Bilo bi nam loše i bez rata

Posljednjih sedam godina Josip Mlakić svaku je subotu proveo na radnom mjestu, kao inženjer strojarstva u tvornici čeličnih konstrukcija i tehnološke opreme u srednjobosanskom gradiću koji od rata ima dva imena, Gornji Vakuf i Uskoplje. Premda bi poštedu imao tek za godišnjeg odmora, uspio je kroz to vrijeme napisati pet romana, u javnosti nimalo nezapaženih; zaljubljenik u književnost postao je još na fakultetu, kada bi cijelu stipendiju znao ostaviti u sarajevskim knjižarama. Dok se na svibanjskih 29 stupnjeva hladimo pivom u jednom od uskopskih kafića i promatramo vrh Vranice još prekriven debelim slojem snijega, Mlakić nam otkriva gdje u Bosni i Hercegovini još ima segregacije i objašnjava zašto je i to bolje od jedine moguće alternative…

Nabili ste opasan tempo, na knjižarskim je policama sve više vaših djela: nedavno vam je objavljen roman “Mrtve ribe plivaju na leđima”, a vi već radite na nečem novom…

Istina, nekad radim i na tri knjige istovremeno. “Mrtve ribe…” su zapravo prvi iz serije triju romana koje sam pisao istodobno, pa već za nekoliko mjeseci planiram izlazak jedne distopije kod Seida Serdarevića u Frakturi: zvat će se “Planet Fridman” i u njoj se pomalo referiram na današnje stanje u društvu, obilježeno neoliberalizmom. Roman opisuje antiutopijsko društvo u kojem vlada radikalna neoliberalna koncepcija, a idejno je na tragu Hakslijevog “Divnog novog svijeta”. U njemu budućnost oblikuju Henri Ford i masovna proizvodnja, dok je kod mene riječ o Fridmanu, jedinom božanstvu u toj zamišljenoj distopiji. Za treću knjigu iz tog ciklusa dobio sam i potporu hrvatskog Ministarstva kulture, polugodišnju stipendiju, pa i nju već pomalo privodim kraju. Zapravo, neprestano na nečemu radim. Najviše mi je stalo da knjiga zadovolji neke moje kriterije: danas više ne možete pisati za tržište, jer ono ne postoji. A i kad bi postojalo, ne može svatko pisati za tržište, bez obzira što to značilo. Često je to jedno veliko ništa, pa se pomalo isključujem iz svega toga. Rade Jarak je nedavno književnu kritiku nazvao trgovinom. To je to.

Nek’ komšiji crkne krava

Mnogi će vam zamjeriti što se držite isključivo ratne tematike. Koliko još rat može prolaziti kao glavna odrednica vaših djela? Koliko će dugo to publiku zanimati?

Ne znam koliko će zanimati publiku, uvijek polazim od sebe. Pravo je pitanje koliko rat zanima mene i ima li nešto novo što o tome mogu reći. No, moj posljednji roman i nema previše veze s ratom, iako se čita u tom ključu. Mislim da se naša tranzicija ne bi bitno drugačije odvijala i da nije bilo rata. Bili bismo podjednako siromašni i podjednako na margini kao i sada.

Ipak, možda ne bi bilo toliko mržnje?

Istina, mržnje ne bi bilo, barem ne u tolikoj mjeri, no često stvari promatramo s krivih aspekata, zanemarujući mizantropiju koju je donijela tranzicija i koja nema mnogo veze s ratom. To najbolje možemo vidjeti po odnosima unutar jedne nacionalne skupine, gdje drugih nema. Koliko su oni pogoršani? Isključujući relativizam, možemo shvatiti da u postratnom vremenu, paradoksalno, odnosi nisu bitno pogoršani.

Koliko će još rat, završen prije sedamnaest godina, obilježavati ljude?

Ljudi koji su bili u ratu danas bježe od te teme i nerado će o tome govoriti. Ni ja se ne sjećam kad sam posljednji put s nekim razgovarao o ratu. U svakom slučaju, razmjeri rata su golemi. Recimo, obližnje Bugojno, to je posebna priča. Jednom mi je Mile Stojić ispričao svoje dojmove prilikom prvoga poslijeratnog posjeta tom gradu: rekao je da ako danas u Bugojno dođe netko tko ga je otprije poznavao, najbolje može vidjeti destruktivnu moć rata u Bosni i Hercegovini. Bila je to sjajna opservacija – nigdje se to toliko ne vidi kao u Bugojnu, iako je ono iz rata izišlo relativno očuvano, u odnosu na neke druge gradove. To je destrukcija ljudskog materijala.

Neprestano ponavljate da je ovakav mir samo nastavak rata. Je li to uistinu tako?

