Besmisleno ponavljanje povijesti

Gdje spaljuju knjige, na kraju pale i ljude. Ova, od pretjerane upotrebe izlizana, rečenica Heinricha Heinea obistinila se po tko zna koji put i početkom devedesetih godina, u još jednoj sramnoj epizodi povijesti naše zemlje. Podlu akciju izbacivanja nepoćudnih knjiga iz hrvatskih knjižnica u svom je posljednjem kratkom filmu iz 2011. godine obradila multimedijalna umjetnica Ana Bilankov, inače trajno nastanjena u Berlinu. Djelo pod naslovom “U ratu i revoluciji” – u kojem središnju ulogu igra autoričina 97-godišnja baka – na dojmljiv način problematizira mehanizme društvenog pamćenja – i njegovog nasilnog brisanja.

Konzervirano sjećanje

– Glavna je ideja bila konzervirati sjećanje moje bake, za koju je u filmu vidljivo da se nalazila na posljednjoj granici sjećanja, već u poluamneziji. Pokušavala sam je navesti na prisjećanje o njoj kao partizanskoj učiteljici tijekom Narodno-oslobodilačke borbe, na osnovu jedne fotografije iz knjige “Škola u ratu i revoluciji”. Riječ je o fotografiji iz 1943. godine na kojoj je ona, zajedno s učenicima, snimljena na oslobođenom teritoriju. Knjigu je, inače, napisao moj djed, povjesničar i pedagog te autor mnogih djela. Željela sam istražiti što se desilo s tom knjigom, objavljenoj u Školskoj knjizi 1988. godine, no početkom devedesetih godina više je nije bilo ni u knjižarama ni u registru izdavača. To me ponukalo da – dva desetljeća potom – istražujem što se desilo s tom i sličnim knjigama koje su nestajale. Možda sam bila i naivna, no zapanjilo me je da su ljudi u knjižnicama i izdavačkoj kući iritirani, gotovo prestrašeni činjenicom da uopće nešto ispitujem o toj temi. Nisam pronašla decidirane dokaze – ljudi iz struke rekli su mi da su arhivi uglavnom pobacani – no jasno je da je knjiga odstranjena kao komunistička, mada je riječ o povijesnom djelu koje se bavi prosvjetom u okviru antifašističke borbe i rezultat je godina rada u arhivi: primjerice sadrži poimenični popis poginulih prosvjetnih radnika i još mnogo toga, ukratko, to je dokument vremena. Ipak, knjiga danas postoji u registru i uspjela sam je naći u sedam od četrdeset i devet zagrebačkih gradskih knjižnica te u knjižnici Školskog muzeja.

Na početku filma prikazan je berlinski Bebelplatz na kojem su nacisti 10. svibnja 1933. godine spalili tisuće knjiga – htjeli ste ukazati na paralelu tog događaja i čišćenja nepoćudnih knjiga iz hrvatskih knjižnica početkom devedesetih?

– U prologu filma vidimo jedan apstraktni ambijent, ljude koji se naglavačke ogledaju u staklenoj ploči na podu iznad praznih polica, koje su spomenik knjigama nestalim 1933. godine. Htjela sam hrvatsku priču staviti u širi kontekst i ukazati na besmisleno ponavljanje povijesti. Priča iz tridesetih godina u Njemačkoj ponovila se devedesetih u Hrvatskoj, a za deset godina vjerojatno negdje drugdje, kao nekakvo cikličko ponavljanje besmisla. Nije Hrvatska tu jedina – knjige su bacali i u Istočnoj Njemačkoj, no možda je u Hrvatskoj to bilo radikalnije.

Uništavanje knjiga samo je dio šireg ideološkog projekta provedenog u sklopu nacionalne revolucije devedesetih – uništavanja sjećanja na sve što joj je prethodilo, na što se ukazuje i u filmu?

