Čuvari vlasti u kriznom periodu

Umjesto temeljitog zakonodavnog preuređenja državne medijske politike, oličene prvenstveno u svakojako devastiranoj javnoj televiziji, nova je vlada odlučila problemu doskočiti prečicom: nametnut će zakon koji služi tek lakšem joj kadroviranju na ključnim menadžerskim i uredničkim funkcijama HRT-a. Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji, koji se trenutno nalazi u dvotjednoj javnoj, instant-raspravi, naime, ne služi baš ničem drugom doli preuzimanju vlasti na Prisavlju, što posljednjih dana neslužbeno priznaju i njegovi zagovornici.

Nakon toga, kažu, do konca godine, zasnovat će se i cjelovita strategija s ciljem rekonstrukcije medijskog sektora i njegova usklađivanja s interesom najšire zajednice, što se posebno odnosi na medije u formalnom javnom vlasništvu.

Do takvog legislativnog, političkog i generalno društvenog trijumfa, aktualni međuzakon poslužit će jačanju vertikale od Markova trga do najvećeg i najutjecajnijeg hrvatskog medija, što sa svakom novom saborskom većinom podrazumijeva novu upravu. Glavnog ravnatelja HRT-a, dosad zvanog predsjednikom Uprave, birat će ubuduće Sabor na pet godina, a ne više Programsko vijeće i Nadzorni odbor na četiri. On će zatim birati glavne urednike, umjesto dosadašnjeg imenovanja po izboru Programskog vijeća, tijela koje posljednjih godina služi dodatnom posredovanju javnosti na HRT-u.

Korupcija i mediokracija

Doduše, ono to radi tako da je ta kuća dospjela u gore stanje negoli je bila ranije; javnom su televizijom nakon dugotrajne negativne selekcije i finalnog popuštanja izravnog stranačko-političkog pritiska zavladali korumpirani mediokriteti spram kojih se i pojedini tamošnji cenzori te huškači iz pretprošlog desetljeća čine premijom.

Rijetki nositelji unutarnjeg otpora, skupa s predstavnicima angažirane civilno-udrugaške scene, stoga su pogurali inicijativu nove vlasti, mada ne znaju što će biti po donošenju zakona ovog ljeta; među ostalim je njime predviđen i manji utjecaj samih novinara na izbor urednika. A ne znaju to ni hiroviti koalicijski partneri u SDP-u i HNS-u, budući da se na toj relaciji odvija presudna distribucija utjecaja i ovlasti.

Sudeći po središnjoj figuri gotovo svih njihovih važnijih akcija, vladinu prvom potpredsjedniku Radimiru Čačiću koji ne skriva ambiciju da uređuje i javni radiotelevizijski program – pa se dramatično otresa na prisavske novinare – teško da će se najavljena reforma doista odvijati u smjeru demokratizacije sistema te ulaska javnosti u medijski prostor, a ne isključivo obrnuto, medija u javni. Vlast kao prevladavajući motiv tako izbija kroz ovaj prijedlog zakona i tautološkom omaškom zatajenog autora njegova teksta: “(…)Uz postojanje kontrolnog nadzora Nadzornog odbora”, itd.

Jelena Berković, zamjenica izvršnog direktora GONG-a, koji je zajedno s organizacijom Documenta uputio svoje primjedbe u javnu raspravu o Prijedlogu zakona, smatra da se HRT pokazao imunim na dosadašnje tampon-zone između profesije i vlasti ili drugih centara moći. Njegovo se vodstvo, uz konstantno srozavanje vjerodostojnosti svog informativnog programa, a da ne govorimo o drugim aspektima produkcije i poslovanja općenito, čak usuđuje samoproglasiti, kako podsjeća naša sugovornica, da HRT nije tijelo javne vlasti, i to samo radi izbjegavanja objašnjenja o cijeni i konkretnoj namjeni odvjetničkih ureda za čijim je uslugama posegnulo.

“HRT-om je, dakle”, rekla nam je Jelena Berković, “zavladala klijentelistička kultura, što ukazuje na jasnu potrebu za kriznim menadžmentom. Iako jest rizično podržati aktualni prijedlog, u ovom smo trenu spremni na taj iskorak, no isključivo i jedino s ciljem rješavanja aktualne krize, uz napomenu da ćemo vrlo aktivno pratiti i izvještavati o razvoju situacije, posebno o potencijalnim zloupotrebama.”

Ulog je veoma zamašan: treba pristati na instaliranje zakonskog provizorija vlasti koja svakodnevno izvrdava vlastitim nedavnim obećanjima na osnovu kojih je pobijedila na izborima. Umjesto nešto složenijeg kadrovskog smicanja kroz postojeći mehanizam, uz koje bi se povela iscrpna analiza i temeljita javna rasprava o društvenoj funkciji kompletnog medijskog sektora – pri čemu su javni mediji imali postavljati standarde – vladajućoj se koaliciji odobrava novi rizični politički kredit s krajnje neizvjesnim ishodom otplate. A ne bi bilo prvi put da politička vlast zloupotrebi krizni moment za redukciju demokratskih standarda koji se interpretiraju kao apsolutno nepraktični, pojačano zaključkom da nema vremena za eksperimentiranje s alternativnim modelima.

