Banke site, Grci na broju

Ovaj put nisu nevina dječica uzviknula da je car gol. Sasvim suprotno, učinili su to stari lisci iz Deutsche Banka, predlažući uvođenje geura, kao monete spasa za Grčku. Što bi trebao biti taj novac rogobatnog imena? Nešto što, po svemu sudeći, spada u dječje priče u kojima se kaže “i jeste i nije, i može i ne može, i hoću i neću”. Zamišljeni geuro i jeste euro i nije. I jeste grčka valuta, ali i nije, jer je istovremeno i euro. Točnije, kad treba vraćati dugove stranim bankama, među kojima je, naravno, i Deutsche Bank, to bi i dalje bio euro. Ali istovremeno bi s geurom, koji bi vrijedio samo kod “kuće”, Grčka mogla raditi što hoće. Mogla bi ga, kažu stručnjaci Deutsche Banka, ne ostavljajući ni trunke sumnje o čemu je tu zapravo riječ, devalvirati i tako ponovno oživjeti svoju ekonomiju.

Friedmanova predviđanja

Time je povijest vraćena u devedesete godine prošlog stoljeća, kad je glasoviti nobelovac, sada već pokojni Milton Friedman, dokazivao da je euro promašeni projekt. Europski su političari, vjerovao je on, previše pametni da bi se zbog političkih razloga upustili u tako opasnu ekonomsku avanturu. Kad se to ipak desilo, on je priznao pogrešnu procjenu, ali nije odustao od svog uvjerenja. Na jednom savjetovanju bankara, održanom u Kanadi godine 2000., on je rekao: “Mislim da će se tokom godina nakupljati razlike među zemljama koje su prihvatile euro, što će dovesti do nevolja. Već u ovom trenutku Irskoj treba potpuno drukčija monetarna politika nego Španjolskoj ili Italiji. Čak i sudeći samo teoretski, teško je povjerovati da će taj sistem ostati dugoročno stabilan. Ako pogledamo nedavnu povijest, vidjet ćemo da su propali svi pokušaji da se uspostavi fiksni odnos među deviznim tečajevima europskih zemalja. U godinama 1992 i 1993. došlo je do krize. Prije toga Europa je imala tzv. zmiju, u kojoj su bile povezane glavne valute, pa su i tečajevi fluktuirali zajedno. I to se uskoro slomilo. Euro ima samo godinu dana. Dajmo mu vremena da razvije svoje probleme.”

To je vrijeme prošlo brže nego što su zaljubljenici u euro očekivali. Zanimljivo je, međutim, da među problemima koji se sada papagajski ponavljaju nema onih koje je očekivao Friedman. On nije spominjao ni lakomislenu rastrošnost Mediteranaca, niti bezobzirno narušavanje Maastrichtskog kriterija dozvoljenog budžetskog deficita. Nije upozoravao ni da monetarna unija ne može postojati bez fiskalne. Odnosno, da jedinstveni novac pretpostavlja i iste takve poreze, što, kako bi on rekao, na čisto teoretskoj osnovi ima snagu aksioma. Umjesto svega toga, Friedman je, zapravo, upozoravao samo na jednu činjenicu: da svaka zemlja mora voditi vlastitu politiku tečaja, koja će osiguravati konkurentnost njene privrede.

Trebalo je da ekonomska kriza uđe u svoju petu godinu kako bi to isto konačno rekao netko čija riječ ima specifičnu težinu u današnjoj Europi. Zato je prijedlog Deutsche Banka posebno važan događaj, iako sama zamisao o uvođenju geura zvuči bizarno. Nešto kao stvaranje one neobične životinje iz knjige o doktoru Dolittleu koja se zvala Gurni me – povuci ga. Odnosno, kao pokušaj da vukovi (banke) budu siti, a ovce (Grci) na broju.

“Rupa bez dna”

Prije toga pokušalo se sve da se iscijedi zadnji cent iz Grčke, kao i iz drugih zemalja, čija se ekonomija urušava zbog (za njih) prejakog eura. Držale su im se beskrajne lekcije o štednji i skromnosti. Tražilo se od njih da “restrukturiraju” svoju privredu, ali jedini način koji se za to nudio bilo je rezanje životnih troškova, od plaća i mirovina do socijale (što je dobilo i “stručno” ime – unutrašnja devalvacija), a ne stvaranje motivirajuće klime za rast proizvodnje. Bitno je bilo samo da oni mogu vraćati dugove velikim stranim bankama. Siromaštvo i rastuća nezaposlenost su se podrazumijevali. Konačno, to je posljedica današnjeg kapitalizma i u mnogo bogatijim zemljama. Prošle je subote “Wall Street Journal” objavio da skoro polovica svih Amerikanaca (49,1 posto) prima neki oblik državne pomoći. Što onda hoće Grci ili, na primjer, Španjolci?

