Povratak u detinjstvo objasnio mi je devedesete

Foto: Jovica Drobnjak

Povod za razgovor s poznatim jugoslavenskim i srpskim režiserom Milošem Mišom Radivojevićem obilježavanje je 50. obljetnice njegovog rada: retrospektiva desetak od ukupno 16 Radivojevićevih filmova tim je povodom održana u Zagrebu i Rijeci. Vidjeli smo tako “Dečka koji obećava” i “Kvar”, ali i njegov najnoviji film “Kako su me ukrali Nemci”, posljednji dio autobiografske trilogije koju još čine “Buđenje iz mrtvih” i “Odbačeni”, u kojoj se autor vraća prvim godinama svog djetinjstva. Razgovaramo u Hotelu “Ilica”, posljednju večer njegovog boravka u Zagrebu, uoči povratka u Herceg Novi, gdje živi veći dio godine.

Za početak, kakvi su utisci s trodnevne turneje po Hrvatskoj?

Ova tri dana ispunjen sam na najbolji način. Prvo, dobio sam informaciju o ovoj sredini koju čovek mora da oseti na svojoj koži, pogotovo kad uzmemo u obzir opšti kulturni kontekst, s malim delom nacionalnog dohotka koji se izdvaja za kulturu. Svi smo u regionu u strašnoj situaciji, pa nam nordijski standardi izgledaju nedostižni, ali sudeći po načinu na koji je organizovana retrospektiva u Zagrebu i Rijeci, vidi se da postoji dovoljan broj ljudi među mladim, sredovečnim i starijim generacijama koji je zainteresovan za takvu vrstu prezentacije. To nisu masovne posete koje razvaljuju izloge bioskopa, ali su sasvim OK. Ako se pravi takva vrsta retrospektive, za autorski film, sasvim je dovoljno da je pogleda 150 do 250 ljudi, za te filmove to su fantastične cifre. To nisu ljudi koji su došli nasumično, oni znaju na šta su došli, pa će svoje utiske podeliti sa drugima. Svi su imali potrebu da učestvuju u recepciji filma, a fantastično je šta ima mladih koje interesuje taj fenomen, uključujući i film “Kako su me ukrali Nemci”, autobiografsku priču o Nemcu koji se s najviše ljubavi odnosio prema meni kad sam bio mali.

Rat koji opisujem za mlade je ljude duboka istorija, ali sve je funkcionisalo. A da bi funkcionisalo, mora da postoji organizacija koja je ovde postojala i koja se ne izražava u novcu, nego u radu ljudi koji imaju iskustva u organizovanju promocija, od Filmskog saveza preko srpske zajednice do ambasade i drugih institucija. Ne radi se o tome da li sam ja ili neko drugi u pitanju, zaista me impresioniralo, jer nije bila reč o praznim salama u kojima su rođaci jedini posetioci. Pogotovo me impresionirala Rijeka. Zagreb je sasvim drugi ambijent, neka vrsta centra s kojim imam iskustva od ranije i gde je stvorena navika da se gleda film i da se govori o njemu. Sad vidim da je tako i u Rijeci.

Moram reći da je retrospektiva komplikovana i skupa, jer zahteva velik broj ljudi koji treba da dođu do podataka o filmovima i autoru. Video sam letke o retrospektivi i, prvi put, bilbord na ulici velik kao pola tramvaja, što me takođe impresioniralo: ovo nije komercijalni film pa da se našao sponzor, ovo je bio posao privlačenja posetilaca na manifestaciju užeg formata. Kvalitet informacija je prvorazredan, to su radili ljudi koji imaju duboko razumevanje za kulturu. Čovek zamišlja da u prezentaciji kulture rade najbirokratskije strukture koje krajnje formalistički pristupaju poslu, ali retrospektivu su radili kompetentni ljudi koji su to želeli dobro da urade. Moram priznati da u svom životu nikad nisam video bolje materijale o sebi.

Delikatna priča

Koliko se film “Kako su me ukrali Nemci” razlikuje od drugih u vašem opusu?

