Tvrdi tjedan u Americi

U Americi su se od prošlog četvrtka do nedjelje održala dva važna međunarodna samita, sastanak osam najbogatijih industrijaliziranih država (G8) u predsjedničkom odmaralištu Kemp Dejvid i samit NATO saveza u Čikagu.

Američki predsjednik Barak Obama, duboko u kampanji za predsjedničke izbore u studenome, nadao se da će na sastancima uspjeti postići konsenzus oko međunarodnih odgovora na ekonomsku krizu u Europi i rat u Afganistanu, no svjetski su vođe pokazali da nemaju ideju o tome što im je činiti oko europske krize; Obamini kolege nedostatak entuzijazma pokazali su i kada je riječ o daljnjem žrtvovanju u okupaciji Afganistana.

Samit G8 završio je dojmom razjedinjenosti, u kojoj je novi francuski predsjednik i protivnik filozofije štednje bez rasta Fransoa Oland u Obami našao saveznika, no to savezništvo nije impresioniralo najvažniju zagovornicu štednje, njemačku kancelarku Angelu Merkel, pa su i konačni zaključci sastanka trapav pokušaj da se pomire ta dva pristupa.

Svi su predstavnici podržali ostanak Grčke u eurozoni, pa se u izjavi pozdravlja “diskusija o tome kako generirati rast i istovremeno održati strogu posvećenost fiskalnoj konsolidaciji koja će se razmatrati na strukturnoj osnovi”. Budući da je Angela Merkel insistirala da štednja i rast nisu suprotstavljeni nego komplementarni, odbačena je ideja poticanja rasta putem “stimuliranja u tradicionalnom smislu” te je zaključeno da “rast ne zahtijeva direktna javna ulaganja”, nego može doći u formi javno-privatnih partnerstva i olakšavanja kreditiranja.

Putin nije došao

Istovremeno su s margina samita dolazile informacije da će Oland od Berlina tražiti da pristane na ideju da Europska središnja banka počne izdavati euroobveznice te da je talijanski premijer Mario Monti izradio prijedlog prema kojem bi se davale europske garancije bankarskih depozita građanima eurozone, kako bi se zaustavilo povlačenje novca iz banaka. U samo nekoliko dana, naime, Grci i Španjolci iz svojih su banaka povukli po milijardu eura, a sličan je trend zabilježen i u Belgiji, Italiji i Francuskoj.

Sastanak G8 obilježio je i nedolazak ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je na sastanak poslao budućeg premijera Dmitrija Medvjedeva. Odsutnost ruskog predsjednika pokazuje koliko su razlike između njega i američkog predsjednika nepomirljive, pa je ono došlo i kao nevesela uvertira u samit NATO saveza.

Putin je u vrijeme samita bio na sastanku Kolektivne sigurnosne organizacije zemalja bivšeg SSSR-a, gdje je dogovoreno održavanje vojnih vježbi u središnjoj Aziji i na Kavkazu uoči navodnog napada na Iran ovog ljeta. Rusija je blokirala rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a koje su se ticale Sirije, Irana i napada na Libiju, a Putin je Ameriku optužio i za orkestriranje demonstracija protiv njega u ruskim gradovima. Kremlj se protivi i postavljanju proturaketnog štita u Europi, no – unatoč tome – glavni tajnik NATO-a Anders Fog Rasmusen objavio je da je sustav “privremeno operativan”. Stoga je i nad NATO samitom lebdjela sjena hladnih odnosa s Rusijom, jer je proturaketni sustav u Europi dio takozvane pametne obrane, koncepta kojim bi se trebali nadići problemi s kojima se vojni savez suočava, a koji proizlaze iz ekonomske krize.

Amerika, koja daje čak tri četvrtine NATO-ova proračuna, prošlog je ljeta odlučila smanjiti vlastiti proračun za obranu 500 milijardi dolara u narednih deset godina, a na obrani se štedi i u drugim važnim članicama, poput Njemačke i Velike Britanije.

Iako je na samitu zapečaćen “povijesni” dogovor o Afganistanu, onaj o prijenosu sigurnosnih operacija sa snaga saveza na domaću vojsku i policiju, što bi se trebalo dogoditi sredinom iduće godine, financijski problem mogao bi se odraziti i na tu najvažniju NATO-ovu operaciju, s obzirom na to da je Obama od saveznika zatražio 1,3 milijarde dolara godišnje za afganistansku vojsku, ali i dodatni vremenski angažman njihovih vojnika. S godišnjim NATO-ovim budžetom za Afganistan od četiri milijarde dolara može se platiti manje od sadašnjih 352 tisuće afganistanskih vojnika, pa se očekuje smanjenje njihovog broja, unatoč kontinuiranom rastu broja poginulih civila, kojih je samo u posljednjih šest godina 13.000.

