Građanin plemić

EURO 2012, ČEŠKA – POLJSKA

Dakle, to se zove negativna geografija. Na nenadmašno isprazne nogometne komentare Igor Štimac dogradio je nadrealističko tumačenje povijesti. “Nekada sunarodnjaci, nekada su dijelili iste dresove i branili njihove boje, danas su na suprotnim stranama i jedan će morati odustati od daljnjeg natjecanja”, rekao je komentirajući susret Poljske i Češke. Kamen bi proplakao nad bratoubilačkim okršajem!

Štimac nije Boban, neće se on od povijesti kruha najesti, ali vjerojatno mu se samo omakao lapsus. Bio je reprezentativac još dok su Češka i Slovačka bile jedna država, “dijelile iste dresove i branile njihove boje”, pa je sigurno zaboravio da to nisu bili Poljaci i Česi. No komentari su mu i inače očajni, trijumf fraza i općih mjesta. Govorio je o “velebnim zdanjima”, “kvalitetnim dodavanjima”, “kvalitetnom prijemu lopte”, kvalitetnom ovom i kvalitetnom onom, čime se gledateljima popeo navrh glave. Svojom se, pak, sintaksom p(r)okazao kao pokondireni “građanin plemić”, čovjek koji na silu hoće govoriti otmjeno, pretenciozno, visokoparno, a to ne umije, pa ispada toliko smješniji koliko je njegov govor pompozniji. U tome je, kako piše u udžbenicima dramaturgije, bit komičnog. Vlaovićevi su komentari nadmašili Štimčeve za tri koplja, Vlaović je neusiljeni gospodin, čovjek narodskog govora, pa je živa šteta što on nije bio na stadionu, a Štimac u studiju, ali znamo kako se kod nas probija. Negativna geografija izraz je negativne selekcije. Vlaoviću bi netko samo trebao došapnuti da se ne kaže opsajd nego ofsajd, i eto Štimcu nasljednika.

Kratko nakon Štimca javio se Herr Otto Barić, crvenokosi džentlmen, koji je iz zagrebačkog studija komentirao susret – Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza?! Što je sad to? TV kalendar? Više od igre? Vremeplov, nostalgija, Koštana u trećem činu “Žal za mladost”? E, Otto, Otto…

IZVJEŠTAJI NOVINARA IZ POLJSKE I UKRAJINE

Bilo je na Euru i žalosnijih žurnalističkih dosega. Matija Vukšić, inače dobar reporter, “proslavio se” gurajući mobitel u neku rupčagu na ukrajinskoj cesti, htijući pokazati kako su im prometnice šugave. Nevena Rendeli – što ona radi na Euru i kakve veze ima s nogometom, to ne bi odgonetnula ni Baba Vanga – toliko se užasnula poljskim prometnicama da je o tome napravila omanji intervju s nekim njemački novinarom…

Ovaj potcjenjivački, kulturrasistički pogled na domaćine Eura do te je mjere jadan da nije jasno zašto su urednici pustili te priloge koji – ako se ne varamo – nisu bili dio nikakvog živog prijenosa. Hrvatska je dobila autoceste prije pet-šest godina, izgradila ih je s tuđom akumulacijom, zadužila se do grla, a od svih privrednih grana uz prometnice je uspješno razvila jedino korupciju (dvaput bojani tuneli doseg su za Ostapa Bendera). Deseci sela u Hrvatskoj još nemaju struju, na Silbi je čaša vode dvije kune, u državi je kila mozga i dalje dvi marke, a naši se reporteri izruguju sirotim Poljacima i Ukrajincima kao da su im Lujza i Karolina osobno pupak odrezale. Što reći nego – malograđanština, svemirska.

RUSIJA – POLJSKA

Kada čovjek čuje neke komentatore nogometnih utakmica, s nostalgijom se mora prisjetiti riječi čuvene Kristine iz “Maratonaca”: “Serem vam se u ton film.” Komentator utakmice Poljska – Rusija nabrojio je prije susreta sve povijesne traume Rusa i Poljaka, od zločina u Katynskoj šumi do nedavnog pada aviona poljske vlade kod Smolenska. Treba li, kada igraju Njemačka i Izrael, komentatori nabrajati Auschwitz, Treblinku, Bergen-Belsen? Treba li, kada Hrvatska igra s Italijom, spominjati logore na Pagu ili fojbe? Ili jedno i drugo? Hoće li, kada budu igrale Hrvatska i BiH, komentator spominjati Dretelj i Grabovicu? Što spomenuti kada se, u kvalifikacijama za mundijal, susretnu Hrvatska i Srbija – Vukovar, Jasenovac?

