Pad i uspon Miloševićevog portparola
Kad su 6. maja uvečer izbrojeni glasački listići, nametnuo se samo jedan zaključak. Stvarni pobjednici izbora u Srbiji su Ivica Dačić i njegova Socijalistička partija Srbije, iako su tek na trećem mjestu po broju osvojenih mandata i bez obzira na to što Dačić nije dospio u drugi krug predsjedničkih izbora. Naime, bez Dačića je skoro nemoguće sastaviti vladu, a njegova preporuka kojom može usmjeriti oko 600.000 svojih glasača direktno će odlučiti ishod predsjedničkih izbora. U srpskim političkim prilikama on može tražiti što god poželi i jedan od dvojice direktnih konkurenata, Boris Tadić ili Tomislav Nikolić, to će mu i dati. Zato su u izbornoj noći dugo odjekivali pjesma i zvuci trube iz SPS-ova sjedišta, a Dačić se trijumfujući obratio novinarima: “Ne znam ko će biti predsjednik, ali znam ko će biti premijer.”
Povratak tvrdoj retorici
Kad se uporede izbori iz 2008. godine, SPS i Dačić svoj su rezultat podigli dvostruko. Sa 7,6 posto došli su na skoro 15 posto, odnosno od 300.000 glasova gotovo do 600.000. Za to vrijeme, njihov koalicioni partner i stožerna stranka odlazeće vlade, Demokratska stranka, pala je za skoro deset procenata i sada se nalazi na oko 23 procenta podrške.
Dačić je politički uspon napravio bez ikakvog stvarnog programa. U izbornoj se kampanji vratio tvrdoj retorici svog političkog oca Slobodana Miloševića, pominjući protjerivanje MMF-a, nepopustljivost prema kosovskim Albancima, odbranu Republike Srpske i podjelu Kosova, da bi u vrijeme izborne tišine objavio hapšenje grupe Albanaca iz Preševske doline zbog navodnih ratnih zločina.
Ivica Dačić je profesionalni političar. Osim politikom, on se ničim drugim nije bavio. Od studentskih dana bio je Miloševićev portparol, ističući često kako je na FPN-u imao prosjek od “čiste desetke”, mada nikada nije kazao da je studirao čitavih deset godina i redovno poništavao ocjene ako nisu bile desetke. Preživio je 5. oktobar 2000. godine i ostao u vrhu SPS-a, da bi po Miloševićevom hapšenju postao čelni čovjek stranke. Zakon o lustraciji, mada donesen u Skupštini, nikada nije primijenjen, i Dačić se već 2004. vraća u vlast, pošto je njegova stranka dala manjinsku podršku vladi Vojislava Koštunice. Nakon izbora 2008, ulazi u koaliciju sa DS-om i Borisom Tadićem i postaje ministar policije.
Ključar političkog života
Sa Tadićem pravi Deklaraciju o istorijskom pomirenju, pokušavajući da SPS predstavi kao neku novu, reformisanu stranku, u čemu je imao veliku pomoć medija pod DS-ovim uticajem. Sa te pozicije, ovaj vješti demagog uspio je za samo jedan mandat, pričajući o “čvrstoj ruci”, “borbi za državne i nacionalne interese” i “podjeli Kosova”, da pridobije velik dio izbornog tijela koji je SPS bio izgubio nakon petooktobarskih događaja. Danas je Dačić možda najmoćniji političar u Srbiji ili, pak, onaj kod koga su “ključevi” državnog i političkog života za narednih nekoliko godina.
Izbori u Srbiji nisu donijeli nikakav pozitivni pomak zato što najveći dio društva tranziciju vidi kao uzrok problema, a ne kao način da se oni riješe i zato reforme izostaju. Neodlučnost i nesnalaženje Tadića kao najpopularnijeg srpskog političara otvorili su put Ivici Dačiću i značajno oživjeloj logici iz devedesetih godina, koja se oslanja na čvrstu ruku, a ne na racionalno promišljanje o stvarnim problemima sa kojima se suočava srpsko društvo.