Razlikuje se dosta. Zapravo, taj je film ipak jedan eksces. Prvo, za razliku od ostalih filmova koji se bave sadašnjošću, on vraća u daleku prošlost, barem iz perspektive mladih generacija. Dakle, to je film epohe. Scenario je napisan pre početka najnovijeg rata, a ja sam se vratio u Drugi svetski rat, jer sam ključeve za ono šta nam se događalo devedesetih, bar u ličnom primeru, nalazio u 1941. Problem svog odrastanja i sazrevanja rešavao sam kroz odnos sa Nemcem koji me voleo kao svoje dete i koji se tih ratnih godina najbolje odnosio prema meni. Hteo sam da pokažem koliko čovek mora biti upućen na to da misao vlastitog života otkriva kroz ono šta svi zajednički doživljavaju. Početkom devedesetih imao sam predosećanje da se opet približava nešto šta sam već doživeo. Taj povratak u detinjstvo omogućio mi je da si objasnim šta nam se to događalo devedesetih i da to pokušam preneti drugima.

Ovo je prvi film za koji ste dobili sredstva preko natječaja?

Da. On je bio skuplji od mojih ranijih filmova. Velika je razlika praviti film od 100.000 ili milion evra, tvrdi moj producent. Nije sve u novcu, ali to je za naše uslove jako mnogo i ne mogu očekivati da se u teškim godinama, kakve svi preživljavamo, jer je svet u krizi i ljudi se bore s elementarnim životnim problemima, ulaže u film. Za mene je film važniji od života, ali to ne mogu da očekujem od običnog sveta koji hoće da živi. Deluje uvredljivo da se u sredini gde se nema za hranu, školovanje ili zdravstveno osiguranje gleda kako neko snima film od milion evra, to je bezobrazluk. To može sebi da dozvoli Amerika, gde je to investicija u neki biznis.

Priču je omogućila činjenica da smo na konkursu Ministarstva kulture dobili 250.000 evra, nikad pre nisam dobio pare iz fonda. Ali, ako smo dobili sredstva iz domaćih fondova, nismo ih dobili iz stranih: izgleda da je priča o dobrom Nemcu još uvek previše delikatna i izaziva skepsu kod ljudi koji se bave filmom. Većini se jako dopao scenario, ali kad je trebalo pomoći, pomoći nije bilo. Zapravo, Svetozar Cvetković i ja u najnezgodnijem smo trenutku ušli u projekat koji teško može da povrati sredstva, ali film je snimljen u regionalnoj koprodukciji. Mnogo nam je pomogao Jadran film, a koproducenti su bili i Crna Gora i Slovenija. Pomoć nam je pružio i mađarski laboratorij, kao i BIH. Dakle, čitavo okruženje je učestvovalo u projektu.

Kakva je budućnost pred filmom, hoće li se prikazivati samo na festivalima?

Film već funkcioniše, bio je na nizu domaćih i stranih festivala, uključujući one u Parizu, Kejptaunu, u Kanadi… Nije bio na Berlinskom festivalu na koji je teško ući, ali i zbog skepse oko dobrog Nemca. Verujem da se mnogi Nemci pitaju: “Eto, bombardovali smo ih 1941, pa im nametali sankcije, pa ih 1999. opet bombardovali, otežavamo im prijem u EU… i šta im sad znači da naprave film o nekom dobrom Nemcu?” Iako nije bio u Berlinu ili Veneciji, uzimaće ga u informativne programe na nekim drugim festivalima. Šta se prodaje tiče, postoje distributeri koji se time bave, samo to – kad je film autorski – ne bude u prvih pola ili godinu dana. Za plasman filma treba neko vreme, da ljudi dobiju informaciju o njemu: dakle, širi se fama, pa ćemo da vidimo rezultat. Ipak, i ovaj moj film je kao dete koje je prohodalo, odraslo i pobeglo od kuće. Nemam iluziju da ću napraviti bioskopski hit koji će ceo svet da gleda. Zapravo, ovaj će teško da gledaju i u Beogradu, zbog katastrofalne situacije s bioskopima. Greške u privatizaciji bioskopskih dvorana teško se mogu ispraviti. Ipak, ako se bavite autorskim filmom, ne možete da očekujete da se ponovi Dragojevićeva “Parada”, koja je napravila uspeh i na festivalima i u prodaji, što se retko dešava. To je strašno teško napraviti, kako kažu: “Daje se sve znanje za gram sreće.” Jer, skupi se dobra ekipa, napravi sve da film bude gledan i ništa. A na neki mali film, bez pretenzija, ljudi naprosto navale. Ali, nemam želju za elitizmom svojih filmova. Osim što želim da ih gledaju ljudi koji vole film, a ne oni koji idu da se zabave ili da ubiju vreme.