– Muški glas jedinog živućeg aktera knjige, njenog urednika Ive Mažurana, progovora u filmu o tom gubitku sjećanja, zapravo njegovoj zabrani – “damnatio memoriae”. Pitanje je, odakle ta potreba za uništavanjem svega što je bilo ranije. Razgovarajući s akterima tih događaja, shvatila sam da su tih godina – tijekom kojih nisu micali samo knjige, nego i ljude – najradikalniji akteri takvih činova bili oni koji su se bojali vlastite komunističke prošlosti, naročito ako su preko noći postali HDZ-ovci. Osim toga, brisanje prošlosti omogućilo je povezivanje s identitetom Hrvatske iz 19. stoljeća i ranije. Koliko sam doznala kroz razgovore, knjige su uništavane postepeno: u prvom naletu sve napisane na ćirilici, potom one koje su tematizirale NOB, osim možda kakve velike monografije, i tako dalje.

Dakle, podijeljene u nepoćudne kategorije, vrlo slično ljudima?

– Upravo tako. No osim samih direktora, nitko nije znao da je to nekakav službeni naputak, radilo se undercover. Prvo ih se pod raznim izlikama prebacivalo u podrume i skladišta, kao treba prostora za nove knjige. Potom ih je od tamo uzimao tko god je htio, a na kraju su završavale u reciklaži ili na smetlištu, o čemu su pisali Feral Tribune, i, mislim, Arkzin.

Ikonografija socijalizma

U nekoliko kratkih filmova snimljenih tijekom vašeg studijskog boravka u Moskvi vidljiv je interes za socijalističku ikonografiju – te ideološke i ljudske, da tako kažemo “naplavine iz prošlosti” kao da danas izazivaju neku nelagodu?

– Oduvijek me zanimaju svojevrsna prazna mjesta i međumjesta, u ovom slučaju ona nastala nakon gubitka velike utopije. U Moskvi sam nailazila na začudne situacije, demonstracije starih ljudi izgubljenih u prostoru i vremenu, s crvenim zastavama koje su već pojeli moljci. U radu naslovljenom “Without Title” mala protestna povorkica ljudi na pustom Crvenom trgu izgleda gotovo kao inscenacija ili fatamorgana, film zato i je u slow motionu, riječ je o nekakvoj poetici snoviđenja. Kao da sanjaš nešto što ti je jako poznato, s čime smo odrastali, ali ti zapravo u tom obliku i nije poznato. Ta melankolija vidi se i u radu “Revolutionary Reality Show”, gdje ti stari ljudi drže slike s natpisima “Staljin je naš spasitelj”, a u isto vrijeme žive usred moskovskog hard-core kapitalizma. To i jest nekakva nelagoda, praznina, odnosno odsustvo. Čitava moskovska realnost doima se pomaknutom i apsurdnom, insceniranom, kao u “Noćnim jahačima”, gdje vidimo konjanike koji posve normalno noću šeću gradskim centrom i sreću se kod trafike da kupe cigarete. Moskvu sam doživjela jako inspirativnom.

Filozof Marijan Krivak je povodom filma “U ratu i revoluciji” napisao da vam je tu “ideja nadmašila estetički moment”. Kakva je veza estetike i društvenog angažmana te, naročito, može li forma eksperimentalnog kratkog filma biti društveno kritična?

– Već se godinama bavim pokušajem povezivanja poetskog jezika s angažiranim sadržajima i uvijek tražim nove forme. U moskovskim radovima politički angažman više je u atmosferi i pozadini. Naglašeno političko-povijesni kontekst ima i rani rad “Sweet Home”, u kojem miješam šećer u šalici kave, što se zapravo referira na tabuiziranu prošlost Bristola, koji je podignut na rafinerijama šećera dobivenog radom robova na Karibima. U filmu “U ratu i revoluciji” angažirana tema ulazi u sam film i po prvi puta sam radila dokumentarno- istraživački, a u isto sam vrijeme svakako nastojala izbjeći klasični dokumentarizam. Bilo je to vrlo izazovno i time sam htjela sam iznuditi vlastitu poetiku. Od tuda potječu primjerice snimci apstraktnih prostora između i iznad knjiga preko kojih se ponekad čuju samo izjave ljudi u offu. Mislim da mi je uspjelo spojiti poetski eksperimentalizam i društveni angažman, ali u načelu držim da je to vrlo teško.