Borba s troglavim čudovištem

Sindikalist Goran Lukič već pet godina radi u najvećoj slovenskoj sindikalnoj središnjici, Savezu slobodnih sindikata Slovenije (ZSSS), kao samostalni savjetnik za područja tržišta rada, socijalnu politiku i migracije. Spajajući u svome sindikalnom radu teoriju i praksu, sudjelovao je, uz stalni primat rada na terenu, i u izradi projekata “Izvještaj o položaju migrantskih radnika u Sloveniji”, “Migranti u Sloveniji – između integracije i alijenacije”, “Migrantski circulus vitiosus: radni i životni uvjeti migranata u Sloveniji” te nastanku zbornika “Sindikalni pokret otvara nove vidike” iz 2008., koji je uredio zajedno sa sociologom Rastkom Močnikom. Još na početku izbijanja zadnje krize, uvodio je teme kojima se danas mnogi bave, kao što su novi odnosi u politici zapošljavanja, radnička prekarnost, posebno mladih, pojava sve šireg sloja zaposlenog a siromašnog stanovništva, svekoliko rušenje izborenih stečevina radničkih prava i sl. U svemu tome oslanja se na interdisciplinarni rad stručnjaka različitih područja, od pravnika i ekonomista, preko sociologa, do socijalnih radnika i psihologa. Ne bježeći, za razliku od sindikalnih glavešina u nas, od velikih pitanja ‘prirode’ neoliberalnog kapitalizma – krize socijalnog dijaloga, privatizacije javnih dobara, ekološke i migrantske politike – pokušava nadići okvire u koje ga gura tzv. realna politika, jer bez toga bi sindikalni rad bio samo dnevno vatrogastvo (iako je ono neizbježno), bez vlastite strategije i taktike.

Takvi širi vidici, koji ponekad i izlaze iz okvira klasičnoga sindikalnog rada u ‘čistu’ politiku potpomognutu kritičkom i alternativnom znanošću, omogućuju suvisliju artikulaciju zahtjeva koji idu preko pozicioniranja u postojećim odnosima. Iz toga proizlaze utemeljena traženja da rezultate društvenog rada uživaju oni koji ga izvode, a ne da se socijalne razlike između radnika i poslodavaca penju u nebesa, dok se istovremeno radnike disciplinira ‘mjerama štednje’.

Ovaj smo razgovor vodili na marginama sarajevskog Antifesta, održanoga od 13. do 20. u organizaciji Jedinstvene organizacije za socijalizam i demokratiju (JOSD), kojem je bio sudionik. Dok čitate ovaj razgovor, Goran Lukič sudjeluje i na regionalnoj konferenciji o odnosu teorijske, stranačke i aktivističke ljevice u zemljama Jugoslavije “Mišljenje revolucije nakon izdane revolucije”, koju organizira Aktiv, prilog Novosti za teoriju prakse.

Mantra fiskalne konsolidacije

Kako se kriza – drugim krugom neoliberalnog napada na nekad socijalnu državu – zaoštrava, čini se da sindikati u nas više kapituliraju nego što vraćaju istom mjerom. To za neke naše zemlje ne treba čuditi, no u proteklim godinama Slovenija je bila svjetla iznimka na jugoslavenskom prostoru, bar što se tiče sindikalne strategije otpora. Sada se doima da se i tu posustaje. Kako vidite učinke krize na svoj sindikalni rad?

Na neki se način zaista događa ideološki paradoks i to u vrijeme kada bi bilo logično da – nakon fijaska velikoga neoliberalnog projekta u financijskom sektoru, koji se prelio na cijelu ekonomiju – ljevica preuzme stvari u svoje ruke. Ali, kako sada vidimo, neoliberalna ideologija je račun za svoje financijske eksperimente predala državama, pa se događa socijalizacija dugova neoliberalne ideologije. A velika većina država se priklonila interesima velikih financijskih institucija i račun za rješavanje neoliberalne matematike predaje dalje ljudima, umjesto da ga vrati nazad, u ishodište problema. I tako je nastala mantra fiskalne konsolidacije, koja je izuzetno opasna, ne samo po tome što uništava koncept socijalne države i države blagostanja nego i stoga što na međunarodnom nivou na sebe navlači nacionalne stereotipe, kao što je onaj “Grci su lijeni”, čime hoće opravdati situaciju. Ali, time se samo povećava nacionalni protekcionizam, koji je prouzročio npr. to da je krajnje desna politička stranka Zlatna zora dospjela u grčki parlament.

