Socijaldarvinizam

TV KALENDAR

Ivica Račan bio je, saznajemo iz prve rečenice priloga o pokojniku, “roker i pobunjenik”. To je prihvatljivo samo ako se kao pijani plota držimo pravila “o mrtvima sve najbolje”, inače nema nikakve veze sa životom. Mick Jagger na čelu Centralnog komiteta? Pa to je stvarno goveđa glupost! Račan nikada nije bio ni pobunjenik ni roker, to znaju čak i osrednji polaznici škole učenika u privredi. Momci iz TV kalendara bili su, međutim, malo lijeni, pa su uzeli jedan davni autobiografski intervju “Globusu”, u kojemu je Račan samog sebe oslikao kao strašnog nonkonformista. U Slavonskom Brodu je, ide priča, kao omladinac nosio traperice, slušao Fats Domina i ljubakao snaše po salašima. Strašna hereza. Onda su mu zaprijetili izbacivanjem iz Partije. Šimecki – cipela. Nažalost, nisu to učinili, pa je u Partiji ostao sretno i uspješno sve do kraja života. To može izgledati kao pobuna samo u očima Kosovčevih šegrta.

“Što je pobunjeni čovjek? To je čovjek koji kaže ne”, veli Albert Camus u glasovitom eseju. Ivica Račan bio je, nasuprot tome, proverbijalni oportunist, čovjek karijere, lik koji se neprestano prilagođavao, klimao glavom i uglavnom govorio “da”. Račanov oportunizam naspram organiziranog političkog kriminala dvijetisućitih tek nam se danas pravo obija o glavu. Da je onda krenuo u obračun, danas ovoga zla ne bi bilo, odnosno bilo bi manje. Za Račanova mandata sve su se polit-mafijaške strukture povukle na rezervne pozicije, pregrupirale i s novom snagom udarile na Hrvatsku. Trebalo je na njih ići, kao u Srbiji, akcijom “Sablja”. Svakom je poljoprivredniku jasno da se korov, koji se ne sasiječe u korijenu, uvijek vraća dvostruko jači. Račan je, primjerice, spriječio Šimu Lučina da prisluškivanim novinarima omogući uvid u cjelovite dosjee koji su o njima vođeni cijelo desetljeće i da tako raskrinka cijelu mrežu žbira koji su obavljali prljavi posao. Tako je legitimirao obavještajno podzemlje. Ostavio je na slobodi sve tajkune i sve lopove. Danas se vidi kakvu su mrežu kasnije uspostavili. Nelustrirani nije htio lustrirati; nepočišćeni nije htio čistiti, logika je jasna. Ruka ruku mije. Zbog nečiste savjesti iz razdoblja komunizma, bio je pretolerantan prema svim novopečenim domoljubima, a uistinu konjunkturistima, lopovima i mlatiparama. Iz istih razloga Tuđman 1991. nije htio izvesti lustraciju prema svojim prethodnicima, jer onda ne bi s kim imao stvarati svoju stranku.

Ukratko, “komunisti koji se presvlače” vjerojatno su najveće zlo ovoga društva, jer nema te košulje koju neće obući ako im u danom trenutku to odgovara. I navući nama onu luđačku. Logično je da društvom ovaca vladaju vukovi, reče ovih dana neki Talijan.

OTVORENO

Bit će zanimljivo vidjeti kako će jedna od takvih presvlakuša, legendarna Hlo – članica Saveza komunista koja je u Partiju ušla negdje 1974., da bi kasnije napredovala do vrha HDZ-a, a sada je opet bliska Partiji i HNS-u – voditi emisije nakon pada Milanovićeve vlade, za koje je ponovno zadužena za obavljanje najpovjerljivijih misija. Jer ona će, čini se, nadživjeti i tu mijenu. Nakon uloge megafona za Čačićeve privatizacijske planove s Croatia osiguranjem i Petrokemijom (“Vi ste tu”, rekla je prvom potpredsjedniku, “da budete efikasni, a ne da se natječete za titulu miss”, što je ključna rečenica Čačićeve PR strategije), Hloverka obavlja još jednu niskoradnju. Nakon novog zaduženja Hrvatske, ona u studiju “Otvorenog” ugošćuje Slavka Linića i već u prvoj, rektoskopskoj rečenici uspijeva ući u anale analnog novinarstva: “Rekli su mi prije emisije budi oštra prema Liniću, ali nikada ja ne mogu biti tako oštra u pitanjima kao što Linić može biti u odgovorima…”

Linić je novo zaduženje prikazao kao sedmo svjetsko čudo. Zemlju koja ima Brijune, Dubrovnik, desetke rivijera, sjajne autoceste, vodu i zemlju lako je zadužiti, postoji instrument koji se zove hipoteka, a s ovakvim jamstvima to bi znala i baba Lončaruša. No, kako će se dugovi vraćati kada sve bude strano i privatno? To ti nama reci, Liniću! Da to čudo “oštri Slavko” izvede zaslužio bi spomenik, no još jedna emisija obveznica uz kamatu veću od šest posto i s rokom otplate od pet godina nije nikakva senzacija, nego puka rutina koju bi jednako uspješno obavio i onaj stari, dobri, staloženi čovjek po imenu Šuker, Ivan Šuker.

