Hrvatska azilantima ne vjeruje

Pitanje azila i imigracije jedno je od područja kojim će se Vlada tijekom ove godine morati ozbiljno pozabaviti, s obzirom na to da je prvi i posljednji dokument koji se bavio takvom problematikom – Migracijska politika Republike Hrvatske za 2007/2008. – usvojen u Saboru još 13. srpnja 2007.

Hrvatska, prema još uvijek neslužbenim rezultatima popisa iz 2011., ima čak 150.000 manje stanovnika nego prije deset godina; s druge strane, dobila je nova 42 useljenika – riječ je o izbjeglicama, odnosno azilantima (termin usvojen pod utjecajem Zapada). Trenutačna brojka udomljenih izbjeglica je zanemariva, ali broj onih koji traže azil pokazuje tendenciju rasta. Azilant i stranac pod supsidijarnom zaštitom imaju pravo na boravak u Republici Hrvatskoj, smještaj, rad, zdravstvenu zaštitu, školovanje, slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece, besplatnu pravnu pomoć, socijalnu skrb, spajanje obitelji, održavanje jedinstva obitelji i pomoć pri integraciji u društvo, piše u Zakonu o azilu. Europska komisija hvali poboljšanje hrvatskog zakonodavstva po tom pitanju. “Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o azilu stupio je na snagu u srpnju 2010., čime je hrvatsko zakonodavstvo u potpunosti usklađeno s (europskom) pravnom stečevinom, naročito po pitanju intervjua s tražiteljima azila u ubrzanoj proceduri, besplatne pravne pomoći na drugostupanjskom žalbenom tijelu, terminologije i trajanja supsidijarne zaštite”, stoji u izvještaju za 2010., a ponovljeno je i u posljednjem, za 2011. godinu.

Stvari se mijenjaju, ali…

Prema ženevskoj Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951., izbjeglica je osoba izvan zemlje podrijetla, koja se radi straha od progona zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog uvjerenja ne može ili ne želi staviti pod zaštitu te države. MUP, koji odlučuje o dodjeli utočišta u prvom stupnju od 1997., do sredine prošle godine od 2.000 zahtjeva iz 70 država odobrio je azil za 42 osobe iz 15 zemalja. Pored Afganistanaca s preko 350 zahtjeva, oko 300 Kosovara, više od stotinu Pakistanaca i toliko Palestinaca, azil su tražili i po jedan državljanin SAD-a i Francuske, po dvoje Talijana i Nijemaca, troje Slovenaca i čak 15 državljana Češke. Do srpnja 2004. glavna prepreka nepružanju utočišta izbjeglicama navodno je bio izrazito restriktivni Zakon o kretanju i boravku stranaca, no i kada je prvi Zakon o azilu stupio na snagu, na prvu prihvaćenu izbjeglicu (iz Sudana) čekalo se do 2006., što je popraćeno fanfarama, da već sljedeće godine azil ne bio dobio nitko.

– Mislim da se mentalitet ipak promijenio i da je postignut neki napredak: 2007. donijet je drugi Zakon o azilu i prihvaćen institut supsidijarne zaštite, koja se priznaje tri godine onima što, prema mišljenju MUP-a, ne ispunjavaju kriterije za dobivanje azila. Pomoglo je i uvođenje drugostupanjskog Povjerenstva za azil, koje je u 25 slučajeva preinačilo odluku MUP-a. No, valja reći da Hrvatska azilantima nije toliko ciljana zemlja, kako ekonomskim migrantima tako i onima koji doista trebaju zaštitu. To potvrđuje i to što gotovo 50 posto tražitelja azila napusti Hrvatsku još za trajanja postupka – objašnjava sociolog Drago Župarić-Iljić, znanstveni novak na zagrebačkom Institutu za migracije i narodnosti, koji je golemo iskustvo u azilantskim pitanjima stekao kao suradnik Centra za mirovne studije, nevladine organizacije koja se bavi tom problematikom. Doista, od 2008. MUP i Povjerenstvo svake su godine odobravali bar nekoliko azila i supsidijarnih zaštita, a 2009. primljeno je čak jedanaestero azilanata.

Hrvatski ured UNHCR-a najveći problem vidi u nedostatku sveobuhvatnog programa integracije.

– Treba spomenuti nemogućnost učenja hrvatskog izvan Rijeke i Zagreba te nedostatak suradnje između nadležnih državnih tijela. No, može se govoriti i o jačanju kapaciteta, jer u ovom trenutku imamo dva prihvatna centra privremenog karaktera: Kutinu (kapacitet 100 osoba) i zagrebački Hotel “Porin” (kapacitet 150 osoba), koji su na granici popunjenosti – kaže njegov glasnogovornik Dorijan Klasnić.

