Spasiti prije čitanja

Foto: Andrea Radak

Marksovi “Temelji slobode” i “Rani radovi”, zatim “Izabrane studije” Roze Luksemburg, pa “Povijest i klasna svijest” Đerđa Lukača, pa opet Marksov “Kapital”, onda Lenjinova sabrana djela na slovenskom jeziku, potom nizovi Titovih sabranih djela na svim jezicima naroda i narodnosti bivše SFRJ… samo su neki od naslova više stotina, pa i hiljada knjiga – koliko smo uspjeli onako od oka procijeniti – u četiri-pet prostorija zgrade bivše Političke škole SKJ “Josip Broz Tito” u Kumrovcu. Knjige su razbacane i ispreturane, neke su u vrlo lošem stanju, a dobar dio smješten je u prostoriji koja prokišnjava, pa su praktički neupotrebljive. Međutim, dosta ih je u posve dobrom stanju i upravo je to, uz ostalo, iniciralo akciju zbrinjavanja knjižnog fonda.

Aktivisti, umjetnici, publicisti i novinari iz Zagreba i Kumrovca, okupljeni u inicijativu za spas knjiga iz Političke škole, više su puta od Nove godine posjetili zgradu Škole i utvrdili da je stanje biblioteke vrlo loše. Stoga su krenuli u akciju i uspješno – prijenosom prvog dijela školskoga knjižnog fonda, oko 750 knjiga – završili prvu fazu zbrinjavanja tog blaga. U vikendu prije Prvoga maja, tridesetak je ljudi najprije razvrstalo, a zatim u kašetama prenijelo prvi kontingent knjiga u zgradu zagrebačkoga Filozofskog fakulteta: predstoji popisivanje naslova i dogovor o tome kako će se knjige dijeliti zainteresiranima i na koji će se način dopremati do institucija, biblioteka i arhiva koje bi takvi naslovi mogli zanimati. A budući da je u Školi ostalo još dosta nerazvrstanih i nepregledanih knjiga, do ljeta se očekuje još nekoliko faza ove akcije.

Zapušteno bogatstvo

Formalno, zgrada Škole je državna, a prostor je u nadležnosti državne agencije AUDIO (Agencija za upravljanjem državnom imovinom), od koje se ishodila dozvola za preuzimanje knjižnog fonda. Nije problem uočiti da je zgrada koju su 1981. projektirali Danilo Cvjetković i Miomir Lužajić – premda zapuštena i u poodmakloj fazi propadanja – vrlo pogodna da se daljnjim akcijama, cijela ili barem dio zdanja, privede nekoj svrsi: kulturnoj, odgojnoj, političkoj ili nekoj četvrtoj.

Inače, jedan od direktora Političke škole bio je Ivica Račan. Na tu je dužnost došao 1982. godine, kada je uređivao i časopis “Kumrovečki zapisi”, čijih svezaka, u ogromnom broju, također ima u prostorijama Škole. Iz arhive vijesti saznajemo da je država, odnosno bivši Fond za privatizaciju, prije četiri godine Školu namjeravala prodati ili je dati u zakup; isklična cijena te 2008. bila je – za oko 8.000 četvornih metara prostora – viša od 20 milijuna kuna, a zakup je, prema istom natječaju, trebao iznositi oko 120.000 kuna mjesečno. No, dosad se država nije makla dalje od početka: kandidata za novog vlasnika nije bilo ni nakon četiri pokušaja prodaje.

O Školi se nakratko u medijima pisalo i prije šest mjeseci. Naime, u jeku predizborne kampanje pojavila se vijest da Vlada namjerava cijeli taj kompleks – koji uz Školu obuhvaća i zgradu Znanstveno-nastavnog centra (bivši Spomen-dom boraca NOR-a i omladine Jugoslavije), otprilike istih gabarita i u boljem stanju – dati Crkvi, kao tobožnju naknadu za oduzetu imovinu. Ispostavilo se da je to bio samo predizborni spin, od kojeg se Nadbiskupski duhovni stol ogradio.

Spomenimo i ideju iznesenu prije otprilike mjesec dana, sada već bivšega zagorskog župana Siniše Hajdaša Dončića i istarskog mu kolege Ivana Jakovčića o izmjeni turističkih i političkih brendova Kumrovca i Briona. U tom bi se aranžmanu, ako do njega ikad dođe, našlo mjesta i za zgrade Škole i Centra. Valja navesti i inicijativu koja se odvijala kad i akcija zbrinjavanja knjiga, da se dio širega kumrovečkoga arhitektonskoga kompleksa (u koji, uz Školu i Centar, spada i Titova vila te još neke zgrade) iskoristi za budući muzej filma.

Knjige narodu!

Škola je, odmah po nastanku nezavisne Hrvatske, dana na upravu MUP-u, da bi potom poslužila za smještaj izbjeglica iz Vukovara, pa je tako ušla i u literaturu: “Hotel Zagorje” roman je prvijenac Ivane Simić Bodrožić, koja je u Školi provela dio svoga prognaničkog djetinjstva. Danas su u Školi još vidljivi tragovi višegodišnjeg boravka prognanika u skučenim sobama: ostaci namještaja i opreme iz kupaonica, izvrnuti madraci, stranice iz novina ili omoti bombonijera polijepljeni po vratima i namještaju, ponegdje neka izblijedjela svetačka slika, razbacana kozmetika i priručna apoteka…

No, vratimo se knjigama. Devedesetih je u Hrvatskoj stradao golem knjižni fond; kao što javnost manje-više zna, sve su javne i školske knjižnice detaljno i vrlo brzo očišćene od novom režimu politički i nacionalno neodgovarajuće literature. U drugom su valu ostale biblioteke i arhivi koji su donekle bili izvan udara novih političkih snaga. Riječ je o bibliotekama formiranima unutar velikih industrijskih kompleksa, poput onih u Sisku, Rijeci ili Slavonskom Brodu. Pitanje je što je s knjižnom građom koja je sigurno postojala i u brodogradilištima što su nedavno, po ukazu Vlade, otjerana u stečaj.

Knjižni fond Političke škole mogao bi biti zanimljiv i bibliofilima koji bi htjeli doći do nekih rariteta: naišli smo, uz ostalo, na ukoričeno izdanje novina “Pančevac”, u kojima je 1871. u nastavcima izlazio prvi prijevod “Komunističkog manifesta”. Tu je i knjiga narodnog heroja Žarka Zrenjanina Uče, pa brojne monografije drugih istaknutih revolucionara i boraca. Prilično je zastupljen Edvard Kardelj, postoji poveći broj njegovih “Pravaca razvoja političkog sistema i socijalističkog samoupravljanja”, baš kao i Kidričeve knjige, te brojna izdanja priređena za potrebe nastave u Školi, što je omogućila tiskara unutar njenoga kompleksa. Kao raritet valja izdvojiti i “Zatvorske bilježnice” Antonija Gramšija na albanskom jeziku, u izdanju prištinske “Rilindje” iz 1983.

Kako rekosmo, akcija zbrinjavanja knjiga se nastavlja, a javnost će se s dijelom fonda biblioteke prebačenim u Zagreb prvi put moći upoznati sredinom maja, za vrijeme Subverziv festivala, kad će knjige biti izložene i ponuđene zainteresiranim građanima.