Brand Leader

DNEVNIK TRI

Tončica Čeljuska razgovara u Dnevniku tri s Borisom Dežulovićem na temu famozne Povorke ponosa u Splitu, oko koje se mobilizirao i na zadnje noge propeo cvijet domaće reakcije. Dežuloviću je to, čini se, prvi intervju na HTV-u nakon onoga u “Nedjeljom u dva” 2008. Utoliko je poslužio kao zgodan indikator nemaštovitosti naših TV urednika, koji na ekranima uvijek vrte četvero-petero stalnih abonenata, pa se možete okladiti da ćete, čim vidite temu emisije i ime autora, odmah znati i ime gosta. Banac, Puhovski, Šola, Domazet Lošo, Miljević, Sever, standardni su prvotimci uglednog pridavskog poduzeća i rijetko se kada taj krug uobičajenih sumnjivaca proširuje.

Dežulović je jedan od najlucidnijih novinara ne samo u Hrvatskoj, već u cijeloj regiji, odlično govori, no na ekranima ga nema ni za lijek. Razlog tome nije samo njegova subverzivnost. Hrvatska je televizija, naime, kronični zarobljenik stereotipije, koja bi je već ubila da je konkurencija na informativnom planu samo malo jača. Većini urednika Dežulović i slični sugovornici neće uopće pasti na pamet, jer oni voze po automatskom pilotu. No, nakon prvog dobrog nastupa zvat će ga svi, a već u trećem postat će “ugledni ekspert”. I HTV-ovi konkurenti, poput Dnevnika Nove TV, već se lagano zaljubljuju u rutinu, a ta je okoštalost fatalna po medij. Većina urednika dnevnopolitičkih emisija gotovo nikada neće ugostiti neko nekonvencionalno ime, ma kakav potencijal ono imalo. U tome je Tončica Čeljuska prilično rijedak izuzetak, ona je solidan headhunter, lovac na nove skalpove, a to je i jedno od objašnjenja zašto je Dnevnik tri postao referentniji od onog središnjeg, iako je lociran u proverbijalnom porno terminu.

PULS NACIJE

Da netko, recimo, lansira Bandićevog retrivera Rudija kao eminentnog stručnjaka za ovu ili onu temu, ne nužno tim redom, za koji tjedan ne bismo ga se mogli riješiti u “Pulsu nacije”! Primjerice, stanoviti Zdravko Mršić, koji već dobro desetljeće ne postoji na intelektualnoj mapi Hrvatske, već drugi put u ovom tužnom kvartalu objašnjava Biliću kako spasiti Hrvatsku od smrtonosne zavjere bjelosvjetskih imperijalista i domaćih izdajnika. Mršić otkriva da je Hrvatska “u vrlo teškoj situaciji” (Sanader bi rekao u banani!) i da bi naslov emisije, “Proizvodna ulaganja ili propadanje”, trebalo zamijeniti boljim, “Propast, jer mi već propadamo”.

Novinarka Ruža Ištuk, Bilićeva asistentica u misiji spašavanja zemlje koja propada, u najavi priloga bavi se poljoprivredom. Naime, daje nam kupus od rečenice. “Poslušajmo”, kaže ona, “savjet uglednog čileanskog ekonomista i intelektualca poznatijeg kao izumitelja čileanskog mirovinskog sustava.” Ovo ne bi maturu prošlo! Zašto joj lektori nisu pregledali tekst, teško je pitanje – imali su vremena od ponedjeljka do ponedjeljka, ali nisu – pa se autorica proslavila rečenicom koja negira svaku sintaktičku logiku.

Bila je to inače, prema visokim standardima na koje nas je navikao autor, razmjerno dosadna emisija. Bilić je samo jednom zazvao kolektivno samoubojstvo i samo jednom pozvao na revoluciju odnosno veleprevrat. “Evropska unija nas natjerava na to da svinjci imaju određenu kvadraturu i da svinje moraju imati igračke”, raskrinkava jedan gledatelj zavjeru iz Bruxellesa. “Rješenje je, dakle, da mi sami vidimo što uvozimo i onda, umjesto fasada i sličnih gluposti, počnemo proizvoditi hranu.” “Dakako”, slaže se Bilić, “ako se ne možemo prehraniti, onda nismo sposobni ni živjeti…” Po njemu, nema rješenja sve dok na Jelačić placu “ne bude 200.000 ljudi koji će, dakako, demokratskim putem…” itd. i sl.

Hm, eno mu Grčke, pa neka vidi koliko je 200.000 revolucionarno raspoloženih ljudi spremno poštivati demokratske uzuse. Osim toga, to je dva puta veće od fizičkih kapaciteta Trga koji, prema egzaktnim policijskim izračunima, može primiti oko 100.000 građana, ako jedan drugom dišu za ovratnik, pa ih se nagura četvero po kvadratu. Takav skup Trg nikada nije vidio, ni s Titom 1945. ni s Tuđmanom 1991., ali je jedini koji zadovoljava Braninu formulu: Budimo realni, tražimo nemoguće!

