Hula kao Srebrenica?

Nakon što je u sirijskom naselju Huli u jednom danu ubijeno 109 ljudi, među kojima i 49 djece i 34 žene, u međunarodnoj javnosti povela se diskusija o tome je li taj masakr točka nakon koje bi trebalo poduzeti konkretnije korake za sprečavanje daljnjeg nasilja. Zapadni mediji spominjali su Bosnu i uspoređivali oklijevanje NATO saveza da intervenira u toj zemlji s neodlučnošću da se zaustavi režim sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. U jednom trenutku činilo se da je čak i ruski predsjednik Vladimir Putin, kojega se proziva kao glavnoga kočničara bilo kakve efikasne akcije, dovoljno zgrožen da pristane barem na temeljite ekonomske sankcije. No, kritični se trenutak uskoro rasplinuo, a sirijski pobunjenici ostali su bez željene pomoći, jer su zapadne zemlje umorne od vlastitih problema, iscrpljene intervencijama u drugim zemljama i impresionirane Asadovom vojnom moći.

Masakr u Huli najveći je zločin u 15-mjesečnoj pobuni sirijskih protivnika režima, nakon opsade obližnjeg grada Homsa koja je prije nekoliko mjeseci također kulminirala masovnim krvoprolićem. Procjene o ukupnom broju žrtava kreću se između deset i 14.000 ljudi, pri čemu je od sredine travnja, kada je na snagu stupio mirovni sporazum, ubijeno više od 2.000.

Faktor koji mijenja igru

Pokolj u Huli, grozdu sunitskih sela okruženih onima u kojima žive uglavnom prorežimski alaviti, dogodio se pošto su njegovi stanovnici organizirali prosvjede koje je vojska došla ugušiti. Sirijski izvori javili su da su po selima ubijali i pripadnici prorežimske milicije Šabiha, opasno nabujale neregularne vojske koja za režim obavlja prljave poslove i ima odriješene ruke da ubija, siluje i pljačka.

Većina zapadnih zemalja izbacila je nakon zločina u Huli sirijske diplomate, a Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, čije su članice i Rusija i Kina, države koje su sabotirale svaku rezoluciju kojom se htjelo osuditi sirijski režim, u rijetko viđenoj jednoglasnoj akciji osudile su ovaj pokolj. No, to se dogodio zato što u njoj nije imenovan krivac. Odbor za ljudska prava UN-a naredio je istragu zločina, ali su Rusija i Kina ovog puta bile protiv, uz argument da se u toj odluci iznosi “predrasuda” prema sirijskoj vladi. Ona se, pak, oglasila objavom da su za zločin odgovorni “teroristi” koji su civile poubijali jer se nisu htjeli pridružiti proturežimskoj pobuni.

Nasilje u Siriji moglo bi prisjesti i američkom predsjedniku Baracku Obami, koji nije voljan upuštati se u još jednu prekomorsku avanturu, a nalazi se usred predsjedničke kampanje u kojoj mu glavni protukandidat, republikanac Mitt Romney, dahće za vratom i optužuje ga za pasivnost. Obamu su mediji podsjetili kako se nakon lanjskog napada na Libiju hvalio da im je za tu intervenciju “trebao samo 31 dan”, za razliku od one u Bosni koju je tadašnji predsjednik Bill Clinton organizirao više od godinu dana od početka rata u toj zemlji.

U američkim se medijima vodi diskusija o sličnostima i razlikama između ratova u Bosni i Siriji, pa i uspoređuju pokolji u Huli i Srebrenici, koje neki smatraju sličnima u metodi i namjeri. No, drugi analitičari napominju da je Bosna, osim što je u njoj poginulo znatno više ljudi i što je u srcu Europe, za razliku od Sirije imala vladu i organiziranu vojsku kojoj se moglo pomagati, a poslužila je i kao test NATO-ove moći nakon završetka Hladnog rata. Kada je riječ o usporedbi s Libijom, Sirija nema ni definirani teritorij za zračne napade, sirijska vojska je bolje obučena i naoružana, a ne postoji ni međunarodna podrška intervenciji. Neki analitičari drže da bi “faktor koji mijenja igru” moglo biti širenje nasilja na susjedne zemlje, pa se čini da će se SAD zasad zadovoljiti ulogom koordinatora programa naoružavanja sirijskih pobunjenika, zajedno sa Saudijskom Arabijom, Turskom i Katarom, iako se sirijski rat već prelio na susjedni Libanon.

“Jemenska varijanta”

Nade da će se Rusija konstruktivno uključiti u zaustavljanje nasilja u Siriji pojavile su se kada je Putin pokolj u Huli ocijenio kao “iznimno opasnu situaciju” i dodao da “vidi znakove nadolazećeg građanskog rata”. Putin je ranije podržao mirovnu misiju UN-a i Arapske lige kojom upravlja Kofi Annan. Taj je mirovni sporazum, međutim, čak i Annan proglasio neuspjehom, jer ga Asad kontinuirano krši i jer je režimu postavio nerealne uvjete kao što su prestanak nasilja, oslobađanje političkih zatvorenika i dozvola mirnog prosvjedovanja. Iako je sporazum na snazi do srpnja, sirijski su pobunjenici nakon pokolja u Huli objavili da ga se ni oni više neće pridržavati te da će “ponovno početi braniti svoj narod”.

