Državni teror

Četvrtog svibnja, dva dana uoči srbijanskih izbora na svim razinama, dakle kad je već počela predizborna šutnja, MUP Srbije je, po nalogu Tužiteljstva za ratne zločine u Beogradu, uhapsio petoricu Albanaca iz sela u općinama Bujanovac, Veliki Trnovac i Vrežnici. Uhapšeni su Eljhami Salihi, Mustafa Limani, Šerif Abdiri, Nedir Sefedini i Sevdai Emurlahi. Tog petka prijepodne, oni su uz prisustvo televizijskih kamera isporučeni u Ustaničku ulicu u Beogradu, u zgradu Specijalnog suda i Tužiteljstva za ratne zločine.

Nova kvalifikacija djela

Ministar policije i predsjednik Socijalističke partije Srbije Ivica Dačić iskoristio je priliku, pa je u izbornoj šutnji (samo je radio svoj posao!) izjavio da hapšenje na jugu Srbije “nema politički motiv”, da bi MUP ubrzo saopćio da je riječ o osumnjičenima za ratne zločine. Izbori su prošli, te petorica uhapšenih bivaju odlukom suda pušteni na slobodu u utorak, 29. svibnja. U tih 25 dana njihovog pritvora nadležni sud je ustanovio: da se protiv osumnjičenih na sudu u Vranju 2002. već vodio postupak za iste događaje i protupravne radnje koje su tada bile drukčije pravno kvalificirane – udruživanje radi neprijateljske djelatnosti u vezi terorizma – i da su odlukom predsjednika tadašnje Savezne Republike Jugoslavije oni amnestirani.

Ratni zločini ne zastarijevaju, činjenica je, ali nitko se nije potrudio da javnosti objasni kako se to uoči izbora nekadašnji postupak za udruživanje radi neprijateljske djelatnosti u vezi terorizma pretvorio u kazneno djelo ratnih zločina. Tužiteljstvo je, kako su to tvrdili neki mediji, nalog za hapšenje dalo na temelju informacija koje je dobilo od MUP-a Srbije, dok MUP tvrdi da je do toga došlo zato što je to Tužiteljstvo zatražilo od njih. Činjenica je, međutim, i to da je jedino Tužiteljstvo bilo ovlašteno izmijeniti kvalifikaciju djela u ratni zločin.

Dodatnu pometnju unosi beogradska “Politika”, koja je “saznala” da je Tužiteljstvo tek “sredinom svibnja reagiralo i zatražilo spise od Višeg suda u Vranju”, kao i da je tu riječ o “zločinima nad civilnim stanovništvom koje je počinila Oslobodilačka vojska Preševa, Bujanovca i Medveđe”, odnosno o slučajevima “koji bi inače eventualno mogli da predstavljaju ratni zločin, tretirani kao teroristički napadi”.

Nepravna država

Epilog znamo: uhapšena petorka puštena je na slobodu, ali je i dalje nejasno da li je Tužiteljstvo odlučilo da se ne obazire na opću amnestiju, jedva izvojevanu početkom 2000-ih godina. Silne ljude albanske nacionalnosti, što s Kosova što s juga Srbije, hapsila je policija Slobodana Miloševića sve do njegovog pada s vlasti (podsjećanja radi, današnji ministar Dačić tada je bio glasnogovornik SPS-a) – sjetimo se samo Flore Brovine i Albina Kurtija – i tek je nova vlast donijela Zakon o amnestiji, pustila uhapšene na slobodu i odustala od sumanutih optužbi za terorizam.

U cijeloj priči, čini se, ipak je najvažnija politička dimenzija; uoči izbora i između dva kruga predsjedničkih izbora mediji su se slobodno mogli naslađivati hapšenjem albanske petorke i tako revnom projekcijom vlastite i jedine žrtve. Problem je, međutim, kad institucije, poput MUP-a i Tužiteljstva za ratne zločine, zaborave na sad već davnu amnestiju i kad se upetljaju u političke kučine. A to znači da je Srbija nepravna država i da u njoj nitko – pogotovo ako je druge vjere ili nacije – nije siguran.