Treći korak u tamu
Ivana Simić Bodrožić: “Prijelaz za divlje životinje” (VBZ, Zagreb, 2012)
Nova se pjesnička knjiga Ivane Simić Bodrožić, kako predlaže i urednička bilješka, zaista može i mora čitati kao nastavak svojevrsne trilogije, nadovezujući se na prvijenac, “Kvirinom” i “Goranom za mlade pjesnike” nagrađenu zbirku “Prvi korak u tamu” (2005) te “Kiklopom” nagrađen roman “Hotel Zagorje” iz 2010.
Centralno njezino referencijalno mjesto, oko kojeg se centrifugalno obrće autoričin tekstualni univerzum, teška je osobna ratna trauma, koju se pjesnikinja, međutim, povremeno ne libi sagledati u sasvim ironičnom i gotovo ciničnom tonu, osuđujući usput parazitirajući spektakl koji se u danoj matrici veže uz sve, pa tako i patnju: Ja sam, pomalo je to već i javna stvar, / vlasnica traume; reći će. Na ovu se sveprožimajuću pozadinu nadovezuje i jedan novi motivski sklop, nešto recentnija “pozitivna trauma” majčinstva. S njome se, razumljivo, opet otkriva čitav sklop egzistencijalnih tema (autorica ih, sasvim opravdano, dijelom identificira sa socijalnima), koje neizbježno u svim smjerovima interferiraju s onim krovnim traumatskim okvirom.
Tri perspektive iskustva
Četrdeset i pet uvrštenih pjesama raspoređeno je u pet ciklusa, od kojih prva tri – dječje, mamine i tatine pjesme – čine svojevrsnu cjelinu. U trima različitim perspektivama, koje se navedenim redom umnožavaju i usložnjuju u uglavnom dužim, narativnim pjesmama bez prevelike eufonijske i ritmičke akrobatike, minimiziranih figura i pjesničkih ukrasa, uglavnom semantički zaokružena stiha i/ili strofe te s većinom osobina koje se, već po inerciji, vežu uza “stvarnosni” registar, razloženo je jedno vlastitom prošlošću duboko obilježeno iskustvo svijeta, gorki talog iskustva koji je, svejedno, nužno na najbezbolniji mogući način i dalje živjeti te, nimalo manje važno, posredovati dalje, vlastitoj djeci. Najgušći je i najbolniji ovdje tatin ciklus, u kojem se iskoračilo iz vlastite nuklearne obitelji i izravnije progovorilo o onoj tek nešto široj, koja je na svojoj koži iznijela sve užase domaćih devedesetih.
Četvrti, eponimni ciklus, kao motivsku dominantu ima aktualnu svakodnevicu protagonistice, duboko ukorijenjenu u vododerine neoliberalnog svijeta-oko-nas, u kojem ni poezija ne trpi prenemaganje. Sada je usredotočenija na sebe, otvara prostor tijela, ali pjesmama višestruko premreženim autopoetičkim komentarima te refleksijom vlastite autorske pozicije. Posljednji je ciklus, osjetno slabiji od ostatka, u knjigu zalutao, i to baš na najgore mjesto, njezin kraj.
Zalog za sljedeću knjigu
Usprkos jedinstvenoj hrabrosti koju ova, kao i sve dosadašnje autoričine knjige donosi, postavlja se pitanje je li vrijeme da se Ivana odmakne od teme koju si je zadala. Ne zato što bi ona bila iscrpljena ili što bi izgubila na važnosti ili aktualnosti, nego zato što je autorica sve slabije uspijeva umjetnički reflektirati. Iako u knjizi ima dobrih, pa i sjajnih pjesama, poput, primjerice, one nenaslovljene a druge po redu (koja i jest velika upravo zbog neizrečenoga, zbog slutnje zla, nagovještaja a ne njegova opetovanog imenovanja), ili “Sobe 39” (koja se gotovo izravno nadovezuje na mučno svjedočanstvo “Sobe 325” iz “Prvog koraka…”), većina uvrštenih sastavaka ne ponavlja pjesničku energiju onih petnaestak zaista moćnih, strašnih i dirljivih pjesama koje su prvijencu donijele zasluženu pozornost.
“Prijelaz”, ipak, nudi sasvim dovoljno zaloga da s veseljem očekujemo sljedeću Ivaninu knjigu. Tim više ako se njegov značaj zaista pokaže prijelaznim.