Međunarodna sramota

Hrvatska je zbog odbijanja opravdanih zahtjeva za azil bivala osramoćena i na međunarodnoj razini: tako je 2002., dok još nismo imali nijednog azilanta, MUP htio protjerati izbjeglicu iz Sudana za kojeg je UNHCR smatrao da ima pravo na utočište, pa ga je prihvatila Švedska. Čak je i siromašna Albanija udomila puno više izbjeglica od Hrvatske: od 1996. do 2010. dodijelila je 141 azil, unatoč tome što u svijetu ima čak 15.000 albanskih državljana sa statusom azilanta. Trenutačno je u Albaniji 76 azilanata, gotovo dvostruko više nego ovdje, a ta zemlja u predgrađu Tirane ima i vrlo dobro opremljen stalni Prihvatni i integracijski centar za tražitelje azila, kapaciteta između 150 i 200 osoba.

Od 20.000 zahtjeva u posljednjih 18 godina Bugari su odobrili azil za preko 1.500 ljudi, među kojima su četvrtina djeca, a preko 200 izbjeglica već je ostvarilo i bugarsko državljanstvo. Dva prihvatna centra u Bugarskoj – jedan na jugoistoku zemlje, u Banji kod Nove Zagore, drugi u Sofiji – raspolažu s oko 400 kreveta, a sredstvima PHARE programa EU-a dovršava se i treći, Tranzitni centar Pastrogor blizu granice s Turskom, s dodatnih 300 mjesta. Bugarska ima ustrojenu posebnu vladinu Agenciju za izbjeglice, koja transparentno objavljuje na web-stranicama sve podatke, poput Integracijskog programa za izbjeglice 2011-2013., kao i novosti i statistike vezane uz azil. Istini za volju, Iliana Savova iz bugarskog Helsinškog odbora napisala je, nakon najave preuzimanja četvero izbjeglica iz Italije, da “uvjeti za primanje tražitelja azila u Bugarskoj ne zadovoljavaju nijedan europski standard ni direktivu”. Navela je da se tražitelje azila smješta i u prihvatne centre za pritvor ilegalnih migranata te da izbjeglice mjesečno dobivaju svega 65 leva (oko 250 kuna) državne pomoći. Kaže da se ni mjere predviđene Integracijskim programom ne provode, jer bi se trebale financirati novcem trenutačno zamrznutoga Europskog fonda za izbjeglice.

Bez programa i strategije

No, Hrvatska je daleko i od te razine, što zbog neprikladnog ustrojstva, što zbog nedostatka bilo kakvih programa i strategija. Kao i u Albaniji, u Hrvatskoj se izbjeglicama bavi Odjel za strance i azil unutar Uprave za upravne i inspekcijske poslove MUP-a, no neki se podaci mogu pronaći samo na web-stranicama UNHCR-a i nevladinih organizacija, poput Hrvatskog pravnog centra i Centra za mirovne studije.

– Trenutačno je za migracijsku politiku zadužen isključivo MUP, a smatram da bi za to trebalo uspostaviti koordinacijsko tijelo, u koje bi bilo uključeno više ministarstava, nevladin sektor i znanstvena zajednica. To što danas u Hrvatskoj imamo malo izbjeglica nije opravdanje za nepostojanje sustava i strategije za njihovo uključivanje u društvo, jer jednog će ih dana biti puno, a ostat će izolirani. Kod nas se puno više ulaže u tehnologiju i tehniku nadzora granica, poput termovizijskih kamera, nego u stvaranje sustava integracije izbjeglica – zaključuje Župarić-Iljić, kojem je neshvatljivo da se ni Vlada ni druge državne institucije nikada nisu za stručnu pomoć obratile Institutu za migracije i narodnosti.

Zbog očekivana porasta broja tražitelja azila nakon pristupanja Hrvatske EU-u, krajnje je vrijeme da se država počne ozbiljno baviti migracijskom politikom, osobito azilom. Podaci za nekoliko zemalja EU-a koje su u Uniji od 2004. pokazuju deset do 15 puta povećan broj azilantskih zahtjeva: Slovačka je 2000. imala 1.500 tražitelja azila, a 2004. rekordnih 11.350,  u Cipru je zabilježen porast sa 680 na 9.860, na Malti je skočio sa 70 na 1.230, a u Poljskoj sa 4.500 na 8.000 potencijalnih azilanata. Sve te tisuće potencijalnih izbjeglica nećemo moći odbiti, a još nemamo sustav ni za ovu nekolicinu primljenih.

Malo radnih dozvola

Važan dio migracijske politike je i zapošljavanje stranaca.

– Hrvatska je podnaseljena zemlja, pogotovo u područjima posebne državne skrbi, i u budućnosti će imati potrebu za radnom snagom. Već sada Hrvati ne žele raditi u poljoprivredi ili kao stočari, takvih radnika nema dovoljno na Zavodu za zapošljavanje, no sistem kvota za zapošljavanje stranaca je katastrofalan i jako restriktivan. Osim toga, nema realnih procjena u kojim sektorima imamo potrebu za uvozom radne snage – komentira Župarić-Iljić.