Prošlog petka, kada je Vladimir Putin posjetio Berlin i Pariz, nade da će se Rusija predomisliti brzo su se rasplinule, jer se on usprotivio i sankcijama i vojnoj intervenciji. Na ovome drugome insistirao je francuski predsjednik Francois Hollande, što je, pak, iziritiralo službeni Berlin koji se intervenciji protivi. Putin je američkoj državnoj tajnici Hillary Clinton, koja ga je iz Copenhagena pozvala da prestane Asadu prodavati oružje, odgovorio da Rusija Siriju “ne opskrbljuje oružjem koje bi se moglo koristiti u građanskom ratu”. Od Putina su isto zatražile i organizacije za ljudska prava, jer je poznato da je Sirija važan ruski partner u korištenju luke Tartusa, trgovini oružjem te naftnom i plinskom biznisu. Upravo ta suradnja razlog je zbog kojeg je Putin izašao s idejom o “jemenskoj varijanti” tranzicije u Siriji, jer ona podrazumijeva odlazak Asada, ali uz ostanak režima s kojim bi Rusija mogla nastaviti poslovati. No, ta je varijanta također nerealna jer, za razliku od jemenskog predsjednika Alija Abdulaha Saleha koji je nakon višemjesečnih prosvjeda odstupio i zemlju ostavio u rukama svoga zamjenika, Bašar al-Asad nema namjeru otići s vlasti.

Putinovu poziciju zabetonirala je ovih dana i Ruska pravoslavna crkva, koja ga je bezrezervno podržala u svakoj njegovoj kampanji. Moskovska patrijaršija na jednu je izložbu pozvala i diplomate iz Damaska, a tamošnji mitropolit govorio je o potrebi borbe protiv “kršćanofobije” na Bliskom istoku. Asadov režim, sastavljen od pripadnika manjinske šijitske sekte alavita, uživa podršku tamošnjih desetak posto kršćana jer ih “štiti” od većinskih muslimana, pa pozivanje crkvenih dužnosnika na zaštitu kršćana zapravo predstavlja podršku sirijskom režimu. Ruski patrijarh Kiril posjetio je potkraj prošle godine svoga kolegu u Damasku, ali i Asada, kojega je pohvalio zbog tretmana kršćana.

Prelijevanje na Libanon

Osim što je eskaliralo u Siriji, nasilje se posljednjih tjedana prelilo i preko porozne granice s Libanonom, još jednom eksplozivnom državom koja ima iskustvo 25-godišnjeg građanskog rata. S obzirom na to da su sirijski pobunjenici mahom suniti, pripadnici tog ogranka islama koji naseljavaju sjever Libanona pomažu im na razne načine, a grad Tripoli postao je logistička baza sirijskih pobunjenika. Veterani libanonskoga građanskog rata već mjesecima obučavaju dobrovoljce koji odlaze u Siriju, a ondje su prisutni i dobrovoljci iz drugih zemalja, također suniti, čime se dodatno naglašava sektaška priroda sirijskoga građanskog rata.

U incidentu u libanonskom gradu Tripoliju potkraj svibnja tamošnja je vojska ubila uglednog sunitskog šeika Ahmada Abdula Vahida. To je dovelo do okršaja pripadnika dviju sunitskih stranaka, Pokreta za budućnost koji podržava sirijske pobunjenike i Stranke arapskog pokreta koja podržava Asada. Libanonski premijer Nadžib Mikati u Tripoli je poslao vojsku, no nakon što su suniti na njih zapucali, vojska se povukla. Mikati se, tvrde analitičari, boji pozvati vojsku da se aktivno uključi u zaustavljanje sektaškog nasilja zbog opasnosti od razdora unutar same vojske i pridruživanja njezinih dijelova sukobljenim stranama. U takvih uvjetima, sjever Libanona ostavljen je na milost tim grupacijama i izvan kontrole centralne vlasti.

Premijer Mikati na vlast je došao početkom 2011., nakon što je Hezbolah, šijitski pokret koji zajedno s vladom Irana podržava režim sirijskog predsjednika Asada, orkestrirao pad vlade Siriji nesklonog tadašnjeg premijera Sada Haririja. Mikati je sunit s dobrim odnosima sa sirijskom elitom, a na vlast je došao uz podršku Hezbolaha, što njegovu poziciju čini naročito delikatnom. S jedne strane, Hezbolah i Damask od njega očekuju da zaustavi ulazak boraca i oružja u Siriju, a s druge bi direktna konfrontacija sa sunitima, koji su nositelji te podrške, mogla dovesti do još više nasilja na sjeveru zemlje, naročito nakon što je vojska praktički istjerana iz tog područja.