Sloboda uz korekcije
“Fleke”, debitantski dugometražni igrani film Alda Tardozzija
Otvaranje debitantskog dugog igranog filma Alda Tardozzija (1974. godište) najavljuje osobit sinefilski događaj. Animirana najavnica – izvanredan rad Krste Jarama, prožet vrsnom skladbom Luke Zime – fino kreira ugođaj grada u noći, njegovih prilaznih cesta s rijetkim automobilima, ulica, zgrada, stubišta, urbanih eksterijera i interijera, no ono što slijedi nakon izrazito moderne špice nije nimalo moderno. Glavni problem “Fleka” njihova je staromodna i sterilna režija.
Nastale u nezavisnoj produkciji i kao prvi hrvatski cjelovečernji igrani film snimljen foto-aparatom (što bi također trebalo sugerirati modernost), “Fleke” su rad iznenađujuće niske autorske energije, a tu se ne misli samo na režisera Tardozzija, nego i na snimatelja Darka Drinovca, pri čemu je potonji posebno zanimljiv slučaj.
Neobično prijateljstvo
Afirmirao se kao redatelj spotova za Severinu, Coloniju i Luku Nižetića, što prilično porazno opisuje njegov umjetnički ukus, no jedno mu se mora priznati – spotovi su mu uglavnom ultramoderni u elementarnom dizajnersko-stilskom smislu (tzv. MTV šminkeraj), a često su i vrlo erotični, jer ne samo da je imao privilegiju uživati u radu s oskudno odjevenom Severinom, nego je snimio i pornofilski klip Maje Šuput “Ljubi me”, seksualno možda najsmjeliji hrvatski spot ikad. No valjda skučen dominantnom autorskom koncepcijom režisera i scenarista Tardozzija koji, čini se, realizam shvaća kao bezličnost, očiti erotofil Drinovac nije uspio do neke naročite mjere istaknuti čak ni nesumnjivi erotizam debitantice Iskre Jirsak, jedne od dviju glavnih glumica, a kamoli da bi filmu u cjelini dao neki ekspresivniji look.
“Fleke” inače govore o neobičnom prijateljstvu 17-godišnjakinja Lane (Jirsak) i Irene (Nika Mišković), sklopljenom (i razvrgnutom) u jednoj noći, pri čemu je prva dobrica iz prosječne srednjostaleške obitelji, a druga agresivna nazovi-buntovnica, čiji je otac napustio porodicu i imućno živi s drugom suprugom i sinom iz tog braka, koji je istovremeno Irenin diler. Irena je na početku filma ubila taksista (motiv baziran na dobro znanom slučaju iz zagrebačke zbilje), dok je djevicu Lanu, također u autu, praktički silovao vlastiti dečko, pa obje imaju krvave mrlje na odjeći. U nekom će trenutku Irena predložiti Lani da zamijene krvave dijelove odjeće, što se i dogodi, no umjesto kriminalne spletke loše cure na račun dobre, ta zamjena ostaje na čisto simboličkoj razini dvojbeno iskrenog povezivanja dviju mladih duša. Agresivna Irena je pritom površinski karakterno jača, no dubinski se Lana neće izgubiti pod njezinim utjecajem, iako se većim dijelom filma čini da joj se baš to sprema.
Podosta klišeja
Dramaturgija, baš kao ni režija, nije Tardozzijeva jača strana (nakon što je kao mladić snimio zapaženi doks “Terra roza” uglavnom je radio na inferiornim TV serijama tipa “Dome, slatki dome” i “Bibin svijet”), dok mu ideje imaju raspon od patetične pretencioznosti s podosta klišeja do izrazite solidnosti.
“Fleke” u natruhama mogu podsjetiti na glasoviti “postporno” uradak “Rasturi me” Virginie Despentes i Coralie Trinh Thi, no najzanimljivije ih je opisati kao svojevrstan pokušaj korekcije Scottovih “Thelme i Louise” s adolescentskim protagonisticama i u zagrebačkim ambijentima, korekcije koja poručuje kako granice ženske solidarnosti u otporu patrijarhatu moraju postojati, da rodna solidarnost ne smije narušavati individualni identitet i da ultimativna (auto)destrukcija nije rješenje za psihosocijalne probleme.