Dom je negde tamo

Vladimir Pištalo: “Venecija” (Agora, 2011); Uglješa Šajtinac: “Sasvim skromni darovi” (Arhipelag, 2011)

Posustajanje fikcije, prodor biografizma i stvaranje hibrida dokumentarnog i fikcionalnog jeste fenomen savremene proze u post-yu regionu kome obično pribegavaju autori koji se bore sa mučnim prtljagom ratnog ili izbegličkog iskustva, ali se zanimljivo očitava i na primeru artificijelnijih knjiga kakve su “Venecija” Vladimira Pištala i “Sasvim skromni darovi” Uglješe Šajtinca. Pištalov putopis o gradu u koji je zaljubljena njegova imaginacija i Šajtinčev dnevnik o kratkom boravku u Americi razvijeni su u sažeti venecijanski bedeker i omaž vlastitoj poetici i u epistolarnu prepisku dva brata sa završnim obrtom u kome braća menjaju boravišne adrese. Pištalo forsira kratke rečenice lišene balasta znanja i fusnota, još jednom ispisujući pohvalu čudu sa kojim je njegova proza od 80-ih godina sklopila nerazrušiv savez, Šajtinac govorno i profesionalno diferencira mejl-korespondente primoravajući ih da pišu detaljne izveštaje o svojoj svakodnevici: vozača pikapa u Banatu i njegovog brata, dramskog pisca koji odlazi na kraći study visite u Nju Jork.

Nemreš pobjeć’ od šupljine

I eto prvih nepremostivih prepreka za Uglješu Šajtinca koji pošto-poto želi da postigne dramsku napetost i sublimne emocionalne efekte. Zašto bi se uopšte dva brata u tako kratkom razdoblju tako intenzivno dopisivala, i u toj meri a ničim izazvano kopala po svojim intimama i padali jedan drugom u zagrljaj putem web-konekcije? Čak ni pretpostavka, koju ne potvrđuje tekst, o izuzetnoj bliskosti braće, sem što bi dodatno nanela plačevnu notu u ispovednu iskrenost grubih muških srdaca, ne bi objasnila ovu dvostruku dilemu: zašto mejl i otkud samorazgolićavanje sem kao kompoziciona nužda (u nekakvu modlu se zaplet morao udenuti), i kao banalna replika na arhaičnu rusku prozu i stihove Vojislava Ilića kojima je sklon stariji i manje obrazovani brat. Dirljiva samozatajnost u prisećanju na donžuanske avanture ili brižne obavesti o roditeljima nepotrebno su poigravanje čitalačkom empatijom sviklom na pametnije osmišljenu dramaturgiju i diskretnije izlive emocija.

Šajtinčeva proza dobra je tek na nekoliko mesta kada predočava uzburkanu socijalnu dinamiku američkih susreta ili susticaje egzistencijalnih silnica u likovima, sredovečnih tankoćutnih neženja, endemski ponosnih na vlastito poreklo i bolno svesnih da su pripadnici zgaženih generacija koji boluju od propuštenih ili šansi koje se nisu ni ukazale. Posebno lik dramskog pisca, blizak autoru knjige, zanimljivo reprezentuje politički fantazam trećeg puta kojem pribegava deo inteligencije u Srbiji, blaženo ignorantne o ratovima 90-ih, koju jednako iritira i odbija mitomanski nacionalizam kao i krstaški antinacionalizam.

Gondolijerski skok s motkom

Znanje mu je bilo potrebno samo kao riznica metafora. Metafora je bila motka za skok van ovog sveta.

Pištalova poetska proza očekivano poziva u goste kako maltežanskog junaka iz Pratovog stripa tako i ozloglašenog ljubavnika i špijuna iz druge polovine 18. veka, obojicu sklonih venecijanskim vrtovima “koji se račvaju” (u čije se stvarno postojanje “na terenu” Pištalo nije uverio), kao i tipizirane likove iz renesansne commedie dell’arte, posebice Arlekina, oličenja domišljatog lukavstva i enigmatičnog nekonformizma. Njemu pridružuje lik svog pretka iz Risna, Tripka, čiju verovatnu posetu Veneciji zamišlja kao niz prizora jedne magnovene avanture. Pištalove kratke i pseudonaivne rečenice teže brzom efektu uočenih neobičnih detalja, karakterističnih urbanih prizora i istorijskih podsećanja, ali se počesto dučićevski rasplinjuju u lovljenju nečujnih šapata epoha i gube u autorovoj intuiciji kojoj je Venecija estetsko ispunjenje. Venecija je za Pištala rodno mesto zagonetke i urbani poligon mašte, mesto podesno za autentični ljuveni ushit, dvosmislenu igru pod maskama i javno dopušteni blud koji je galantan i sramotan u isti mah. Pištalo je pisac koji se čudi i juri za čudom, koje je moguće doseći posvećenim posmatranjem svakodnevice i neobičnim zapažanjem, ali i preteruje kao nikad odrasli Petar Pan, nostalgičan za onostranim.

O snevačima i vodama

“Sasvim skromni darovi” Uglješe Šajtinca uistinu su takvi, i kao spisateljski talenat i kao dar čitaocu, ali sasvim na liniji recepcijske logike i vrednujućeg senzibiliteta žirija u Srbiji, o čemu svedoče Vitalova i Nagrada “Bora Stanković” za ovo osrednje Šajtinčevo delo, nepotrebno nakon knjige “Vok on” (2007), pisane u istom poetičkom ključu, ali sa više kompozicionog rezona i literarne poente. Pištalova Venecija detektuje pesnika među znalcima i čudozvanca unutar svakodnevice naspram angažovanih mitomaha i eksploatatora stvarnosti i istorije. Kudikamo manje skromna prozna gondola, komprimovani bedeker mašte i evokacija, koji čitaocu nažalost nikada neće i ne može značiti onoliko koliko znači samom autoru.