Mišljenje javnosti?

Štoviše, s obzirom na mogućnost smjene rukovodstva HRT-a i uz sadašnji zakon, nije pretjerano sumnjati da takav Prijedlog zakona služi prvenstveno uvođenju novog demokratskog deficita, političkoj eliti višenamjenski upotrebljivog.

Gordana Vilović, profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, rekla nam je da ima dojam kako se svaki put kada treba mijenjati prilike na HRT-u, pokreće diskusija o mijenjanju zakona.

– Ako se ne varam, posrijedi je pet zakona u posljednjih 21 godinu. Očito se smatra da je to jedini način za popravljanje stvari, ali napretka nema i nisam sigurna niti da će ga sad biti, znajući koliko je HRT bremenit problemima. I u sadašnjem zakonu lijepo piše da je to javni servis za sve građane Hrvatske, ali nitko se ne brine o mogućnostima pretakanja toga principa u djelo – kaže Gordana Vilović.

– Mogli bismo raspravu svesti na tvrdnju da Sabor, tj. političari, ionako određuju sve, već i kroz biranje Programskog vijeća. Ali, ne vjerujem da su Sabor i političari nužno u stanju pronaći boljeg ravnatelja, jer nikad i nigdje politika i mediji nisu bili u jedinstvu sretnom po demokraciju. Ravnatelj HRT-a mora biti i vrhunski profesionalac i moralna vertikala, a teško da to najbolje mogu vidjeti baš saborski zastupnici. Umjesto toga, trebalo bi razmotriti kako da javnost dopre u prvi plan, i kako da narod artikulira svoje mišljenje – izjavila je Gordana Vilović za “Novosti”.

Hina u letargiji, Vjesnik upropašten

Radikalnom političkom kadroviranju možda će ovaj put izmaknuti Hina, javna informativna agencija koja je s aktualnom ravnateljicom Smiljankom Škugor-Hrnčević zapala u kroničnu poslovnu i programsku letargiju, o financijskim gubicima da ne govorimo. Dok su relevantne svjetske agencije profitirale na tržištu s ekonomskom krizom, jer se medijske redakcije uslijed iste znatnije okreću takvom, jeftinijem servisiranju, Hini je udio prihoda s tržišta pao s preko 50 posto na manje od 40; ostalo su proračunska sredstva. Nalazeći godinama vlastito utočište u potpori dijela HDZ-a, Smiljanka Škugor-Hrnčević nije niti mogla obratiti pažnju na prostor političke borbe za napredak Hine kao javnog servisa.

Njezino su petogodišnje ravnanje obilježili promašaji poput onog s krahom projekta razvoja preuzetog novinskog arhiva Vjesnika, razne sudski procesuirane dubioze oko radnog prava i drastično narušeni odnosi s kolegama. Usluge agencijskog servisa Media monitoring nedavno je otkazalo i Ministarstvo kulture, inače nadležno za tu instituciju, dok većina drugih zainteresiranih ministarstava posluje s privatnim agencijama. Kako doznajemo, ravnateljica ne uspijeva izlobirati podršku SDP-a i HNS-a za produžetak mandata, a ne uspijeva to niti pretendentica Branka Valentić, aktualna glasnogovornica HSU-a, minornog koalicijskog partnera rečenog dvojca.

Možda će tako upravo zbog opsjednutosti vladajućih prevažnim HRT-om, Radničko vijeće i sindikat Hine uspjeti u nakani i apelu za konačno nepolitikantskim kadroviranjem vodstva svog kolektiva te javnog servisa.

Pravu šansu za demonstraciju novog kursa u smjeru izrazitije posvećenosti javnom i rastuće demokratičnosti, međutim, ova je vlast propustila u slučaju trećeg velikog neprivatiziranog medija, novina Vjesnik. Ta državna kuća poslana je nedavno, kao što je poznato, u stečaj s izvjesnom propašću, ako se ne ukaže netko voljan da ga otkupi, kao i npr. brodogradilište Kraljevica. Analogija se može još protegnuti: Vjesnik je upropastilo neprikosnoveno stranačko-političko upravljanje s iznevjeravanjem javnog interesa, uz rasturanje imovine poput tiskare ili gore spomenutog arhiva.

Vjesnik je mogao biti poligon za usavršavanje najavljene demokratičnije medijske politike, s javnim interesom namjesto strančarenja i klijentelizma u prvom planu. O malom se trošku dalo isprobati avangardni model nezavisne struke podređene društvenoj zajednici i raznim instrumentima vrednovanja s njezine strane, od kojih tržišni ne bi nužno bio dominantan. Nažalost, mnogošto indicira da je vlasti u interesu suprotan efekt, pri čemu se poslovno upropaštavanje javnih subjekata – nipošto samo medijskih – koje je prouzročila upravo politička elita, koristi kao paradoksalan alibi za daljnju uzurpaciju, ili pak za nametanje još jednostavnije opreke – privatizacija ili smrt.