Ne budimo društveni slijepci

Foto: Jovica Drobnjak

Redateljica Martina Globočnik karijeru je započela još 1995., kada je postala vanjska suradnica HTV-a u Redakciji za djecu i mlade. Iako je završila Studij socijalnog rada, od svoje osamnaeste istražuje i piše scenarije za dokumentarne emisije i filmove. Redateljsko iskustvo stječe od 2003. i omnibusa “Ženska posla”, a od 2002. članica je Fade Ina, gdje radi na mnogim projektima.

Nedavno je u sklopu Fade Inove tribine na Fakultetu političkih znanosti predstavljen vaš dokumentarac “Vragovi crveni, žuti i zeleni”, koji govori o civilnoj sceni u posljednja dva desetljeća prošlog stoljeća?

Film objašnjava razvoj civilne scene od osamdesetih: mnogi ljudi misle da je ta scena nešto novo, izmišljeno zbog kapitalizma, no još je krajem sedamdesetih u cijeloj bivšoj Jugoslaviji postojala snažna komunikacija u kojoj su se razvijali feminizam, inicijative mladih, nezavisne kulture i ljudsko-pravaški pokreti, važni i stoga što je s ljudima iz Srbije i BIH-a zadržan kontakt i kad je počeo rat. I kad je pukla socijalna mreža ljudi u tim zajednicama, oni su kroz civilne udruge nastavljali s normalnom komunikacijom. Civilne su udruge organizirale kampove za izbjeglice i prognanike, pravnu pomoć, zaštitu nacionalnih manjina. U devedesetima je stvorena mreža Zamir, prva komunikacijska veza među NGO-ima bivše Jugoslavije. No, ti su pokreti bili u konfrontaciji s tadašnjom politikom. Franjo Tuđman je imao pik na njih, nazivao ih vragovima, Judama, izdajicama. Nije bilo nijedne političke opozicije tadašnjoj vlasti osim tih organizacija koje su zastupale ljudska prava. Nakon devedesetih, tendencije se mijenjaju i priča se okreće ekologiji, mladima.

Superjunaci iz 1990-ih

Snimljen prije pet godina, film je prošao mnoge festivale, a prikazivan je i na političkim kolegijima nekih fakulteta. Zbog čega nije prikazan na HTV-u?

“Vragovi” su emitirani na B92, ali ne i na HTV-u, jer se film kritički postavlja spram Tuđmana, prikazujući ga kao oponenta ljudima koji žele promjene. Rađen je iz kuta gledanja aktivista, koje sam nazvala superjunacima, jer su se borili protiv vjetrenjača i zbog toga bili proganjani i hapšeni. U filmu je i razgovor s Viktorom Ivančićem oko “Feral Tribunea”, koji kaže kako bi ga, da nije bilo nekih telefonskih poziva u Split, poslali na bojište gdje bi ga ubili, i to ne “njihovi” nego “naši”. Takvi su ljudi devedesetih nosili glavu u torbi. I neke žene, slučaj poznat kao “Vještice iz Rija” iz 1992., poput Vesne Kesić, Slavenke Drakulić i Dubravke Ugrešić, zbog svog su angažmana bile proganjane, sotonizirane. Zbog njihova je aktivizma protiv njih proveden ne samo medijski nego i konkretni linč, pa se većina morala odseliti iz zemlje. Kad gledate iz toga kuta, automatski postoji krivnja na drugoj strani.

Mnogo je radova iza vas, koje biste još izdvojili?

Među eksperimentalnim filmovima, serijal i antologiju suvremene poezije, kojim se pjesnici predstavljaju kao glumci i interpretatori svojih djela. Od dokumentarnih filmova izdvojila bih projekt “Balerina i astronauti”, koji prikazuje načine na koje žene iščitavaju medije, odnosno mogućnosti angažmana u medijima. Kao scenaristica i novinarka dvije sam godine radila na projektu “Direkt”, serijalu o problemima mladih. Dosta sam radila i na reklamama vezanima uz socijalni marketing, promociju nacionalnih manjina i osoba s invaliditetom, kao i filmove za NGO udruge.