Sindikati se u toj situaciji suočavaju s veoma brutalnim izborima, gdje se, kao što je npr. u Grčkoj i Portugalu, njihov pregovarač s državne strane pretvara u troglavo tehnokratsko stvorenje, sastavljeno od Međunarodnoga monetarnog fonda, Evropske komisije i Evropske centralne banke. To tehnokratsko stvorenje, bez ikakve odgovornosti spram osnovnih pravila socijalnog dijaloga, direktno napada same kolektivne ugovore. Tako da smo na sindikalnoj strani zaista sve više suočeni s retroaktivnim akcijama, tj. s nužnošću da obranimo prava, umjesto da ih širimo. Na ovoj je točci situacija opet zaista opasna. Jer, što više se sindikate gura izvan prostora socijalnog dijaloga, to se više oni radikaliziraju. A baš to rade najistaknutije evropske institucije: implicitno ili eksplicitno, preko svoje politike fiskalne konsolidacije – korak po korak radikaliziraju sindikate.

Što se tiče sindikalne borbe u Sloveniji, situacija je takva da u ovome trenutku političke stranke rade baš sve što je moguće da promjene Zakon o referendumu, po kojem bi bilo mnogo teže započeti referendumske aktivnosti. Tako da možemo reći kako se preko toga legalizira demokratski deficit. Uloga stanovništva – u smislu protagonista u javnopolitičkom prostoru – sužava se na biračku nužnost svake četiri godine. A između toga si političari sve više prisvajaju prostore demokracije i pretvaraju ih u PR agenciju za neoliberalizam. Tako da na osnovi toga možemo veoma jasno zaključiti da je situacija i u Sloveniji veoma napeta. U svakom slučaju, mi na sindikalnoj strani nećemo tek tako posustati.

Napeto postaje i u Hrvatskoj, gdje ‘socijaldemokratska’ vlada – navlačeći, kao evropski gromobran, na sebe bijes ‘svoga’ naroda – napada tekovine radničkog organiziranja…

Čitao sam izjavu hrvatskog premijera Zorana Milanovića, sada staru nekoliko tjedna, kojom kaže da je Hrvatska “ispotpisivala niz kolektivnih ugovora koji nas strahovito opterećuju”, pa zatim: “Ona prava koja su povrh toga (plaće, op.a.) – dodaci, božićnice, regresi i tako dalje – sve su to uspomene iz nekih ljepših vremena“. A na kraju i ov “Bitno je raditi i bitno je primati plaću, i to je to”. Da, i to je t radnika se pretvara o golu radnu snagu, a istodobno se s njega pokušavaju skinuti sve zaštite iz rada. Sve to u ime fiskalne konsolidacije. Ali što će na kraju ostati od te konsolidacije? Uništena socijalna država, privatizirane socijalne usluge, prestrašeni radnici koji će raditi za goli opstanak po principu “Šuti i radi!”. A cijelo vrijeme smo mislili da je kineski model ‘industrijskih odnosa’, ako ih uopće možemo tako nazvati, tako daleko…

Globalni socijalni darvinizam

Govorite već godinama o postojanju masovnog sloja zaposlenih a siromašnih ljudi: sada, kada vlasti namiguju da su izborena radnička prava povlastica koja u današnjem obliku ne može opstati, na redu je neodarvinistička borba pojedinaca za preživljavanje, što sindikatu ne ide na ruku?

Produljimo li metaforu socijalnog darvinizma, možemo reći da ova generacija mjera neoliberalnoga kapitalizma nije ništa drugo nego ekonomsko-socijalni darvinizam. Logično da to sindikatima ne ide na ruku, jer to znači uništavanje radničke solidarnosti. I upravo zato je u ovome trenutku toliko potrebna javna borba protiv svih umjetno stvorenih linija konfrontiranja radnika (javni službenici vs. radnici iz privatnog sektora, domaći radnici vs. strani radnici…). Pozicija radikalizacije, o kojoj sam prije govorio, mora u ovom trenutku i na ovome mjestu značiti povratak osnovi sindikalne borbe, a to znači povratak radniku i radnici. Kao što je neoliberalizam globalan, globalan mora biti i radnički pokret, upravo preko tog izraza “mi radnici”.

Snižavanje cijene rada, tj. povećavanje kapitalističke eksploatacije koja se pod plaštom krize upravo uvodi, ne poznaje državno-nacionalne granice. Bavite se u tom smislu migracijama, ne samo radnika nego i radnih mjesta, iz jedne države u drugu. Kakve se pojave tu događaju?

Upravo na nivou međunarodnih migracija događaju se novi i novi načini kapitalističke eksploatacije. Primjer su tzv. posted workers, radnici upućeni preko domaće firme u stranu zemlju. U našem smo radu u zadnje vrijeme došli do primjera zaista teške eksploatacija radnika po tome uzorku. A uzorak je ovakav: radnik dobije posao u Njemačkoj preko domaće tvrtke, ondje mu poslodavac kaže da si ne smije pisati prekovremeni rad i da će ugovor o radu dobiti malo kasnije. Nakon par mjeseci, radnici ne dobivaju više plaće, a i prije toga dobiju satnicu koja je ispod one minimalne. Zbog takvih smo primjera kontaktirali naše njemačke sindikalne kolege, koji su odmah proslijedili informaciju do odgovornih organa, pa i do Evropskog parlamenta. I baš to je način sindikalnog organiziranja, koji više nije želja, nego nužda. Radnička borba mora izaći izvan nacionalnih okvira.

