u kulturnom životu tradicionalno najprisutnija, nakon ratova i mutne tranzicije trajno je osiromašena i praktički je nestala s kulturne scene, pa Cvetičanin govori o “odsutnoj publici”, u koju ubraja dvije trećine građana Srbije koji uglavnom ne participiraju u uobičajenim oblicima kulture. Ostali su jedino parcijalni, uglavnom incidentni kulturni interesi i posvemašnji pad u zonu najjeftinije zabave, pa najveći broj sjedi kod kuće “jer to ništa ne košta” i gleda ponuđeno na TV ekranu – koncerte narodne muzike i priglupe sapunice. Većina ispitanika ne zna tko su srpski umjetnici svjetskog glasa (David Albahari, Biljana Srbljanović, Marina Abramović…), ali svi znaju za Jelenu Karleušu i Dragana Tozovca.

Herbert Gans u svojoj izvrsnoj knjizi “Popular Culture and High Culture” kaže da ljudi traže sadržaje po vlastitom ukusu, a da je zadatak svake kulturne politike da im omogući pristup svim kulturnim dobrima. Ili, Cvetičaninovim riječima: “Poanta kulturne politike je da svakome pruži najbolje od onoga što pripada njegovom kulturnom modelu, ali i da omogući ljudima da se upoznaju i s elitnom umjetnošću.” No, takva kulturna politika u Srbiji, kao i u cijeloj regiji, praktički ne postoji, a kulturnih sadržaja izvan metropola uglavnom nema. Samo u deset posto srbijanskih općina mjesečno se održi više od pet kulturnih događanja, a mnogi domovi kulture iz vremena socijalizma danas su zatvoreni ili zjape prazni.

Umjesto da njeguje raznolikost i ravnomjernost u osiromašenom društvu, kulturna je politika stvorila jaz između “visoke” i “niske” kulture i prenijela ga u područje ideoloških borbi. “Umjesto da se prizna različitost kulturnih praksi, one su uvučene u društvene sukobe i dobivaju tretman političkih vrijednosti. I tu nastaje priča o dvije Srbije ili o nekoliko Srbija, ali ti polovi su ideološki različiti, pri čemu svaki pol tvrdi da je politički ispravniji”, kaže Cvetičanin. Najbolji primjer je udvaranje srpskih političara maloj armiji glumaca, književnika i muzičara na netom završenim izborima, koji – zagrljajem s nekim političarom – dokazuju ispravnost ove ili one političke orijentacije. S druge strane, na predizbornim tribinama pod zajedničkim naslovom “A kultura?” u organizaciji Nezavisne kulturne scene Srbije (NKSS), ti isti političari u pravilu nisu znali ni beknuti o vlastitim kulturnim programima, pa bi bili unisono izviždani.

“Nacionalna mjera” kulture

Spregu politike i kulture u novijem povijesnom kontekstu objašnjava i sarajevski teoretičar Ugo Vlaisavljević: “Nakon ratova na ovim prostorima elite su kulturu sravnile na ‘nacionalnu mjeru’, pa danas svaka nacija ima svoju kulturu, svoj identitet, svoju historiografiju i svoga neprijatelja… S obzirom na to da je ‘narod’ objekt dominacije tih elita, onda je ‘naturalizacija ideologije’ ono što se dogodilo na političkom planu, a prosječnost, odnosno kič, ono što te elite smatraju poželjnim ostvarenjem na umjetničkom planu.”

Nedavna panika u javnom prostoru Hrvatske izazvana podatkom da 45 posto njezinih građana ne pročita niti jednu knjigu godišnje, govori o identičnom problemu – o tragičnom i kroničnom osiromašenju društva u posljednjih 20 godina i nebrizi političke elite za njegov sustavni kulturni i obrazovni razvoj, što guta novac a ne donosi nikakav profit. HDZ-ova elita kulturu je svodila na “domoljubnu mjeru”, a današnja se brani argumentom da ima i prečih poslova od kulture. U razvijenijim evropskim društvima postoje različiti obrasci kulturnog razvoja, no svi se svode na isto: država direktno ili indirektno ulaže nemala sredstva u ravnomjeran razvoj svih segmenata kulture.

Kakav bi kulturni model bio poželjan, i za Srbiju i za regiju? Predrag Cvetičanin kaže: “Kulturna decentralizacija morala bi biti cilj, a politička i fiskalna decentralizacija trebala bi biti sredstvo da se do njega dođe. Samo će tako biti osigurane jednake šanse za uživanje u kulturi i umjetnosti za sve građane, nezavisno od njihova mjesta boravka ili drugih razlika.”

Nad razumnim prijedlogom niškog sociologa lebdi sumnja, sadržana u dilemama o kapacitetima ex-jugoslavenskih društava, izbrazdanih ratovima i krizama, da se izdignu iz zone pukog vegetiranja u prostor dostojnog života i kulture. Odgovornost za ovakvu transformaciju ne snose samo nabusite elite, nego i indiferentni građani, koji uglavnom zdvajaju nad tim kako preživjeti od danas do sutra.