Paradoks kontrarevolucije

Svi vaši filmovi bavili su se pobunom i revolucijom, barem na nivou pojedinca. Koliko u “Kako su me ukrali Nemci” ima kontrarevolucije?

Govoreći o svojoj majci, ali i okruženju, nisam se postavio u ulogu sudije. Prosto sam tretirao činjenicu da su moja majka i moje okruženje pripadali generaciji koja je smatrala da svu ljubav i strast treba da uloži u promenu sveta. Ali ono što sam doživeo kao lično iskustvo, pokazuje da se ne može doći do ljubavi na tako apstraktan način. Šta znači usrećiti svet? Pre nego šta usrećite svet, treba da usrećite nekoga konkretnog. Vrlo je teško usrećiti svet i znamo kako se te utopije završavaju, bile one komunizam ili neke druge. Ne može se nekom idejom nabrzaka rešavati taj problem civilizacije. Da bi svet napredovao i rastao, potrebne su godine pasioniranog strpljenja, razvijanja emocija i međuljudskih odnosa. Dakle, moramo raditi na širenju ljubavi na užim relacijama, da bismo mogli da ih širimo na neki svetski nivo. Ali, neke su generacije očekivale da reše sudbinu sveta u jednoj svetskoj revoluciji, u kojoj ćemo svi biti isti, podeliti to šta imamo i biti srećni zauvek.

Zato sam, razmišljajući o svojoj mladosti za Drugoga svetskog rata, shvatio paradoks svoje kontrarevolucije. Ljudi oko mene su se borili jer je posle Oktobarske revolucije nastala histerija koja je zahvatila levicu u čitavom svetu – svetska revolucija, zapravo utopijski projekat, trebao je da obuhvati različita društva i različite okolnosti. Kao dete sam shvatio da ne mogu da porastem i da se razvijem ako ne dobijem svoju dozu ljubavi. Tu dozu ljubavi detetu mora da pruži njegova okolina, ako ne majka, otac, baba ili deda, to mora neko drugi, pa makar i pripadnik okupatorske vojske. S obzirom na to da smo i mi u Srbiji imali veoma bolna iskustva sa Nemcima u Prvom i Drugom svetskom ratu, mnogi su pitali zašto dobar Nemac? Ali, ne možemo da uopštavamo, zapravo je krajnje bezosećajno da izvesne stvari gledamo crno-belo, uvek ima izuzetaka. Ima više priča o Nemcu koji je 1941. odbio da strelja civile, a on nije bio jedini koji je usred ratnog pakla, u životnoj opasnosti, činio dobra dela kako bi sačuvao ljudsko dostojanstvo, bez obzira na to koliko su bile stroge kazne. Naravno, sa pet godina nisam mogao da procenim ko mi daje tu ljubav, niti da biram, ali danas shvatam da mi je taj nemački vojnik pomogao da odrastem i osećam potrebu da dajem ljubav. S druge strane, svoju majku ne osuđujem i razumljiv mi je njen entuzijazam i želja za svetskom revolucijom, njen ideološki stav. Ona je bila divna žena, ali nije bila divna majka.

Nakon ove turneje, imate li osjećaj kao da ste se vratili nakon kratkog izbivanja, poput onih za vikend?

Ja sam i pre dolazio u Hrvatsku, onako u prolasku, pa sam mogao imati samo površne utiske. Bio sam na Motovunskom festivalu, a još se upečatljivo sećam vremena kad sam, kao i svi filmski radnici, dolazio na festivale u Pulu: od njih 30, između 1960. i 1990, bio sam bar na 25. Osim toga, snimali smo u svim krajevima, a leti obavezno išli na more. Šta se tiče srdačnog dočeka i prijema, pa i ponude za usvajanje, kao aluzije na film i moje govore o njemu, smatram da je lepše doživeti priznanje u sredini koja nije striktno tvoja. S druge strane, kad počnu da stižu priznanja, to je trenutak kad treba polako otići. Jer, čovek najbolje rezultate ima kad je ljut na sredinu.