60 MINUTA, TV 24

Pitanje zašto su svi, ama baš svi sportaši minulih 20 godina podržavali HDZ spadalo je u domenu antropoloških fenomena. Višak testosterona? Previše mesa u prehrani? Nasilje u djetinjstvu? GMO prehrana majki za vrijeme trudnoće? Činilo se katkad da su samo Bugarin Pešalov i Mate Parlov bili izuzeci. No, ako je kod sportaša još igrala teza da je riječ o prenabildanim likovima, koji po nekoj neobičnoj prirodnoj zakonitosti inkliniraju desno, ta stvar nikako ne može biti objašnjenje za pjevače. Vanna, Doris, Oliver, Kićo, Tereza, Prljavo kazalište, Jacques Houdek, Paolo Sfeci i mnogi, mnogi drugi bili su poklonici HDZ-a. I za kojim argumentom sada da posegne društveni znanstvenik u objašnjenju te zapanjujuće pravilnosti?

Da nije bilo afere Fimi medija, bog je blagoslovio, vjerojatno nikada nitko ne bi ni slutio koliko je novca bačeno na gnojenje te zelene livade. Thompson 500.000 eura (taj paradigmatski domoljub tvrdi da mu je afera napakirana jer se neki boje njegovog novog singla), Nina 40.000, Mišo desetke tisuća… sve na crno, bez plaćanja poreza “državi koju volimo”, kako je glasio dozlaboga priglupi slogan Ministarstva financija… Na kraju se osramotio i “tko na tvrdoj stini svoju povist piše” Žanko, koji je bio kurir za pošiljke crnog novca.

Zoran Škugor, veteran među glazbenim menadžerima i okorjeli pragmatik, u emisiji Tihomira Ladišića dodao je tim eurskim mrkvama i domaće batine. Pjevači koji ranih 1990-ih nisu htjeli pjevati za HDZ, rekao je, suočavali su se s “ponudama koje nisu mogli odbiti”, prijetnjama koje su bile sasvim eksplicitne. Ljudi iz HDZ-a, i to ne iz prvog nego iz trećeg ešalona, nazvali bi ga i rekli: “Čuj, Škugi, mi ti imamo u zatvoru jednog Srbina i on će javno reći da s tobom šverca nosače zvuka u Srbiju, ali daj ti nama Vannu, pa problema nema…” Ta struktura mišljenja i ponašanja u potpunosti je mafijaška, pa se nadajmo da će suđenja koja su u tijeku na kraju rezultirati s nekoliko stotina godina zatvora i oduzimanjem kompletne nelegalno stečene imovine onima koje sud proglasi krivima. Inače nam nema spasa.

WALL STREET

Relativno stari film Olivera Stonea, jedne od vedeta američke lijeve scene, p(r)okazuje “najbrutalniji od brutalnih” kapitalističkih sustava kao ultrasofisticiranu ničeansku borbu za moć, koja je sama sebi i svrha i u kojoj se ne biraju sredstva na putu do pobjede. U tom je smislu dobro došao kao slika hrvatske budućnosti oblikovane prema načelima liberalnog kapitalizma. To je fenomen koji do sada nismo poznavali jer su sve hrvatske vlade, hadezeove naročito, sadržavale socijalni element. U Americi toga nema, a ukoliko prvi potpredsjednik bude vladao još dvije godine, neće biti ni u Hrvatskoj. Shit happens…

Gordon Gekko (Michael Douglas) milijarder je koji slavi pohlepu: on je oličenje cijelog jednog sustava koji prvu artikulaciju dobiva kod Hegela (kapitalist koji gomila svoj imutak u osnovi je lokomotiva koja za sobom vuče cijelo društvo), a zadnju kod Georgea Busha seniora (bogatima moramo smanjiti poreze kako bi lakše išli naprijed i za sobom vukli ostale). Taj je sustav posljednjih godina zapeo u kontradikcijama koje se čine nerješivima, pa i Warren Buffett, jedan od troje najbogatijih na planeti, shvaća da plaća manje poreze od svoje tajnice…

Gordon Gekko najbolji je primjer da je čovjek čovjeku vuk, no ta je pojava donedavno bila strana u Gorskom kotaru.

 

DNEVNIK 3

Ipak, to se vukodlačenje odomaćuje u svakom zakutku naše domovine. U Dnevniku 3 vidimo prilog o dadiljama u Delnicama koje su čuvale djecu zaposlenim majkama, koje nisu imale drugog izlaza jer mjesta u vrtićima i jaslicama nema. Majke bi mogle biti kažnjene do 10.000 kuna, a tete maksimalno sa 30 zbog obavljanja ilegalne djelatnosti. Netko ih je prijavio, a tijela vlasti moraju postupati prema zakonu. Društvo utemeljeno na tradiciji solidarnosti slavenske obiteljske zadruge nestaje tek sada, da bi ustupilo mjesto surovom i sveprisutnom zakonu ponude i potražnje. Sve će to u godinama koje dolaze biti prirodno. Čovjek je čovjeku konkurent na tržištu rada, na državnoj sisi, u socijalnom i mirovinskom, na Zavodu za zapošljavanje, u Zagrebu kao i u Delnicama. Gordon Gekko – to lagano postajemo svi mi.