Predmet interesa su vam društveni pokreti. Što novoga pripremate?

Ono što se sada događa kod nas i u svijetu jedan je veliki društveni pokret. Iako je ljudima lakše događaje gledati s odmakom, potrebno je da sagledamo i zabilježimo sadašnju situaciju, zato što ovo nije samo sukob s kapitalizmom, nego i sukob oko podjele moći i resursa, koji će se još više aktualizirati sljedećih desetak-petnaestak godina. Zanima me i priča o Jelkovcu, naselju koje nije zaživjelo. Veoma mi je interesantna i ekologija, pa s kolegama planiram napraviti nekoliko edukativnih filmova, primjerice kako napraviti vjetrenjaču ili zasaditi kvalitetno povrće u gradskim vrtovima ili na balkonu. Ti će filmovi ići u smjeru potrebe za takvim znanjem, jer u sljedećih dvadesetak godina hrana i energija neće biti toliko dostupne, pa će ekologija biti pitanje nužnosti, a ne mode.

Kakva zemlja, takvi filmovi

Nakon brojnih dokumentarnih i eksperimentalnih, planirate li snimiti i igrani film? I koliko vam u svemu pomaže to što pišete pjesme?

Ideja za igrani film već postoji, a napisala sam i scenarij za jedan povijesni film, no vidjet ćemo hoće li proći na natječaju: radnja je smještena u dvadesete godine prošlog stoljeća, a opisuje ljubavni trokut. Bavi se odnosom Štefice Vidačić, missice Kraljevine SHS i Evrope, te Josipa Tiljka, detektiva koji se objesio zbog neuzvraćene ljubavi, a tu je i istarski vlastelin Juraj Grando, prvi zabilježeni vampir. Iako je poezija izričaj koji mi je oduvijek blizak a neke su mi pjesme i objavljivane, doživljavam je kao nešto osobno, pa mi pomaže jedino kao okidač za filmove o suvremenoj poeziji.

Napisali ste i knjigu “Ljudi iz televizora”?

“Ljudi iz televizora” iz 2003. pokušaj su analize medija, odnosno načina na koji se odvija medijska manipulacija. Napisala sam i “Ljude na platnu”, koji su u pripremi: riječ je o priručniku koji bi se koristio u edukacijama što ih u Fade Inu provodimo u sklopu medijskog aktivizma. Edukaciju smo proveli po dječjim domovima, učeći djecu osnovama dramaturgije, novinarstva, snimanja… Držala sam i seminare na Studijima za mlade, na kojima smo se bavili analizom filmova i emisija.

Kako ocjenjujete hrvatske dokumentarne filmove?

Filmovi su onakvi kakva je zemlja i kakvi su njihovi autori. Imamo i pozitivnih i negativnih primjera. Bila sam na dosta festivala ove godine i čini mi se da je, što se tiče dokumentarizma, prilično uspješna. “Blokada” je, primjerice, svijetli primjer. No, mislim da smo svi zajedno nedovoljno artikulirani i nedovoljno kritični prema onome što se događa u društvu. U filmovima nema kritičnosti ni prema sebi ni prema svijetu u kojem živimo, pa loše iščitavamo pojave i teško se hvatamo ukoštac s njima. Stvar dodatno otežava stav institucija, od javne televizije do vlasti. Postoji tendencija da se ide u zabavu, u žutilo, upravo nam tako izgledaju i televizija i zemlja. Za snimanje je potrebna empatija i osjećaj za ono što vidiš. Ljudi ne smiju biti slijepi pored zdravih očiju, a mnogi jesu, jer je tako jednostavnije. Važno je da ljudi osjete promjene i budu dio njih. Film jest umjetnost, ali i način društvene komunikacije, tako da možemo komunicirati o deterdžentima, ali i o tome kako da svijet i mi budemo bolji.