Plimni val pobjede pirata

Foto: Jovica Drobnjak

O tome koliko predložene zakonske mjere sprečavaju piratstvo, a koliko zapravo ograničavaju slobodu interneta razgovarali smo s profesorom Nenadom Prelogom, dugogodišnjim predavačem kolegija o novim medijima na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i na Sveučilištu u Zadru.

U svakodnevni govor lako su ušle kratice ACTA, PIPA, SOPA i CISPA. No, što zapravo donose ti propisi?

Riječ je o prijedlozima zakona ili sporazuma, odnosno određenih mjera na razini pojedinih zemalja ili zajednica zemalja kojima je za cilj postrožiti nadzor nad kopiranjem (predmeta ili informacija), distribucijom, neovlaštenim korištenjem najrazličitijih sadržaja (od pjesama i filmova pa do fotografija i tekstova), ali istovremeno i ograničiti privatnost (posebno korisnika interneta), a sve u cilju nadgledanja onoga što ovi prijedlozi zakona smatraju nedozvoljenim. Anti-Counterfeiting Trade Agreement (ACTA) je zamišljen kao instrument zaštite intelektualnih i autorskih prava, sredstvo za borbu protiv “lažnjaka” u prehrambenoj, farmaceutskoj, tekstilnoj i sličnim industrijama. Stoga ne mora nužno značiti cenzuru interneta i kršenje individualnih sloboda, ali ostavlja onima na vlasti i tu mogućnost. Stop Online Piracy Act (SOPA) predstavlja novost u pogledu toga što pod udar (kaznenih) mjera mogu doći i pretraživači i svi koji osiguravaju internetske usluge. Protect Intellectual Property Act (PIPA) je prijedlog zakona kojim je, među ostalim, “ovlašteno” Ministarstvo pravosuđa SAD-a da poduzima mjere protiv bilo koje stranice, bilo gdje u svijetu, ukoliko ocijeni da ona krši američke zakone o zaštiti autorskih prava. Cyber Intelligence Sharing and Protection Act (CISPA) najnovije je “čedo” zakonodavstva koje smanjuje privatnost i želi olakšati uvid u podatke o onima koji (eventualno) ugrožavaju bilo sigurnost interneta, bilo nečiju drugu sigurnost, prema procjeni nadležnih organa.

22.500 dolara po pjesmi

Tko bi nastradao da se ti prijedlozi odobre? Koliko ljudi nezakonito “skida” materijale s interneta?

Možemo spekulirati što bi bilo, no činjenica je da je i dosad niz web mjesta, koja su se temeljila na razmjeni sadržaja, a gdje su stavljani najčešće glazbeni ili video sadržaji, bilo podvrgnuto dugotrajnim i skupim tužbama i sudskim procesima. Neka takva mjesta su ugašena, neka otvorena pod novim imenom, a neka su preživjela zbog svoje veličine ili nagodbi s tužiteljima, kao i odluke da se sporni sadržaji uklone (najpoznatiji je slučaj YouTube). Teško je procijeniti koliko ljudi diljem svijeta besplatno, a zapravo protuzakonito, skida s interneta glazbu, filmove, softver, sve što je zapisano u digitalnom obliku. Dosad je samo nekoliko desetaka tisuća ljudi u cijelom svijetu ulovljeno u krađi i kažnjeno, u pravilu izvansudskom nagodbom kojom su pristali platiti diskografskim kućama nekoliko tisuća dolara. Samo su dvojica odbila nagodbu i otišla na sud. Odabrani su radi zastrašivanja i kažnjeni sa 22.500 američkih dolara po svakoj pjesmi koju su “skinuli”. Sud je uspio utvrditi da postoje dokazi za samo trideset pjesama, pa je optuženi trebao platiti 675.000 dolara! Ovaj je slučaj u žalbenom postupku, ali pokazuje da bez obzira na usvajanje ili neusvajanje zakona, represivni mehanizam koji se poziva na zakon donesen još 1998. u SAD-u (Digital Millennium Copyright Act – DMCA), koji kriminalizira izbjegavanje plaćanja naknada i zabranjuje proizvodnju ili distribuciju uređaja, ima način da se, ako to želi, strogo obračuna s onima koji ne poštuju autorska prava.

