Snaga nježnosti nasuprot snazi šake
Andrew Bird: “Break It Yourself” (Mom+Pop, 2012)
Andrew Bird svira miks swinga, jazza, worlda i folka, i to nekog gypsy folka, no ne ovu našu razvaljenu svatovsku inačicu: kod nas je ona sinonimna s romskim štihom, iako je glazbeno taj osjećaj puno širi od pukog svatovca. Bird albume snima još od 1996., školovani je violinist, a s Andrew Bird’s Bowl of Fire objavio je nekoliko albuma na kojima je profilirao svoj pomjereni stil. Povremeno se pojavi autor čiji su apetiti širi od okvira pop-glazbe, ali koji ima sposobnost tu širinu smjestiti u zadane gabarite.
Pčelarske parabole
Andrew Bird već u prvoj pjesmi albuma “Break It Yourself” pokazuje odakle crpi inspiraciju, odnosno s kime ga je, bez štete po njega, moguće komparirati: “Desperation Breeds…” vuče na Tima Buckleyja kojemu, kao i Birdu, tipični obrazac pop-pjesme nije bio posve ugodan, osim ako ga ne bi ukrasio čudnim obratima i neobičnom atmosferom u podtekstu, kao što ovdje zdvaja nad pogibijom pčelinje populacije, s koje rakurs okreće prema ljudskom, podjednako ugroženom svijetu.
Osim povlačenja paralela s drugim svjetovima, poput ove pčelarske parabole, Bird komparira i različita razdoblja – Prvi svjetski rat, američko-španjolski sukob… – i uvijek je to na tragu staroga stoičkog stava da ništa pod kapom nebeskom nije novo. To se posebno očituje kroz maštovito baratanje raznim glazbenim stilovima, što je i prije ovog albuma bio Birdov svojevrsni zaštitni znak. Album je teško smjestiti geografski, u smislu da kažemo kako je riječ o komadu američke ili britanske glazbe, jer je zvuk tako vješto oslonjen na kompletnu baštinu popularnih nota, poglavito na trubadure poput spomenutog Buckleyja.
Iz diskografske kuće guraju kao hit pjesmu “Eyeoneye”, vjerojatno najslabiji trenutak albuma, no na njemu ionako nema pjesama koje odskaču (osim spomenute “Eyeoneye”, koja odskače nekvalitetom), to je prije album koji valja pustiti cijelog, čiji se šarm sastoji u postupnom uvlačenju slušatelja u pomalo pomaknuti, nostalgični i melankolični svijet koji, kako rekosmo, nije lišen slabih točaka.
Andrew Bird nije igrač jakoga pojedinačnog poteza, nego se oslanja na strpljivog slušatelja, računa na malo više vremena, jer vrijeme radi za njega, on je vješt u gradaciji, polaganoga tempa, sav pod motom “Čemu žurba?”
Za duge staze
S njim je na albumu i Annie Erin Clark alias St. Vincent, čiji smo album slušali prošle godine; ovaj sedmi solo-uradak ovoga zanimljivog autora barem je jednako, ako ne i više, idiosinkratičan kao i prethodni. Jedan od autora koji se slušatelju obraćaju direktno, pogodniji je za male klubove (zapravo, striktno njima je i namijenjen), sa svom tom čudnom intimom, bizarnostima u sitnicama i asocijacijama – od ekološke problematike pa sve do grčke mitologije; sposoban je snimiti ambiciozan, ali ne i pretenciozan album, što je više nego što mogu mnoga veća i zvučnija imena.
“Luisitania” je još jedna od pjesama na albumu gdje Bird kao da tone u baklijevsku atmosferu potpune uzaludnosti, nestvarnosti, gotovo do granice somnabulnoga i nadrealnoga. “Hole in the Ocean Floor” najdulja je pjesma na albumu, koja može poslužiti kao dobar dokaz koliko se Andrew Bird bolje snalazi na duljim stazama – čovjek jednostavno nije sprinter, a to traži i od slušatelja. Usporavanje, forsiranje štimunga nasuprot brzini prvoloptaške dosjetke, harme suprotstavljene rifu, snaga nježnosti nasuprot snazi šake. Ako i utjeruje pravdu, Bird to čini na jedan tako naglašeno miroljubiv način da mu samo možemo poželjeti da, ovakav krotak, jednoga dana baštini zemlju i zaradi puno novca.