Turista više nego starosjedilaca
Foto: Davor Konjikušić
Sentandreja, na mađarskom Szentendre, nekadašnji je rimski vojni logor što svoj razvoj duguje seobi Srba koji su 1690. pred Otomanskim Carstvom a pod vodstvom Arsenija Čarnojevića pobjegli u tadašnju Habsburšku Monarhiju: povjesničari kažu da se oko 8.000 srpskih porodica odlučilo nastaniti u pitoresknom selu pored Dunava sa svega nekoliko kuća. Sentandreja danas ima status grada s nekih 25.000 stanovnika i omiljeno je turističko izletište svega 20 kilometara udaljeno od centra Budimpešte, u kojem se razvila prava umjetnička kolonija brojnih slikara i raznih proizvođača suvenira i kiča.
Po toplom proljetnom suncu turisti iz Njemačke, Japana, Poljske hrle do glavnoga varoškog trga, gdje stoji Srpski esnafski krst što ga je 1763. podiglo Srpsko privilegovano sentandrejsko trgovačko društvo, koji je danas pod zaštitom UNESCO-a. Pred njim grupa njemačkih biciklista, na proputovanju prema Crnom moru, nastoji štogod zaraditi uličnom svirkom…
Pusta crkva
Prema popisu stanovništva koji su pedantno vodile monarhijske vlasti, 1720. godine 88 posto stanovništva Sentandreje činili su Srbi, a bilo je i nešto katolika iz Dalmacije. Od nekadašnjih sedam crkava, danas su u sklopu SPC-a tek četiri: Ćiprovačka je nakon Prvoga svjetskog rata prodana rimokatolicima, kao i Zbeška, a Opovačka reformatorima. Sentandreja je oduvijek bila centar srpske zajednice u Mađarskoj, a u njoj je i sjedište Budimske eparhije.
Ulazimo na večernju službu u sabornu crkvu Uspenja Presvete Bogorodice, koju ovdje zovu i Beogradskom crkvom: nema nikoga od vjernika, sami smo s protom i đakonom. Današnja je srpska zajednica malobrojna, kaže nam đakon Zoran.
– Može se reći da ima oko pedeset duša. Malo je tu starosjedilaca. Bivše pravoslavne crkve prodane su Katoličkoj crkvi, jer ih je bilo veoma teško održavati, a broj vjernika smanjivao se s vremenom. I ja sam ovamo došao iz Srbije. Više biste mogli doznati od Mileta, koji ima restoran u centru – uputio nas je đakon.
I doista, na Trgu cara Lazara, gdje je Esnafski krst a svojedobno su – ispod prve pravoslavne crkve koja je izgorjela u požaru – bile i mošti ovoga srednjovjekovnog vladara, restoran je “Korner”: ispod mađarske i srpske zastave, poznate srpske melodije izvodi harmonikaš Tomo, koji i danas govori srpski sa subotičkim naglaskom.
– Nije loše, sviram turistima. Svojevremeno sam svirao posvuda po Jugoslaviji, jednom sam na nekom zatvorenom prijemu u Samoboru svirao i Milki Planinc. Skrasio sam se u Sentandreji i danas sam gotovo starosjedilac. Družimo se za naših praznika, a i u ovom se restoranu svako malo nađemo i zapjevamo – objašnjava čika Tomo.
Asimilacija uzela svoje
Prilazi nam i vlasnik restorana Milenko Margaritovits, potomak jedne od najstarijih srpskih porodica u Sentandreji.
– Naš restoran je mjesto susreta. Tu se svi družimo i okupljamo. Radimo jedini pravi srpski roštilj na ćumur u Sentandreji. Kod mene dolaze svi, i Hrvati i Nijemci, ali i Mađari nacionalisti. Nema nikakvih problema sa suživotom, a svi nas pozdravljaju i na srpskom jeziku. Svi dobro živimo od turizma. Jedna moja ćerka ide u Pravoslavnu gimnaziju u Budimpešti, a razmišljam i da je pošaljem na studij u Beograd – kaže nam Milenko, raspitujući se kako je igrao Novak Đoković dok nam pokazuje sliku s Miroslavom Ilićem.
Toleranciju između Srba i Mađara zagovarao je i jedan od najpoznatijih Sentandrejaca, književnik i začetnik srpskog realizma Jakov Ignjatović, svojevremeno i poslanik u ugarskom saboru te gorljivi protivnik Beča. Nakon progresivnog 18. stoljeća, sljedeći vijek obilježava velika stagnacija, s kojom počinju i prve selidbe Srba iz ove lijepe varoši. O tome je pisao Ignjatović: “I kad u Sent Andreji jednom nestane Srba, a jedared će ih nestati, onda će im obronci divnih planina biti grob, mirisno zelenilo pokrov, a zvuk zvona njihovih hramova pratiće ih u večnost…”
– Teško je danas govoriti koliko je Srba u Sentandreji: da li se kao standard uzima to što netko govori jezik, to što se izjašnjava kao Srbin ili kao potomak Srba? Mislim da je asimilacija uzela svoje – kaže Kosta Vuković, kustos Srpskoga pravoslavnog muzeja Eparhije budimske.
Iako se srpska zajednica smanjuje, Sentandreja će po svojim crkvama, muzejima i građanskom nasljeđu ostati jedinstven spomenik srpske kulture 18. stoljeća.