Pobunjeni pojedinac

Naraštaji rođeni šezdesetih Miloša Mišu Radivojevića prvenstveno pamte po tri filma iz prve polovice osamdesetih. “Dečko koji obećava” (1981) i “Živeti kao sav normalan svet” (1982) kultni su filmovi mladosti stasale uz novi val, a “Una” (1984) do tog trenutka najveća promocija jedne od glumica koje su u to doba bile više od “pukih” glumica – Sonje Savić. Opsežna retrospektiva Miše Radivojevića u Zagrebu i Rijeci podsjetila nas je koliko je taj autor bio dragocjeni zagovornik individualne emancipacije u društvu kojim su vladale kolektivističke dogme, kojima se danas ponovno približava nova mlada ljevica. Dok Ankica Čakardić kritički govori o “fetišizmu individualizma”, Radivojevićevi filmovi pokazuju da to čini na prostoru gdje sustavne i stvarne promocije individualizma nije bilo nikad, osim u umjetničkim djelima izoliranih autora.

Revolucija kreće od pojedinca

Ključni motiv, zajednički svim autorovim filmovima socijalističkog razdoblja, jest individualna pobuna protiv ustaljenog društvenog i egzistencijalnog reda kojim dominira mediokritetsko (malo)građanstvo, od filma “Kvar” iz 1978. sasvim jasno prokazano kao tzv. crvena buržoazija, iako se, naravno, nije radilo samo o toj boji. Radivojevićevi filmovi, neovisno o kojoj društveno-kulturnoj sredini bila riječ, pokazuju kako revolucija uvijek kreće od pojedinca i kako ona i ne može imati nikakve svrhe ako revolucionarne promjene nisu drastično dotakle sam konkretni revolucionarni subjekt – pojedinca. Ne krenuti od osobne sreće svake individue, prije svega one temeljne sreće – erotske, u startu pokazuje promašenost svake revolucionarne namjere: zboriti o klasnoj borbi kao rješenju za najintimnija pitanja nije ništa manje barbarski od barbarstva kapitalizma. Pritom Radivojevićev pobunjeni pojedinac ni u jednom trenutku nije idealizirani romantik; upravo suprotno, riječ je redovno o čovjeku koji se koprca, koji nakon pokrenute pobune ni sam najčešće ne zna što bi s tom slobodom koju je za sebe izborio, te nerijetko čini korake kojima nimalo ne zadivljuje. Međutim, sama činjenica da se odvažio na slobodu, sartrovski suočio s tjeskobom koju ona donosi, da je iskusio posljedicu izazova (“Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj”, kako je to ingeniozno iskazao Miljković), pobunjenog pojedinca čini iznimnim subjektom. Miša Radivojević samo je o takvima i radio filmove.

Rana, eksperimentalna faza s radovima “Bube u glavi” (1970), “Bez” (1972) i “Testament” (1975) – potonja dva bez ijedne izgovorene riječi – govore o doslovnom batrganju samooslobođene (u “Testamentu” iz mrtvih probuđene) individue koja nigdje ne može pronaći svoj mir ili elementarnu egzistencijalnu ravnotežu. U prva dva filma – pri čemu se drugi sastoji iz nizanja međusobno uglavnom posve nepovezanih sekvenci-tabloa što ih ključno povezuje glavni glumac koji, međutim, nije nužno i integralni/integrativni protagonist – dominira impresivna pojava mladog i vitkog Dragana Nikolića, čiju savršenu tjelesnu oblikovanost Radivojević i eksplicitno i implicitno rabi radi proizvodnje erotskog užitka, dok u trećem, eksplicitno metafilmski uokvirenom, fascinantnom energijom zrači kao topovsko đule ispaljeni Bata Stojković.

Poruka za sva vremena

“Kvar” označava prelazak u konvencionalnije vode otvoreno društveno-kritičkog filma, ali s nečim dotad neviđenim u yu-kinematografiji: krupnim planom glansa penisa (zaraženog herpesom kao metaforom društvenog kvara).

Radivojević je jedan od rijetkih autora u svjetskim okvirima koji je jako volio obnaživati muško tijelo, a da je pritom istovremeno pokazivao iznimnu nježnost prema ženskim licima, tijelima, bićima uopće (“Dečko koji obećava” može se shvatiti i kao neformalni manifest biseksualnosti, no stanovita mizogina nota u oslobođenog protagonista znak je skepse spram sadržaja njegove slobode), a usuprot tvrdnji Bogdana Tirnanića kako je kod Radivojevića seks uvijek nekakvo mučenje, vrišti jedna od najnježnijih erotskih scena u povijesti yu-filma, ona između Svetislava Goncića i Sonje Savić u “Živeti kao sav normalan svet”, koja završava divno opuštenom full frontal obnaženošću dvoje ljubavnika.

Umjetnička alternativa i potraga za ljubavlju nisu tek nadomjestak za iznevjerenu društvenu revoluciju, nego sol postojanja matrici nepripadajućih pojedinca – poručuje Radivojević u svojem najljepšem filmu, i to je poruka koja vrijedi u svim društvima i za sva vremena.