“BIH – budućnost nedovršenog rata”, tako se zove knjiga Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića. I to je otprilike t sve je, jednostavno, ostalo na istim pozicijama. Primjerice, ako gledate Dnevnik Federalne televizije, imate osjećaj kao da je rat tek jučer stao. I danas je najvažnije što se događalo u ratu. Sve se odvija prema onome što politici u danom trenutku treba – u ovom slučaju, SDP-ovoj. U toj optici biste Ante Pavelića i svastike uopće nisu u konfliktu s tzv. socijaldemokracijom. S takvim će se konceptom sve još dugo vrtjeti u mjestu. Jedina koncepcija današnjih važnih političkih stranaka jest strah od drugog, a rat je naličje našega straha. A to je ništa drugo nego goli nacionalizam. I SDP je protekle izbore dobio na tom konceptu. Najčešća manifestacija ovdašnjih nacionalizma temelji se na principu “Nek’ komšiji crkne krava”. Na tom je principu, primjerice, izabran Željko Komšić. Razmišljalo se: “Mi ćemo im izabrati Komšića, pa nek’ Hrvatima crkne krava.” Bez obzira na to jesu li Hrvati sami izabrali svog komšićoida ili su im ga drugi nametnuli, nejasno je čija je tu krava crknula. To ne mijenja ništa na stvari. Ali, taj princip stvara mržnju i pokazuje s kojim prezirom SDP gleda na druge. Nije tu riječ o HDZ-u, iako je on izlika za sličan politički koncept; ovdje se radi o nacionalističkoj razgradnji fundamenata na kojima počiva ovdašnje društvo.

SDP nije nikakva alternativa

Do posljednjih se parlamentarnih izbora smatralo da je SDP jedina opcija onima koji ne žele da ih se svrsta u nacionalne torove, no pokazalo se da to nije tako?

SDP je nacionalna stranka. Definitivno. I to nacionalistička stranka. Tu dolazimo do jednog malog paradoksa: SDP-ovci u većini slučajeva nisu nacionalisti, ali koriste bošnjački nacionalizam da se dočepaju vlasti. Može se povući paralela sa Slobodanom Miloševićem, koji možda i nije bio nacionalist, barem ne u onolikoj mjeri u kojoj ga takvim percipiramo, ali se koristio njime da osvoji vlast. Mislim da su se danas svi pametni ljudi u ovoj zemlji distancirali od SDP-a, koji je dugo važio kao jedina alternativa, iako su oni koji su dobro poznavali situaciju znali da ta stranka nije nikakva alternativa. Jedina kvalitetna alternativa mogla je biti Naša stranka, ali ona se jednostavno izgubila, nije ni pokušavala koristiti greške SDP-a. Ta me njihova pasivnost pred izbore poprilično začudila.

Prije nekoliko godina, bosanskohercegovačke sredine u kojima žive Hrvati uspoređivali ste s čekaonicama za odlazak. Je li tome još tako?

Jest, još je tako. No, taj je proces gotovo završen ili je u laganom zastoju. Ni Hrvatskoj ne cvjetaju ruže, ni ona više nije obećana zemlja kao što je bila, teško je pronaći neki posao. Tako da se događaju i obrnuti procesi. To je, možda, jedini razlog.

Kako danas funkcionira podijeljeni grad Gornji Vakuf/Uskoplje? U kojem smo mi sad dijelu?

U Uskoplju, hrvatskom djelu: fontana na uglu je granica. Ali, tu nema nikakvih problema, danas je to malo kome bitno. U glavama još postoji podjela, no nije problem otići u drugi, “tuđi” dio grada. Neke vidljive podjele zapravo nema, kao ni trzavica.

Ali, u istoj školskoj zgradi rade dvije odvojene škole, jedna za male Hrvate, druga za male Bošnjake. I vaša djeca idu u tu školu?

Taj fenomen dviju škola pod jednim krovom koristi se kao ogledni primjer ovdašnje segregacije. To i jest segregacija. No, kada pogledamo alternativu, stvari su drugačije: jedina alternativa segregaciji je dominacija jednih nad drugima. Kada bismo te dvije škole sveli pod jednu, na zgradi bi moralo pisati ime “vlasnika”. Tako u ovoj zemlji sve funkcionira, pa tako i školstvo. Borbu protiv dviju škola pod jednim krovom svojedobno je započeo Haris Silajdžić, s ciljem da se škole ujedine, a to bi rezultiralo time da bi jedni uvijek bili podređeni drugima. A to je, po meni, gore od onoga što sada imamo. U ovoj se zemlji prvo trebaju postaviti fer i korektni odnosi, zapravo pravila civilizirane igre, da se sve ne koristi u političke svrhe; jer, dvije škole pod jednim krovom nisu pitanje obrazovanja, one su isključivo političko pitanje. To se vidi i sad kad se približavaju lokalni izbori: nakon dulje šutnje, ponovno se poteže priča koju neobrazovani birači percipiraju kao “ujedinit ćemo škole, pa ćemo im pokazati”. To je samo populistički način za dobivanje glasova. U tim političkim glumatanjima nema ni zrna iskrenosti. Čim prođu lokalni izbori, o tome će se privremeno prestati govoriti. Nikome tu nije stalo do djece i baš je tu vidljiva ta budućnost nedovršenog rata i težnje za novim zauzimanjem teritorija. Da imamo segregaciju koja je bolja solucija od svoje alternative, tragičan je primjer koji bolje od ičega govori o ovdašnjoj stvarnosti. Živimo u stvarnosti koja je dnevnopolitička tvorevina.

