Praksa revolucije

Teško je, ali više nije nemoguće, boriti se protiv logike kraja povijesti. Protiv “vremena kraja” i inflacije postizama, koji su decenijama vladali intelektualnom scenom, istovremeno dok je neoliberalni kapitalizam – bez da je tako od svog početka u kasnim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća uopće imenovan – posvuda krčio svoj navodno bezalternativni put. Dekadentna tvrdnja da je lakše zamisliti i kraj svijeta no puno manju promjenu – kraj kapitalizma – i sama je došla kraju. Kada oko nas sve više ljudi propada zbog nepotrebnog i nedozvoljivog nasilja masovne nezaposlenosti, novog siromaštva, bijede i na svaki drugi način proizvedenih neljudskih uvjeta života – svima sviće da svijet (u nekom kozmološkom smislu, primjerice kao Heraklitova vatra vječno živa) NE propada. Već da su za nastalo loše stanje u društvu krivi neki ljudi i odnosi koje su sami proizveli. Pa ih – barem u tendenciji – ljudi mogu i izmijeniti. Tekstovi poput onoga Mao Ce-tunga o tome da se Kinezi ne trebaju bojati atomske bombe ne samo da nisu zastarjeli, oni tek sada – bolje no u doba tzv. hladnog rata, kada su pisani – mogu biti od svih shvaćeni.

Ili uzmimo jednu drugu konceptualizaciju koja je predugo pravila karijeru u lijevoj kritičkoj teoriji. Onu o “epohalnoj izostalosti revolucije”. Sintagma nastala u glavama razočaranih njemačkih intelektualaca između dva svjetska rata, nekritički je prenesena na cijelu evropsku (prvenstveno) i svjetsku post-šezdesetosmašku intelektualnu scenu. Pa je Evropljanima (uključivo s mnogima u Jugoslaviji) izgledalo da revolucije (više) nema, baš kada su takvi procesi bili na vrhuncu diljem tzv. trećeg svijeta. Tek nedavno i na engleskom izdan tekst Horkheimera i Adorna iz 1956. – opremljen kao njihov nacrt nekog novog (spram Marxovog i Engelsovog komunističkog, osuvremenjenog) lijevog Manifesta – govori još jednom o novom odnosu teorije i prakse, u kojem su ovi mislioci sebe vidjeli. Kada je teorija, oličena u akademskoj sociologiji, bankrotirala u pozitivizmu “udvajanja svijeta”, kada je kritika metafizike zamijenjena ontološkim pozitivizmom, u kojem će, kao u klasičnom holivudskom filmu, činili mi išta ili ne činili, na kraju sve ionako svršiti dobro, ostaje malo prostora za pravu revolucionarnu akciju. A ona se – u tom smislu se i Žižek danas upisuje u defetističku tradiciju kritičke teorije – sastoji više u postavljanju pravih pitanja koja je svijet zaboravio postaviti, no u nuđenju gotovih odgovora na goruće probleme svoga vremena.

No, nešto drugo je novo i zanimljivo u tom sada otkrivenom starom tekstu, koji tako staromodno diskutira odnos teorije i prakse (“Towards a New Manifesto”). A to je u Horkheimera opetovani topos življenja u vremenu kada nema djelatne (komunističke) partije. Tako su sublimne teme zaborava bitka i epohalne izostalosti revolucije napokon dobile i svoj profani razlog. Nemamo političku organizaciju! Nemamo instrument pomoću kojega bismo teror vladavine instrumentalnog uma u građanskom svijetu – milom ili silom – priveli kraju. Njemačka lijeva inteligencija, djelatna između 1917. i, uzmimo, 1968., živjela je u sjeni nimalo teorijske spoznaje da se činjenica bivanja komunistom u toj sredini često plaćala glavom. I to kako prije, tako i poslije, a ne samo za vrijeme godina fašističke vlasti. Recimo još samo da je baš te 1956., možda i kao direktna inspiracija tekstu, u Njemačkoj zabranjena komunistička partija. Bilo kako bilo, danas znamo da se vremena revolucije i kontrarevolucije ponovno ubrzano izmjenjuju, a da neke izostalosti, nekog “odmora od povijesti”, kako u retrospektivi možemo vidjeti i svoje formativne godine od 1960-ih do 1980-ih, kao da i nije bilo.

Iz dogmatskog drijemeža, iz sna o izostalosti povijesnog događanja, probudio nas je slabo čujni jauk onih pregaženih kontrarevolucijom 1990-ih. Teško smo priznavali da i o nama govori ta desničarska priča. Pouke tog vremena – ne rata, jer sam rat, rekao je odmah Boris Buden, poput metka koji ulazi kroz jedno a izlazi kroz drugo uho, ne uči ničemu – koje nisu civilna moralka antipolitičkog žrtvoslovlja, pouke su opasnosti. Ali ne od revolucije. Već baš od njenog izostanka. Od stvaranja vakuuma, koji je jedna kontrarevolucija isuviše dobro uspjela ispuniti. Lažnom i pravom fašističkom obnovom isporučeni smo – i to kome? Ne nekom novom Hitleru, već preko hitlera iz naših sokaka normalizaciji neoliberalnog kapitalizma, na poluperiferiji svjetskog sistema.

A to u mnogim pojavnim oblicima novo, no u svojoj kapitalističkoj suštini staro, profitersko društvo, donijelo je sa sobom regresiju, koja je toliko unazadila društvenost našeg društva da su neki rekli kako ono više i ne postoji. Kako smo postali “društvo za drugo društvo”. Primjerice, kako je jedina briga onih koje sve više bez razloga još uvijek zovemo našim političarima da ispune naloge koji nam dolaze iz tzv. euroatlantskog svijeta. I to se onda – poput duhovitog natpisa “evropski fondovi” na jednom kontejneru za smeće – zove našom integracijom u razvijeni svijet.

Nedostaju nam prave revolucionarne organizacije. I to sada svi vide. Ali imamo veliku i živu tradiciju njihova izopačenja. Poput teškoće uvjeravanja u potrebu klasne borbe, nakon proglašenja (još u socijalizmu) kraja klasne borbe, teško je graditi revolucionarne institucije nakon tako epohalno izdane revolucije, kao što se to nama u Jugoslaviji dogodilo. Tome sigurno ne pomaže mistifikacija koja bi kontrarevoluciju – dakle, povijesnu reakciju na revoluciju – da prikaže kao narodno oslobođenje. Kao tekovine tzv. domovinskog rata. S njima će se, kao hranom mnogih fašistoidnosti u nas, jedna autentična ljevica morati kad-tad obračunati, prešavši iz obranaško-defanzivnog u ofenzivan protunapad. Recimo, ovakvim obraćanjem stanovništvu Hrvatske: Hrvatski i srpski narode! Tako lokalno treba ovdje početi svaki globalni internacionalizam. Pa ako je istina da je svaka prava historija historija suvremenosti, što su mnogi zaključili iščitavajući odnose različitih poredaka spram Francuske revolucije, onda i svaka prava historija u nas mora biti mjerena metrom svoga odnosa spram naše zadnje revolucije. A to je ona socijalistička. Tada više nećemo morati “otkrivati istinu” o našoj narodnooslobodilačkoj borbi, već ćemo je nanovo proizvoditi, bez straha, u revolucionarnim organizacijama, otvorenim povijesnoj revolucionarnoj praksi.