Kvote radnih dozvola izdanih za strance u posljednjih deset godina potvrđuju nekonzistentnost i nepostojanje jasne strategije: godine 2000. izdano je 4.695, 2003. čak 8.356, a 2004. svega 2.979 radnih dozvola. Potom je broj stranih radnika iz godine u godinu rastao, sve do rekordnih 10.242 u 2008., da bi uslijedila restriktivna politika sa samo 5.300 u 2011. produljenih radnih dozvola i nula novih.

– Iskustva prijašnjih kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji pokazuju da bi i Hrvatska mogla doživjeti drastičan zaokret i od zemlja iseljenika postati tranzitna i destinacijska zemlja za useljenike – stajalište je Međunarodne organizacije za migracije (IOM).

– Za održivu dugoročnu migracijsku strategiju jako je važno utvrditi koje će vrste zakonitih radnih mogućnosti biti dostupne ekonomskim migrantima. Pretjerana kompliciranost postupka registracije sezonskih radnika neizbježno vodi k porastu ilegalnog zapošljavanja. U tom je smislu važno nastaviti rad na definiranju selektivnih migracijskih programa, bilateralnih sporazuma o kretanju radnika i dodatnih readmisijskih sporazuma sa zemljama podrijetla migranata, kako bi se izbjegla zloporaba sustava azila i spajanja obitelji, koja je zapljusnula članice EU-a koje nisu imale dobro definirane kanale za legalnu migraciju – preporuka je IOM-a.

Prihvatilište smjestiti u glavni grad

Zbog pobune mještana, Hrvatska je 2005. propustila iskoristiti milijun eura pomoći norveške vlade za preuređenje vojarne u Stubičkoj Slatini u prihvatni centar za tražitelje azila, pa se i danas koriste privremeni centar u Kutini i dio Hotela “Porin” u Zagrebu. Naš sugovornik iz Instituta za migracije pobornik je smještaja prihvatilišta u glavnom gradu, čime bi se izbjegle i “seljačke bune” protiv azilanata. Drago Župarić-Iljić kaže kako su i u Sloveniji pet-šest puta selili prihvatilište za azilante, da bi ga na koncu smjestili na periferiju Ljubljane:

– Takvim je rješenjem postignuto da su tražitelji azila smješteni puno bliže svim tijelima koja bi se trebala brinuti o njima, a dostupniji su im i programi za integraciju.

Katastrofalan tretman maloljetnika

Ako je hrvatska migracijska politika općenito neuređena, za tretman maloljetnika zatečenih u ilegalnom prelasku granice može se reći da je katastrofalan.

– Djeca bez pratnje zakonskih zastupnika smještaju se ili u Deportacijski centar Ježevo, zajedno s odraslim ilegalnim imigrantima, ili u domove za maloljetnike s poremećajima u ponašanju, što je potpuno neprimjereno – objašnjava Lovorka Marinović, dugogodišnja voditeljica ureda IOM-a, a sada predsjednica Centra za nove inicijative (CNI), organizacije koja radi na poboljšanju statusa i stvaranju sustava pomoći najranjivijoj skupini imigranata.

Ona, Radojka KraljevićBranka Žigante Živković prve su provele istraživanje tretmana maloljetnika bez pratnje i skrbi, koje su uz pomoć UNHCR-a objavile u studiji “Djeca bez pratnje strani državljani u RH”. Takve djece nije malo: od 2005. do 2010. bilo ih je 2.007 bez pratnje roditelja ili skrbnika, što čini oko 85 posto svih maloljetnika zatečenih u nezakonitom prelasku granice. Problemi nastaju odmah po njihovu uhićenju, počevši od nedostatka prevoditelja, neprimjerena smještaja i određivanja skrbnika, do izostanka zdravstvene zaštite i nemogućnosti nastavka obrazovanja.

– Za skrbnike se djeci često postavljaju migranti iz uhićene skupine, koji su i sami u nezakonitom statusu i kao takvi ne mogu zastupati najbolji interes djeteta. Najviše je skrbnika iz centara za socijalnu skrb, no njihov je broj nedovoljan i u stvarnosti su nedjelotvorni. Jedan skrbnik formalno pokriva nekoliko djece, s kojom se uopće ne viđa i ne prati njihovo stanje – kaže Lovorka Marinović.

Kako bi se riješio gorući problem primjerenog smještaja djece bez pratnje, Centar za nove inicijative je u suradnji s HTV-om prije nekoliko mjeseci organizirao humanitarnu akciju prikupljanja novčane pomoći za Dom za odgoj djece i mladeži u zagrebačkim Dugavama, čije bi se jedno krilo odvojilo za djecu strane državljane bez pratnje.

– Na ovom se primjeru vidi potpuni nedostatak volje državnih institucija: za postavljanje dodatnog tuša u Domu nije potrebno mnogo, no to nikako da se riješi, pa deseci djece i dalje koriste jedan tuš – upozorava Lovorka Marinović.

Za izgradnju zasebnog odjela unutar Doma potrebno je oko 400.000 kuna, a Centar za nove inicijative dosad je prikupio tek 120.000, što je već uloženo u radove.