Intelektualci i narod zajedno

Početkom maja, postalo je jasno da se stvari ipak mijenjaju: četiri recesijske godine Grčka je tonula, paralizirana suicidalnom politikom PASOK-a i Nove demokracije, vodećih stranaka centra, da bi parlamentarni izbori konačno iscrtali novu kartografiju političke scene i rasturili skoro pa četrdesetogodišnju hegemoniju dvopartijskog bloka. Iza političkog je establišmenta, umjesto tri četvrtine biračica i birača koji su ga podržali 2008, stala tek trećina, a taj je kolaps vladajućih otvorio golemi prostor za prodor brojnih novih programskih inicijativa.

I dok frapantan uspjeh neonacističke Nove zore i njenih pristaša organiziranih u horde antiimigrantskih paramilicija priziva u sjećanje godine Hitlerova uspona, trijumf Syrize, Radikalne lijeve koalicije, koja je osvojila drugo mjesto s neočekivanih 17 posto glasova, po prvi je put od eskalacije krize institucionalno verificirao mogućnost drukčije politike, utemeljene na društvenoj solidarnosti.

Ključna točka

Glasovi raštrkani novim, iznimno razvedenim stranačkim krajolikom nisu niti jednoj opciji omogućili sastavljanje vlade, pa su idući izbori zakazani za 17. jun: ispitivanja naizmjenično predviđaju pobjedu Nove demokracije i Syrize, za koju će, tvrde optimističniji, glasati dvostruko više ljudi nego prije mjesec i pol dana. U naizgled konfuznom rasporedu budućih parlamentarnih snaga provučena je pritom jasna linija demarkacije, koja nema nikakve veze s kozmetičkim podjelama na “lijeve” i “desne”: ključna odluka grčkih glasača svest će se na izbor između prihvaćanja nametnutih mjera štednje i njihova odbacivanja.

Detronirana neformalna koalicija PASOK-a i Nove demokracije poslušno pristaje na ucjenu kojom se paketi financijske “pomoći” uvjetuju evidentnim devastiranjem nacionalne ekonomije; Syriza, nasuprot tome, temelji svoj program na otkazivanju sklopljenih aranžmana, na vraćanju ukinutih socijalnih prava i na višegodišnjem prolongiranju početka otplate duga. Točka na kojoj njezin program postaje osobito zanimljiv, točka na kojoj se po prvi put glasno stavlja propituje dosadašnji, dokazano kontraproduktivni europski ekonomsko-politički kurs, točka je istodobnog insistiranja na ostanku Grčke u eurozoni.

Na tom mjestu koalicija eurokomunističkih, maoističkih, trockističkih i drugih “radikalnije” lijevih frakcija, predvođena nekadašnjim studentskim aktivistom Alexisom Tsiprasom, prestaje biti pukim kanalizatorom neartikuliranog nezadovoljstva razočaranog mnoštva, kakvom je prikazuju medijski adoranti statusa quo, i postaje političkim agensom imaginiranja pravednije i svrsishodnije europske zajednice. Umjesto da pristane na zadane obrasce istodobnog optuživanja i viktimiziranja Grčke, naime, ona drsko zahtijeva da se napusti cjelokupna dosadašnja kontinentalna politika iscrpljivanja prezaduženih zemalja pod krinkom pomoći, politika koja demontiranjem socijalne države plaća visoke profite bankarskog sektora.

Slavoj Žižek nazvao je ovaj zaokret, bez ikakva pretjerivanja, “herezom”: nije čudno što ovih dana kurija neoliberalnog pravovjerja, predvođena Angelom Merkel, Barackom Obamom i Jamesom Cameronom, složno poziva Grke na “razumnu odluku”, a Tsiprasa portretira kao iracionalnog ucjenjivača.

Da se o ucjeni zbilja radi, nema nikakve sumnje, ali nju su osmislili upravo oni koji Grčku već godinama guraju niz zavoje dužničke spirale, uvjetujući financijsku pomoć pristankom na pravila unaprijed izgubljene igre. U repertoaru popularnih diskvalifikacija, lajtmotiv je i upozorenje kako Syriza nema nikakvog iskustva u vođenju države; nije jasno zašto bi pritom iskustvo trebalo biti prednost onim strankama koje su ga stjecale kontinuiranim upropaštavanjem Grčke. Konačno, kritičari neizbježno povlače i argument “nedorečenosti” Syrizina izbornog programa: tamo se, naime, uz već spomenute zahtjeve, maksimalistički najavljuju nacionalizacija banaka, zabrana spekulativnih financijskih derivativa, jačanje radničkih prava… ali nedostaje preciznija ekonomska analiza takvih poteza.

Tanak program

S posljednjim se prigovorom zapravo lako složiti: čak i Žižek, jedan od Tsiprasovih glasnijih pobornika, trezveno zaključuje kako će koalicija, dođe li na vlast, morati “pokazati zavidnu kombinaciju principijelnosti i pragmatike”. Utjecajni komentator euro-krize, ekonomist Yanis Varoufakis, govori s manje skrupula: “Preporučujem da ne čitate njihov manifest. On nije vrijedan papira na kojem je napisan. Iako nadahnut dobrim namjerama, nedovoljno je elaboriran, pun obećanja koja ne mogu i neće biti ispunjena”. Ali – i u tome je glavni razlog zašto Syrizu treba podržati – ona je “vjerojatno jedina stranka koja ‘shvaća stvari’, koja razumije da Grčka može opstati samo u eurozoni, dok eurozona može opstati isključivo ako se zaustavi “marš preko litice kompetitivne štednje”.

Značajna je potvrda teze da koalicija zaslužuje potporu usprkos programu koji je očito još uvijek u fazi postupne, mukotrpne artikulacije nove lijeve politike činjenica da je glasno podržava, primjerice, i Costas Lapavitsas, još jedan globalno ugledan lijevi ekonomist, iako se on već dugo javno zalaže za grčko istupanje iz eurozone pa se sa Syrizom, dakle, razilazi oko samoga ishodišta njene programske politike; u komentaru objavljenom u “Guardianu” nakon majskih izbora, ipak, pragmatično je zaključio kako je “ključni zadatak u ovom trenutku osloboditi zemlju od gušenja dugom i štednjom”.

Neobični amalgam ljevičarskih društvenih vrijednosti, s jedne, i pragmatičnog “osjećaja za trenutak”, s druge strane, magnetično je, dakle, privukao intelektualce voljne podrediti vlastita čvrsta uvjerenja konkretnoj historijskoj konstelaciji. A privukao je, očito, i narod, revoltiran prijetnjama i iznudama financijskih i političkih elita. Bude li to dovoljno za preuzimanje vlasti, neizvjesnost je cijena koja će morati biti plaćena za otvaranje posve novog europskog političkog horizonta: neizvjesno je hoće li Syriza biti dosljedna u provođenju deklariranih političkih načela, neizvjesna je njezina pregovaračka sposobnost, neizvjesna će, naposlijetku, biti sudbina cijele eurozone.

Ali ta će neizvjesnost onda morati biti prihvaćena kao poziv na novi, snažniji angažman u borbi protiv europske plutokracije. Što, uostalom, i ne bi trebalo biti naročito teško, barem ako vidimo da se jedina izvjesnost koju današnja Europa nudi sastoji u teškom, mučnom i sigurnom putu prema ekonomskoj depresiji.