Princ tamnih tonova
Mark Lanegan Band: “Blues Funeral” (4ad, 2012)
Lanegan od 2004. nije napravio solo-album, a i kod ovoga se ogradio onim “band” u dodatku. Zadnja svirka koju je samostalno potpisao bio je “Bubblegum”, pa je “Blues Funeral” tek sedmi njegov album. Bio je prije pet godina u Zagrebu s Dullijem, koji gostuje na ovom albumu, kao i Josh Homme iz Queens of the Stone Age, Jack Irons iz Eleven i Pearl Jam te Alain Johannes. Posljednjih godina mogli smo ga slušati s Isobel Campbell, s kojom je snimio nekoliko neujednačenih, ali upečatljivih albuma: Lanegan uvijek uspije ubosti, pa makar to, kao na posljednja dva albuma s Campbell, bilo u zadnji čas, tek da se spasi album. Samo što Lanegan ubada kao da spašava svijet u krizi, a ne ploču bez ideja. Na “Field Songs” dosta je čuti prvu stvar, “One Way Street”, i osjetiti kako Lanegan radi.
Karizma kao Richardsova
Sličnu ogoljenu strategiju, obranu bez obrane, više u stilu “ne možete me udariti dovoljno jako”, ponovio je i na albumu “Bubblegum”. Teško ga je komparirati s ljudima s kojima dijeli tek naizgled sličnu poetiku: pored Lanegana Cave izgleda kao dosadni i pretenciozni pozer, čak i Greg Dulli nekako blijedi u srazu s ovim opakim kantautorom opora, promukla glasa, a ne bi puno bolje prošle ni veličine poput Cohena.
Lanegan je danas sve samo ne nepoznat, iz čega ne treba zaključiti da je slavan; njega još možete uhvatiti npr. u Tvornici, pa i popiti s njim piće. Karizma koja lebdi oko Lanegana u planetarno popularnom i medijski isfuranom, gotovo proizvodnom izgledu, viđena je u Keitha Richardsa. Jaki individualac kojemu nisu baš sve na broju, koji ima hrpu psihičkih problema, koji se nije najsretnije uklopio i koji, idiotski rečeno, jaše sam prema zalasku ili prema izlasku sunca, kako hoćete, odnosno kako već čujete prilično zatamnjene, sumorne albume ovog princa zagasitih tonova, što je bio već u “Screamnig Trees”.
Blues koji Lanegan pjeva inspiraciju je vukao od anemičnoga, blijedoga, vampirskog Iana Curtisa: navodno je preslušavao “Closer” do iznemoglosti, nešto kao Orson Welles koji je na pitanje gdje je naučio režirati odgovarao da je učio od Johna Forda, čiju je “Poštansku kočiju” prije snimanja “Građanina Kanea” pogledao četrdeset puta.
Rezultat je sjajan album za koji ne znam je li blues, ali je prilično izvjesno da je svojom reskošću na tragu sahraniti blues kao jedinu glazbu koja je u stanju stopostotno točno prikazati tzv. tamna stanja.
Jezgrovito i masno
Okupio je strašnu ekipu koja uokviruje njegove stihove i, pogotovo, njegovu uvjerljivu, srcedrapateljnu interpretaciju: osim spomenutih compadresa, tu su i članovi Eagles of Death Metal, Porno for Pyros, Red Hot Chilli Peppers, a zvuk je sjajan i moćan kao devetometarska crna anakonda koja će vas progutati ako ste dovoljno neoprezni da se sami upustite u istraživanje tamne strane svijesti, o čemu “Blues Funeral” daje jezgrovito i masno izvješće, sastavljeno od gitara odsviranih kao da koče u zavoju, ritma jednoličnoga poput indijanskoga kada se priziva kiša i vokala kojem je teško, iz nekog nepoznatog i opasnog razloga, ne povjerovati.
Zvukom vas ova ekipa crvenokožaca vraća nekamo, u godine kada su svirali Kraftwerk (“Ode to Sad Disco”, kada je spomenuti Curtis gledao Herzoga i razmišljao o konopcu i dok se sam Lanegan učio pjevanju od Bryana Ferryja. Ima album i slabijih momenata, primjerice prepatetična pjesma “Bleeding Muddy Water”, što je previše i od ovakvih tipova poput Lanegana, za koje se pretpostavlja kako čak ni niza stepenice ne padaju poput nas, običnih smrtnika, nego nekako posebno, valovito i melankolično. Ali, on onda snimi “Harborview Hospital” i vi sve zaboravite.