Koje je vaše mišljenje o zaštiti autorskih prava?

Za odgovor koristim tekst prijatelja Ozrena Kanceljaka (iz knjige “Milion”): “Najveći paradoks je kada se usporedi da potomak nekog glazbenog autora neće naslijediti samo njegovu imovinu (dakle, kao što i bilo koji drugi nasljednik nasljeđuje imovinu svojih roditelja), nego će dobivati još čak 70 godina nakon smrti svojih roditelja (znači i djedova i baka), i njegovu plaću, čak i ako ništa po tom pitanju ne radi. I vi, kad sjednete u kazalištu, kavani, kod kuće, kinu u neki stolac, također koristite nečije autorsko djelo. Netko je i to izveo ili proizveo. No, niti autor niti izvođač tog stolca nisu plaćeni svaki put kad ga netko koristi odnosno sjeda u njegov stolac, a niti njegova djeca ne dobivaju naknadu 70 godina otkako je autor toga stolca umro, zbog činjenice da je jednom nečiji djed nacrtao ili izveo neki stolac. Paradoksalno je, možda i bizarno, da su si organizacije koje štite autorska prava glazbenih stvaralaca osigurala dulju zaštitu (do kraja života plus 70 godina nakon smrti) nego što su ta prava postojala u trenutku kad su uvedena. Tako će, na primjer, unuci Johna Lennona uživati u ekonomskom životu eksploatacije pjesama Beatlesa sve do 2050. godine.”

Podaci za Hrvatsku

Kako je u Hrvatskoj regulirana zaštita autorskih prava?

Lani su protiv 173 osobe u Hrvatskoj podnesene kaznene prijave zbog piratstva. U odnosu na legalan sadržaj, udio digitalnog piratstva je preko 95 posto, što je među najvišim stopama u Europi. Hrvatska diskografska udruga je 2009. srušila 24 internetske stranice, 560 blogova i 31 forum sa piratskim sadržajem, a u policiji se nalazi 500.000 piratskih CD-ova i DVD-ova, koji će biti uništeni. Naši zakoni relativno dobro dijagnosticiraju probleme, no sve je pitanje mogućnosti i volje za njihovim provođenjem. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, u članku 85, dobro objašnjava distinkciju između komercijalnog i nekomercijalnog korištenja. I Kazneni zakon, u članku 230, navodi gotovo sve moguće načine kršenja autorskog prava i propisuje kaznu. Zakon o javnom priopćavanju nudi lijepe opise privatnosti i načina povrede tog prava, u člancima 2 i 6. No, koja korist od zakona koje je nemoguće primijeniti. Na primjer, u Zakonu o elektroničkoj trgovini, u članku 8, među ostalim stoji: “Korištenje elektroničke pošte u svrhu slanja netraženoga komercijalnog priopćenja (neželjenoga telekomunikacijskog priopćenja) dopušteno je samo uz prethodni pristanak osobe kojoj je takva vrsta priopćenja namijenjena, a u skladu s odredbama Zakona o telekomunikacijama.”

Direktnim udarima pokušava se cenzurirati internet i ograničiti sloboda protoka informacija. Za što se zalažu pirati?

Piratska ideologija nije samo borba protiv gubitka privatnosti i monopola na kulturu i znanost. To je obrana načina života koji se temelji na povezanosti, decentralizaciji i fleksibilnosti, zbog čega se ne mogu prihvatiti nadglednici koji određuju što je istina i koja nam kultura pripada. Stvarni sukob interesa je između medijskih tvrtki koje financiraju većinu zabave koju čitamo, gledamo ili slušamo i tehnoloških tvrtki koje žele te sadržaje distribuirati, legalno ili na druge načine. To su i glavni argumenti različitih piratskih stranki koje ovih dana bilježe nevjerojatan porast popularnosti i postižu pobjede na (za sada) lokalnim izborima u nizu zemalja. Naime, od 99 centi, koliko stoji pjesma na iTunesu, umjetnici možda dobiju jedan cent. Glazba će se i dalje svirati, knjige pisati i umjetnička djela nastajati, ako se ukine monopol autorskih prava jer, tvrde njihovi predstavnici, kreativnost se ne javlja samo zbog zarade.