MARKETINŠKI TRIKOVI

U gornjem lijevom uglu HTV-ovih ekrana kočoperi se natpis “Brand Leader Award 2012” i vrag će ga znati zašto Vijeće za elektroničke medije još nije reagiralo na tu jezičnu provokaciju, kada je očito da titula vapi za titlom, za prijevodom na hrvatski jezik. No, na stranu jezično cjepidlačenje: očito je da je HTV pod Brunom Kovačevićem počeo rabiti sve marketinške trikove komercijalnih televizija. Od jutra do mraka na ekranima se vrte bombastične najave onoga što se u novinskom žargonu naziva robom, bjesomučno se raubaju vlastite vedete, poput Đele Hadžiselimovića, ili se HTV-ovci neumjereno hvale vlastitom dugovječnošću. Sve bi to, uzeto s mjerom, imalo nekog smisla i opravdanja, ali HTV nas tako razmetljivo bombardira samim sobom, mimo svih granica pristojnosti i boljeg ukusa, da postaje jasno kako je riječ o imperiju na zalasku. Umjesto da se javna televizija bori za javne sadržaje, ona se ogorčeno bori za prevlast u sferi komercijalnih medija, njenim oružjima, na njenom terenu, što je posve besmisleno i štetno i po nju i po sve nas. Izda li javna televizija do kraja javni interes, u ovoj će zemlji biti uništena i zadnja veza između masmedija i kakve-takve kulture. Selo gori, a Bruno se češlja!

DNEVNIK HTV-a

Radimir Čačić se žali kako je u Hrvatskoj “stvorena klima depresije i defenzive” i čovjek bi se zakleo da je riječ o nekom ambasadoru vedrine, kada ga relativno svježe pamćenje ne bi natjeralo da razmisli i sjeti se: ah, pa to je isti onaj striček koji je građanima s prvomajskog domjenka u Varaždinu poručio da ne kupuju dva para cipela, nego jedan. Jedan par cipela, a ne dva – može li išta unijeti dašak optimizma našim građanima kao ta izjava? Može li ih išta natjerati na ofenzivan način razmišljanja ili na euforiju domaće potrošnje kao njegova izjava “manje telefonirajte, pa ćete imati za plaćanje struje”? Bolje jedno vruće pivo nego čet’ri ‘ladna, bolje stara baba nego djeva mlada, veli Rambo Amadeus.

Komunikologinja Mirela Španjol Marković lucidno je primijetila kako je Ratko Čačić sjevernjački komunikacijski pandan Željku Kerumu. Političku neinteligenciju tog čovjeka, koji je HNS doveo na dva koma dva posto podrške narodnih masa, uistinu je teško razumjeti. Umjesto da traži saveznika za mučan i zahtjevan posao reformi, on istupa s porukama kazne i odmazde. Umjesto smirene, argumentirane, korektne rasprave s neistomišljenicima, on objavljuje Vrhunske Istine. Umjesto nuđenja rješenja, on objavljuje edikte. Tvrdi da nema živaca za medijske cirkuse. I onda se čudi kada se javnost naslađuje njegovim neuspjesima. No, čak i da su mu svi mediji maksimalno skloni, što reći kada se njegovo obećanje – da će najkasnije do prvog lipnja biti raspisane stotine natječaja i deseci tisuća ljudi dobiti priliku da počnu raditi – pokaže kao ćorak: do tog datuma otpočeli su neki radovi samo na dvije fasade…

DNEVNIK NOVE TV

Tomislav Nikolić polaže zakletvu, a u svečanom govoru kaže: “Želim drugačiju Srbiju, konačno ujedinjenu u borbi za bolji život. Srbiju u kojoj će se deca radovati svakom novom danu, ponosna što imaju priliku da se takmiče sa vršnjacima u svetu. Želim Srbiju oslobođenu straha od sutrašnjice, kuću koja ima dvoja vrata, na istoku i zapadu…” Ova rečenica, s “decom koja se raduju svakom novom danu”, izgleda kao rutinski napisan rad za zadaćnicu, negdje u četvrtom razredu osnovne škole.

Isak Babelj kaže: “Banalnost nije samo loša i zla odlika značaja, banalnost je zločin. Još gore: banalnost je kontrarevolucija.” Otprilike to isto važi za rečenicu o djeci koja se raduju svakom novom danu. Nikolićevi su kapaciteti limitirani, on nema ni snage ni znanja ni šlifa postati srpski Sanader – što je želio još 2008. – a nakon izjave prema kojoj u Srebrenici nije bilo genocida, bez velike šanse za grešku možemo reći da smo dobili srpskog Lukašenka. Ako je ovakav naprednjak, kakvi su tek natražnjaci?

RTL DANAS

Ivo Sanader rado se poziva na mrtvace kao svjedoke vlastite nevinosti. Prošlog tjedna ustvrdio je da je s pokojnim Svetozarom Tedeschijem zaradio prvi milijun, a jednako mrtvi Eugen Laxa primio je navodno proviziju za koju se danas tereti Sanader – Vinko Šunde, prijatelj pokojnog Eugena Laxe, posvjedočio je nedavno da je Laxa bio ogorčen HDZ-ovom vlašću i nazivao je “bandom koja će uništiti Hrvatsku”. “U jednom pismu govorio je o vladajućoj garnituri. Rekao je da se ne treba ničemu nadati jer je to banda koja će uništiti Hrvatsku. I njegove prognoze bile su sasvim točne”, rekao je Šunde. Ako mu je za vjerovati, Laxu valja smatrati solidnim prorokom u vlastitom selu.