Nije književnost nogomet

Kao i Ivu Andrića, i vas javnost ima potrebu odrediti kao pisca jedne nacionalne književnosti. Čiji je, dakle, Josip Mlakić?

Pisac može biti svačiji. Ivo Andrić je svjetski pisac, a i da nije – znam da je moj pisac. Pisca se ne može određivati samo po jeziku, mjestu gdje stanuje, zemlji u kojoj živi. Mislim da biti bosanskohercegovački i biti hrvatski pisac ne isključuje jedno drugo. Mislim da su to zastarjeli koncepti, anakronizmi iz prošlosti, nešto kao ove recentne unutarhrvatske priče o “crvenoj nemani”. Mogu biti bosanskohercegovački pisac, jer ovdje živim. Ako gledate kategoriju jezika, onda sam hrvatski pisac. Pitanje je hoćemo li pisca određivati po jeziku kojim piše ili po mjestu u kojem živi… Po meni, puno je bolje odrediti ga po više stvari, spomenute su samo dvije od stotinu mogućih odrednica. Treba književnost prestati tretirati kao nogomet, u književnosti možete igrati za više reprezentacija.

Ipak, stječe se dojam da ste zastupljeniji u hrvatskoj javnosti i medijima nego u bosanskohercegovačkima?

Riječ je o tome da književna scena u BIH-u ne postoji, a u Hrvatskoj ipak postoji. Književnost je, jednostavno, vidljivija u Hrvatskoj. Gotovo svi pisci u BIH-u koji nešto vrijede danas objavljuju u Hrvatskoj i više primjeraka prodaju u Zagrebu nego u Sarajevu. Pritom su određenu ulogu odigrali i ovdašnji mediji, koji smatraju da vam čine uslugu ako pišu o vašoj knjizi. Meni nitko ne čini uslugu ako piše o mom romanu, mediji bi trebali pisati o nekoj knjizi zbog čitatelja, a ne zbog autora. Tu, opet, dolazimo do Jarkove trgovine. Jedino je pitanje hoćete li pristati na nju.

Koliko su vas smetali napadi, česti u početku vaše književne karijere, da ste vi ipak samo inženjer strojarstva?

Nije me to puno smetalo. Ni inače me takve stvari ne pogađaju previše, živim izvan svega toga i ne uzdržavam se od pisanja, sasvim lijepo živim od nekih drugih stvari. No, svi koji takvo što govore trebali bi znati što je to strojarstvo, da je to primijenjena matematika.  Kao i to da je matematika izuzetno moćan alat za svakog pisca. Ako je za nekoga strojarstvo samo šaraf, to je njegov problem.

Prvi ste pisac koji je osvojio novčano izdašnu nagradu V.B.Z.-a, sto tisuća kuna. Koliko nagrade mogu pomoći u promociji autora i njegovih djela?

Zahvaljujući toj nagradi, moj roman “Živi i mrtvi” dobio je sjajnu promociju. Na koncu je to ispalo odlično, ali mislim da bi i bez nagrade to bilo vrlo čitano djelo. Problem je što danas ne postoje književne nagrade kojima bi publika toliko vjerovala da bi samo zbog njih kupovala i čitala nagrađena djela. Nema više nečega kao što je nekoć, primjerice, bila NIN-ova nagrada. Međutim, tu je riječ i o kriterijima književnih žirija, koliko netko uopće želi nagradu koju dodjeljuje profilirati na taj način. Vrlo često je onaj koji dodjeljuje nagradu neusporedivo važniji od nagrađene knjige. Knjige tu, zapravo, budu sporedne.

Romani koji žude za ekranizacijom

Romani su vam vrlo filmični, žude za ekranizacijom. Uskoro počinje snimanje filma prema vašem romanu “Čuvari mostova”, a dogovoreno je i snimanje prema posljednjem. Ima li još kakvih planova?

“Čuvari mostova” počinju se, prema informaciji dobivenoj od redatelja Branka Ištvančića, snimati najesen. I radnja se događa u to doba godine, a većina scena snimat će se na lokacijama oko Slunja. “Mrtve ribe…” režirat će Kristijan Milić, s kojim sam već radio na filmu “Živi i mrtvi”, a prva bi klapa mogla pasti dogodine. Mislim da su “Mrtve ribe…” moj dosad najfilmičniji roman, nekakva ovdašnja verzija Altman–Karverovih “Kratkih rezova”. Snimat će se i kratki film po mojoj priči “Ponoćno sivo”: riječ je o jednom dosta starom scenariju, a i njega će režirati Ištvančić.