Tu je logiku dovelo u pitanje saznanje da zapravo bogati kreditori umjesto Grčke vraćaju dugove sami sebi. Oni su, naravno, od samog početka znali da spašavajući Grčku zapravo izvlače vlastite banke iz gabule u koju su one lakomisleno upale pomamivši se za zaradom na sumnjivim grčkim obveznicama. A ni španjolske, portugalske ili talijanske nisu daleko od toga. Problem je, međutim, nastao kad je postalo jasno da su stvari otišle predaleko i da tome nema kraja. Kad bi svi Grci živjeli od šake maslina i grumena kozjeg sira, ne bi mogli platiti sve što se od njih očekuje. Izjava njemačkog ministra unutarnjih poslova Hans-Petera Friedricha da njegova zemlja “neće bacati novac u Grčku rupu bez dna” i da im je “strpljenje sve tanje” zvuči okrutno, ali joj se logika ne može poreći. Bogati dio Europe našao se u položaju da spašava vlastite banke, ali da istovremeno i dalje kreditira Grčku i druge zemlje koje ne mogu živjeti od svojih prihoda, znajući da one taj novac nikad neće moći vratiti.

Jedino je drukčije rješenje da one počnu ponovno proizvoditi, izvoziti i zarađivati. Grčka je tu neke vrste pilot programa koji bi, u većoj ili manjoj mjeri, mogli slijediti i drugi koji su u istom ili sličnom položaju. Što bi oni trebali poduzeti? Što bi im danas, da je živ, savjetovao Milton Friedman?

Na ideju o uvođenju geura on bi se, vjerojatno, samo nasmijao, ocijenivši to kao znak panike koja zahvaća banke kreditore. Da, u pravu je Deutsche Bank kad smatra da se Grčka ne može izvući sa (za sebe) prejakim eurom. Ali naivno je vjerovati kako se to može promijeniti, a da banke ipak sačuvaju svoja potraživanja, odnosno da Grčka, makar kad je o tome riječ, ostane članica eurozone. Grčkoj treba, rekao bi Friedman, “sasvim drukčija monetarna politika nego Njemačkoj ili Francuskoj”. Kako da onda dijeli s njima isti novac?

Ali sama pomisao da bi Grčka mogla napustiti eurozonu izaziva brojne dramatične reakcije. Slikaju se pakleni prizori užasa, čijim bi autorima pozavidio i sam Hieronymus Bosch. Prognoziraju se bijeda i mračni kaos u koji bi potonula Europa, pa i ostatak svijeta. Grci sasvim sigurno nisu ni sanjali da su sa svojih tri posto europskog bruto domaćeg proizvoda tako važni za cijelu svjetsku ekonomiju. Pa ipak, sve to nije bez vraga, niti su strah i jeza koji su zahvatili određene krugove u Europi bez pravog razloga.

Popravljanje fasada

Naime, ako se želi spasiti, Grčkoj nije dovoljno da odustane od eura. Ona bi istovremeno morala proglasiti i stečaj države. Zvuči zastrašujuće, pa i ponižavajuće, ali zapravo je riječ o mudrom potezu. Za razliku od stečaja poduzeća, kad se vjerovnici naplaćuju iz preostale imovine, stečaj države briše sva njihova potraživanja. To znači da bi strane banke izgubile sve te teške milijarde koje su ulupale da bi zaradile na Grčkoj, a njihove bi ih države morale spašavati strepeći tko će sve krenuti istim putem. Hoće li to biti neusporedivo veća i ekonomski jača Španjolska? Što će se tada dogoditi s eurom i cijelom eurozonom? Hoće li se Friedmanova predviđanja pretvoriti u Friedmanovo prokletstvo? Sve je prolazno, samo su interesi vječni. Ta stara istina u krizi postaje sasvim razgolićena. Kancelarka Angela Merkel brine njemačku brigu, premijer David Cameron brigu londonskog Cityja… Sad je još samo pitanje koga će na ponovljenim izborima Grci prepoznati kao zaštitnika svojih interesa.

A gdje je u svemu tome Hrvatska? Ona je, zapravo, tragičniji slučaj od Grčke. Ne (još) ekonomski, ali bez sumnje politički. Hrvatska, naime, ima svoju kunu, ali se ponaša kao da je u eurozoni. Služeći interesima banaka i uvoznika, njeni političari godinama dozvoljavaju uništavanje domaće proizvodnje, klanjajući se euru (prejakoj kuni vezanoj uz euro) kao zlatnom teletu. Zoran Milanović je, doduše, jednom prilikom izjavio da mjere njegove Vlade ne služe samo stranim bankama. Preostaje da se ta tvrdnja konkretizira obnovom proizvodnje za izvoz, a ne samo popravljanjem zapuštenih fasada.