Takvi komentatori, o predsjedniku HNS-a da i ne govorimo, induciraju navijačko nasilje, tako da nema mjesta čuđenju kada navijači bacaju bengalke: ovi s viših pozicija već su se svim silama potrudili objasniti im kako je nogomet nastavak rata drugim sredstvima, pa bi bilo čudno da pirotehnika miruje…

DNEVNIK 3

Rodno mjesto politike Tomislava Karamarka je, očito, trauma. Na proslavi godišnjice HDZ-a na Jarunu novi šef HDZ-a izložio je formulu prema kojoj u Europu moramo ući s Tuđmanom, a ne s “tamo nekim Titom”. To je moguće, ali na neki mečiarovski, sporedni ulaz, ako je suditi po životima i smrtima dvojice istaknutih Zagoraca.

Karamarko se već neko vrijeme trudi zabiti glogov kolac pokojnom Brozu, na što ima potpuno pravo. No to se, analitički promatrajući, čini jednako lucidnim kao i predizborna strategija Jadranke Kosor, koja je od jutra do mraka napadala Ivu Josipovića, pri čemu joj predsjednik uopće nije bio protukandidat, a k tome je uživao golemu popularnost. Josip Broz Tito i dalje je najpopularniji političar u zemlji, barem za polovicu stanovništva, pa će nam se ljepota Karamarkova manevra vjerojatno razotkriti tek s vremenom, budući da je sada nije moguće shvatiti.

Inače, nov šef HDZ-a prvi je hrvatski političar nakon duže vremena koji politiku izvodi iz ideologije, bolje reći iz ideje. Partizanski pokret želi definirati kao udruživanje radi počinjenja kaznenog djela, zločinačku skupinu. S tom će formulacijom, međutim, imati podosta problema i u vlastitom dvorištu, jer HDZ čeka gadno suđenje (usput, ona Račanova o “stranci opasnih namjera” retrospektivno se pokazuje kao kamilica). Kakve, pak, sve to veze ima s modernim problemima hrvatskog društva i kakvu to daje nadu građanima ove zemlje – koje aktualna vlada doista ne čini spokojnima – nije nimalo jasno. Tri zadnja premijera SR Hrvatske bili su, redom, Petar Fleković, Ante Marković i Antun Milović. Prvi je godinama vodio Inu, privrednog giganta kojem je cijela Jugoslavija dolazila na noge, a Sanader ju je izdao za šaku eura; drugi je bio Ante Marković, čovjek koji je uzeo “Končar” s petsto radnika, a napustio ga sa 25.000 (narodna vlast ga je opet dovela do nekih 4.000); treći je bio Antun Milović, koji je vodio “Đuru Đakovića”, giganta koji je izvozio oružje vrijedno milijarde dolara. Moderni hrvatski premijeri ne samo da nisu vodili takve megasustave, već vjerojatno ne bi znali voditi ni nacrtanu mačku, jer svi zajedno nemaju više od 30 godina staža u “realnom sektoru”. Ako nas još vrate u Drugi svjetski rat, neprijatelji nam neće ni trebati.

PRIJENOS SABORA

Izravne prijenose saborskih sjednica hitno treba ukinuti! Dati našim saborskim zastupnicima poziciju pred kamerama isto je što i pustiti lisicu u kokošinjac. Čim se kamere uključe, slijedi strašna povorka egzibicionista, ispraznika, mlatimudana, farizeja i književnika – dakako, nije riječ o svima, ali nije to ni neka sitna manjina – koji imaju jedan jedini cilj. Zadiviti svoju izbornu bazu, pokazati se važnima u svom zaseoku, biti velika faca s televizije. Saborski se prijenosi najčešće mogu pratiti samo uz začepljen nos.

Niti smo se u dvadeset godina u Saboru naslušali pametnih misli, niti nam je politička klasa sreću donijela. Naprotiv, ona rukama i nogama održava dvije povijesne perverzije. Jedna od njih je da su političari zvijezde za kojima trče novinari i ostatak čovječanstva. U normalnim zemljama je obrnuto. Druga je da je politika jedina djelatnost u kojoj se – kako je primijetio Žarko Puhovski – na donekle zakonit način možete obogatiti. Obje su opcije zastrašujuće, a izravni prijenosi saborskih sjednica samo doprinose tom naopakom poretku vrijednosti. Sabor treba prognati s HTV-a i dati mu prostora taman toliko koliko stane u jedan izvještaj. Sve drugo je čisti promašaj!

DNEVNIK NOVE TV

Perverzije, odnosno dramatična odstupanja od normalnog i uobičajenog i inače su standard kod nas. Recimo, Milanka Opačić, potpredsjednica Vlade zadužena za socijalu u socijaldemokratskoj vladi, jada se novinarima kako je neradnicima teško dati otkaz, pa vrijedni ne mogu dobiti posao. Kao u riječima jedne stare pjesmice iz socijalizma: “Igram kolo specijalno, račun plaća socijalno, niš ne radim, samo ležim, neka živi ovaj režim…” Ako se kadrovi za socijalu u lijevoj vladi očituju kao liberalne barakude, kakve tek izjave možemo očekivati od neke liberalne vlade, zastupnika krupnog kapitala?