Filmski događaj prvog reda
“Sramota”, film Stevea McQueena
Alkoholna i narkomanska ovisnost teme su odavno i podrobno obrađene na filmu, a sinefili itekako pamte rane i kapitalne primjerke te motivike, poput “Izgubljenog vikenda” Billyja Wildera iz 1945. ili “Čovjeka sa zlatnom rukom” Otta Premingera iz 1955. No zanimljivo, ovisnost o seksu, iako iznimno atraktivna tema, na filmu je, kao uostalom i u književnosti (barem kad je riječ o zapadnoj civilizaciji), iznimno rijetko eksplicitno obrađivana. Posebno je čudno da je tema ostala uglavnom netaknuta u eri interneta, kad je došlo do revolucije pornografske distribucije i prikazivalaštva i kad su se, daleko više nego ikad prije, stvorili uvjeti za razvoj medijski (pornografijom) uzrokovane ili posredovane seksualne ovisnosti.
Emocije i libido
Tako je bilo sve do prošle godine, kad je ugledni britanski likovni (konceptualni) umjetnik Steve McQueen, čiji je dugometražni igrani debi “Glad” iz 2008. polučio velik kritičarski i festivalski uspjeh, snimio svoj “sofomorski” rad “Sramota”. Tada smo napokon dobili veliki (zapadnjački) film o seksualnoj (i pornografskoj) ovisnosti.
Dok se u dojmljivom, ali ipak ponešto precijenjenom debiju bavio stvarnim štrajkom IRA-inih zatvorenika početkom 1980-ih u Sjevernoj Irskoj, u “Sramoti” McQueen tematizira ovisnost o seksu i pornografiji fiktivnog lika mlađeg i izrazito privlačnog irskog poslovnjaka u New Yorku. Protagonist Brandon (maestralno ga utjelovljuje i tumači Michael Fassbender) kroz odnose s prostitutkama i tzv. one night standove oživotvoruje svoju pornofilsku imaginaciju (hranjenu intenzivnom konzumacijom pornografije), sustavno se kloneći emocionalnog vezivanja. No, kolegica na poslu koja mu zaokuplja pažnju, erotična crna slatkica (izvrsna Nicole Beharie), traži upravo emotivan angažman, zbog čega će Brandon pokušati svladati svoju ovisnost, no samo kratkotrajno: povišena razina osjećaja neutralizira njegov libido i destruira mu potenciju. Kao zrcalni kontrapunkt Brandonu uveden je lik njegove emotivno ovisne mlađe sestre (vrlo dobra Carey Mulligan), i oko te osovine McQueen dramaturški gradi film.
Superiorna režija
Na papiru, taj kontrapunktni odnos hladnog i distanciranog brata ovisnog o seksu i pornografiji te tople, komunikativne sestre ovisne o ljubavi djeluje previše školski (što je možda ponajprije zasluga profesionalne scenaristice Abi Morgan, koja je s McQueenom napisala originalni predložak), no u konkretnoj filmskoj realizaciji dotična primjedba postaje marginalna. McQueen je, naime, superioran režiser koji gledatelje s lakoćom uvlači u svijet filma i daje im vrlo malo prilike da – izloženi magnetizmu slika, ritma i glumačke bravuroznosti – racionaliziraju tijekom recepcije. Eventualne naknadne primjedbe djeluju gotovo nepošteno, sa svojim pokušajima remećenja intenziteta izvornoga gledateljskog užitka, podržanog fascinantnom stilskom elegancijom i psihološkom kompetentnošću autora pri karakterizaciji likova, a antologijska scena seksualne igre Michaela Fassbendera i Nicole Beharie svojom spontanošću i profinjeno uprizorenom strašću ljubavne provenijencije (prije naglog prekida) pruža rijetko uzbudljiv erotski začin (tih začina u filmu ima još, no ova scena osobita je upravo po prisustvu ljubavne emocije koja natapa seksualnu želju – i obratno).
“Sramota” je filmski događaj prvog reda i (uvjerljivo) najbolji film koji se ove godine pojavio na redovnom domaćem kinorepertoaru. Mala je vjerojatnost da će se do kraja godine pojaviti bolji.