Od Vardara pa do Triglava

Postoje i primjeri kako posao bježi iz jedne u drugu zemlju Jugoslavije, s obzirom na dampinške uvjete koje daju pojedine lokacije kako bi stvorile ‘poslovnu klimu’ i privukle strane ulagače. A poslije ne brinu kako se tretiraju radnici…

Takav primjer su određeni gradovi u Srbiji. Slovensko Gorenje tako ima poduzeće u Staroj Pazovi i Zaječaru. Gorenje je za svakog zaposlenika u Staroj Pazovi dobilo 4.000 eura nepovratnih subvencija. Prema lanjskim izvještajima, Srbija je Gorenju za praktično osposobljavanje budućih radnika tvornice u Zaječaru namijenila 800 eura nepovratnih sredstava za svakoga zaposlenog. Uz to, proizvođač bijele tehnike za svakog će zaposlenika primiti i 10.000 eura, izvještava Blic. Pored toga, Srbija ima sedam tzv. slobodnih ekonomskih zona, gdje se mogu obavljati proizvodne i uslužne djelatnosti. Po riječima srpske Agencije za strana ulaganja i promociju izvoza, one predstavljaju infrastrukturno opremljeno zemljište na kojem vlada dodatno zajamčen i stimulativan režim poslovanja. Zarade i prihodi koji se ostvare unutar slobodne zone mogu se slobodno transferirati u bilo koju državu, uključujući Srbiju, i to bez prethodnog odobrenja, bez naplate bilo kakvih poreza, carina ili taksi. Poslovanjem u slobodnim zonama investitoru se osiguravaju specijalne olakšice i povlašteni porezni režim (oslobađanje od PDV-a i carine na uvoz sirovina i materijala namijenjenih proizvodnji robe za izvoz, strojeva, opreme i građevinskog materijala).

Kakva su vaša iskustva po pitanju suradnje među sindikatima u regiji? Možda je lakše surađivati preko granica nego s konkurentskim sindikatima, za isti ‘nacionalni’ prostor?

Prošle smo godine upravo po tom pitanju osnivali Regionalni sindikalni savez Solidarnost, koji čine sindikalne centrale s prostora bivše Jugoslavije. Tako se možemo bolje povezivati i snažnije međusobno surađivati.

Sindikalizam može biti samo trenutak radničkog, a taj, pak, jednoga svjesno političkog, revolucionarnog gibanja. Što od toga, po vašem mišljenju, uz sve međusobne razlike, mi imamo, a što nam nedostaje? Uistinu lijeva stranka u parlamentu? Pokret otpora mjerama vlasti na ulicama?

Rekao bih da nam nedostaje svega pomal mi na sindikalnoj strani moramo što efikasnije organizirati ‘prekarne’ radnike; lijeva politička struja mora prekinuti s gravitacijom k sredini političkog prostora i prestati se stidjeti svoje osnovne ideologije. Neformalni pokreti se moraju povezivati među sobom i s drugim organizacijama civilnog društva, a to znači i sa sindikatima. A iz svega toga mora proizaći snažna politička svijest, čiji je primjer feministički slogan iz sedamdesetih “Osobno je političko”. Jer, u ovom se trenutku događa upravo obrnut javni prostor političke demokracije pretvara se u interesno polje tehnokratskih struktura, koje ga pokušavaju depolitizirati. Tako da i mi moramo, u stilu spomenutog slogana, reći da je ekonomsko i socijalno političko. Inače će biti svejedno koja će politička stranka, lijeva ili desna, biti u parlamentu. Jer, sve će one biti samo izvođači uvijek novih, ‘nužnih’ neoliberalnih projekta.

Čime se Savez samostalnih sidikata Slovenije (ZSSS) sada konkretno bavi? Sporili ste oko koncepta mirovinske reforme? Pri posljednjem većem radničkom otporu, onom u Luci Koper, dotad nejedinstveni radnici sami su se udružili, a sindikati i civilne organizacije u priču su ušli naknadno?

U ovome se trenutku ZSSS intenzivno bavi pripremom novoga socijalnog sporazuma. Uskoro, ove jeseni, čeka nas Vladin prijedlog reforme tržišta rada, što će – logično – biti veoma značajna stvar za nas.

U Luci Koper radnici su sami osnovali novi sindikat, SIPS, što je izuzetno važno. Veće sindikalne centrale u priču su ušle kasnije, ali smo u veoma dobroj i operacionaliziranoj vezi s novonastalim sindikatom.