Puno vitalnosti za malo para
19. Međunarodni festival malih scena u Rijeci
Nikad dosad Međunarodni festival malih scena nije realiziran u težim financijskim uvjetima: ovo renomirano riječko kazališno okupljanje moralo je biti zgusnuto i skraćeno, s manjim brojem predstava i uz skuplje ulaznice. Kriza se osjećala i među publikom: mnogima je bilo teško priuštiti si paket ulaznica za sve predstave, pa su tradicionalna mediteranska opuštenost i kazališno oduševljenje zastrti egzistencijalnim nedaćama koje ne pogađaju samo teatar. Upravo se zato osam odličnih predstava – od onih iz Dubrovnika i Zagreba, preko Vilniusa i Wroclawa, do Ljubljane i Beograda – što su ih organizatori, na čelu s Nenadom Šegvićem, uspjeli dovesti na Festival, može smatrati herojski obavljenim poslom. Iz večeri u večer publika je uživala u izvedbama visokoga društvenog i estetskog naboja, nije bilo oscilacija u kvaliteti, a okrugli stolovi bili su, već tradicionalno, živi i zanimljivi.
Nagrade u Zagreb i Beograd
Tema Festivala, prema kojoj je selektorica Željka Turčinović sastavila repertoar, bila je u skladu s današnjim prilikama: disfunkcionalna obitelj u vrtlogu grubih političkih režima i neveselih vremena. Dvije su predstave dominirale u takvom tematskom pejzažu, dobivši najviše nagrada: najboljom je proglašen “Moj sin samo malo sporije hoda” Zagrebačkoga kazališta mladih prema komadu Ivora Martinića i u režiji Janusza Kice, a za najbolju režiju nagrađena je “Elijahova stolica” beogradskog Jugoslovenskog dramskog pozorišta prema romanu Igora Štiksa i u režiji Borisa Liješevića.
ZeKaeM-ova predstava priča je o ludoj obitelji u kojoj je normalan jedino sin u invalidskim kolicima, a beogradska izvedba tematizira problem (nacionalnog) identiteta kroz potragu za ocem, koja završava usred ratnoga Sarajevu. Vidjeli smo i hrabar obračun Olivera Frljića s vlastitom obitelji, &TD-ovu “Mrzim istinu”, kao i “Oca na službenom putu” Ateljea 212; zanimljivo ostvarenje renomiranog poljskog redatelja Jana Klata “Komad o majci i domovini” te politički intoniran performans Ivane Sajko u kojem, uz dvoje muzičara, i sama nastupa.
Posljednje je večeri izvedena predstava “Na dnu” iz Vilniusa, prema romanu Maksima Gorkoga i u režiji Oskara Koršunovasa: premda joj žiri (Snježana Banović, Dušanka Stojanović i Damir Orlić), možda i neopravdano, nije dodijelio nijednu nagradu, dojmljivo je zaokružila putanju socijalno intoniranih komada koji su obilježili Festival.
Gorki bez sentimentalnosti
U uprizorenjima Gorkoga navikli smo gledati tugaljive ispovijesti ljudi kojima nema spasa, jer su na socijalno dno dospjeli zbog loše sreće, opće nepravde ili vlastitih grijehova. Lucidnost redatelja Koršunovasa u tome je što radnju nije smjestio u dom za beskućnike, kao što je uobičajeno, nego njegovi junaci sjede za dugim stolom i održavaju konferenciju za novinare. Time je predstava dobila nevjerojatnu snagu i ubrzanje, a publika je postala dijelom suvremene atmosfere: konferencija je podsjećala na obraćanje javnosti radnika koji su izgubili posao nakon godina teškog rada, pa se pitaju čemu uopće život i ima li ikakva smisla sve to njihovo trapljenje. Vrijednost predstave, koju je publika odmah prepoznala, jest i u tome što beskućnici i nezaposleni nisu predstavljeni sentimentalno, kao nekakav socijalni otpad koji sažalijevamo, nego tako da svatko od nas pomisli kako se i sam lako može naći ispod crte egzistencijalne podnošljivosti.
Premda je ovogodišnji Međunarodni festival malih scena morao proći kroz Scilu i Haribdu ograničenja, preciznim odabirom društveno i estetski relevantnih predstava ponovno se potvrdio kao najvitalniji kazališni festival u Hrvatskoj.