NATO u “krizi identiteta”

Prema dogovorenom planu, saveznička će vojska, iako pod egidom civilnih funkcija “treninga” i “asistencije”, u Afganistanu ostati najmanje do 2024, pa će ta zemlja ostati američka vojna baza u koju je SAD dosad uložio 650 milijardi dolara. Članice su pristale na zatraženi iznos, ali su neke zemlje, poput Francuske i Kanade, odlučile povući svoje vojnike prije datuma izlaska američkih.

Zbog takvih ili još radikalnijih kolebanja, poput prošlogodišnjeg odbijanja Nizozemske, Poljske i Njemačke da sudjeluju u napadu na Libiju, neki su analitičari ustvrdili da NATO ima “krizu identiteta”, a bivši američki ministar obrane Robert Gejts lani je rekao da zbog toga NATO riskira “kolektivnu vojnu irelevantnost”. Njoj će se pokušati doskočiti “pametnom obranom”, programom dijeljenja opreme i objekata, u kojoj bi se članice specijalizirale za različita područja obrane. Na samitu je stoga usvojeno 20 multinacionalnih projekta, među kojima i prebacivanje kontrole proturaketnog štita na europske članice. Dijelovi sustava u Rumunjskoj i Turskoj već su u funkciji, a sudjelovati su pristale i Poljska, Portugal i Španjolska.

Europske bi zemlje trebale kupiti i pet američkih bespilotnih letjelica, jer je operacija u Libiji pokazala da SAD jedini može vršiti zračni nadzor. Operacija u Libiji postala je i svojevrsni model za buduće međunarodne intervencije, pa se sada, umjesto glomaznih okupacija s vojnicima na terenu, preferiraju kratkotrajne intervencije iz daljine s naglaskom na pomorsko i zračno djelovanje.

No, da spomenuta kriza identiteta ide i dublje od trenutačnog stanja džepova pojedinih članica, demonstrirale su i izjave nekih sudionika, pa je tako češki ministar obrane Aleksandr Vondra rekao da bi se savez trebao potpuno preorijentirati s ciljeva proširenja i vođenja operacija izvan matične zone djelovanja na razvijanje zajedničke obrane članica. Tome se usprotivio britanski premijer Dejvid Kamerun, rekavši da bi NATO trebao raditi “sasvim suprotno, gledati dalje od sebe, redefinirati vlastitu važnost i osigurati da bude sposoban odgovoriti na prijetnje koje se događaju i izvan njegova teritorija”.

Crna ovca Njemačka

Najcrnjom se ovcom i ovdje pokazala Njemačka, na koju je uoči samita izvršen i omanji napad, u obliku vošingtonskog tink-tenka Atlentik Kaunsla, u kojem su odreda bivši visoki američki dužnosnici. U njemu se tu zemlju optužuje da se ponaša kao “izgubljena nacija” koja ugrožava opstanak saveza, jer “Europa ne može ostati velesila ako zemlja njezine veličine, geografije i prosperiteta provede najavljeno smanjenje ulaganja u obranu”. Poznato je da alijansa vrši pritisak na Njemačku da umanji utjecaj tamošnjeg parlamenta, koji mora odobriti svaku međunarodnu misiju; prekipjelo im je nakon što je Bundestag uoči samita u Čikagu odlučio da neće sudjelovati u spomenutoj kupnji američkih bespilotnih letjelica.

Njemački ministar obrane Tomas de Majcer rekao je da se Njemačka “boji vlastite snage”, čime se objašnjava činjenica da se ona još od kraja Hladnog rata oko međunarodnih sigurnosnih pitanja drži suzdržano i na principu potpunog suvereniteta. Taj “njemački osjećaj”, kako su ga nazvali u NATO-krugovima, a kojim se hoće reći da je sve što ona radi “premalo i prekasno”, osjetio se i na simpoziju NATO-a u siječnju, kada je predstavnik njemačke vojske šokirao prisutne najavom da će nakon reforme vojske na raspolaganju za strane misije ostati tek deset od maksimalnih 185.000 njemačkih vojnika.

Dojam potpune militarizacije ovih sastanaka upotpunile su vlasti Čikaga, u kojem se održao NATO samit nakon što je onaj G8 iz sigurnosnih razloga prebačen u predsjedničku vojnu utvrdu u Merilendu. Centar grada pet je dana bio blokiran, u višednevnim demonstracijama uhapšeno je stotinjak ljudi, a mediji su izvijestili o batinanju, zbog čega je 25 ljudi završilo u bolnici. Petero dvadesetogodišnjaka uhapšeno je zbog “urote za počinjenje terorističkog čina”, unatoč nedostatku dokaza određene su im milijunske jamčevine, a njihovi odvjetnici javili su da im nisu omogućeni niti telefonski pozivi. Čikago je inače jedan od rijetkih američkih gradova koji pokretu “Okupiraj” nije dopustio podizanje kampa; gradonačelnik, bivši Obamin šef kabineta Ram Emanuel, poznat je po tvrdom represivnom pristupu, što objašnjava predsjednikov izbor toga grada za održavanje samita NATO saveza.