Ispod Trga Revolucije ruža

Udruga za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze jedan je od inicijatora i kustosa zanimljivoga europskog projekta, u kojem četrdesetero umjetnika izlaže u javnom prostoru glavnoga grada Gruzije. O čemu je riječ?

Riječ je o suradničkom projektu SPACES (Sustainable Public Areas for Culture in Eastern Countries), čiji je fokus promišljanje javnih prostora i prava građana na sudjelovanje u odlučivanju o gradu. Projekt je usmjeren na osnaživanje neinstitucionalnih kulturnih aktera u Armeniji, Gruziji, Moldaviji i Ukrajini, a kreće se dvjema linijama: prva se odnosi na kulturne politike, a druga na umjetničku akciju u javnim prostorima, s ciljem građanske emancipacije. Projekt je nedavno započeo u Tbilisiju, trajat će tri godine, a financiran je u sklopu programa “Istočno partnerstvo” Europske unije. Slobodne veze već nekoliko godina razvijaju suradničke projekte uglavnom s partnerima iz Istočne Europe, pa je i ovaj projekt logičan nastavak te suradnje. Pritom je model razvoja nezavisne kulturne scene u Zagrebu i Hrvatskoj bio važan element promišljanja o mogućim načinima organiziranja u sklopu SPACES-a. Kako je poznato, zagrebački model “konstruiranja kulturnih politika odozdo”, prije svega uspostavom horizontalnih suradničkih mreža operativnog tipa, zanimljiv je fenomen, s vidljivim posljedicama na čitavu lokalnu scenu. Kao takav, vrijedan je doprinos promišljanju participativnih kulturnih politika uopće. Međutim, svaki kontekst nosi svoje specifičnosti i zahtijeva poseban tretman. Tako se većina naših aktivnosti na Istoku na neki način zapravo nadovezuje na ono u čemu lokalne scene već i same djeluju; utoliko je suradnja ključna, a projekt je rezultat te suradnje.

Gluhi za “Andropovljeve uši”

Prva implementacijska faza projekta nazvana je “Undergo. The Parallels”, a fokus ima na pješačkim podzemnim prolazima u Tbilisiju, čija je izgradnja započela kasnih 1960-ih, a stala s raspadom Sovjetskog Saveza. Danas im je status neodređen, infrastruktura zapuštena, funkcioniraju kao polukomercijalni prostori s malim dućanima ili samoorganizirane mini-tržnice, ad hok nužnici, stovarišta otpada i zapravo mjesta koja možda najbolje svjedoče misa “It’s not the future that always comes after.”

Kakav dojam imate o Tbilisiju?

Tbilisi je fascinantan. Što zbog dinamike i kaosa, što zbog slojevita naslijeđa jedne od postaja Puta svile, bitno obilježene sovjetskom prošlošću i tranzicijskom stvarnošću. Grad je zapušten, a historijske se zgrade često namjerno ruše kako bi se napravilo mjesta stambenim čudovištima gruzijske inačice “turboarhitekture”. Putujući s aerodroma u centar grada prolazite Avenijom Džordža V. Buša; s druge strane, sovjetski period ostavio je za sobom remek-djela kasnog, tzv. Brežnjevljeva modernizma, poput nezaobilazne zgrade bivšeg Ministarstva puteva iz 1975, danas sjedišta Gruzijske banke. Upečatljiv su detalj i u zraku zaustavljene kabine žičare, koje stoje zamrznute u vremenu otkako je žičara prestala raditi.

Vezano uz SPACES, zanimljivom mi se čini priča oko centralnoga podzemnog prolaza ispod Trga Republike, sada Trga Revolucije ruža, gdje leže ostaci monumentalne građevine poznatoga gruzijskog arhitekta Otara Kalandarišvilija koju nazivaju “Andropovljeve uši”: riječ je o nizu betonskih lukova podignutih 1983. u čast službenog posjeta visokog funkcionara Prezidija Vrhovnog sovjeta Gruziji. Godine 2005. aktualni gruzijski predsjednik Mihail Sakašvili potaknuo je njihovo rušenje, no temelji i dijelovi betonskih lukova ostali su na rubu Trga i podzemnog prolaza nakon što se rušenje moralo zaustaviti iz statičkih razloga. Upravo su ti ostaci i ovaj nasilni čin demoliranja s antisovjetskim predznakom bili polazište jednog od radova njemačkog umjetnika Tilmana Mejer-Fajea, realiziranog u sklopu našeg projekta.

Zanimljivo je spomenuti da je u Gruziji nedavno legalizirana borba protiv sovjetskog naslijeđa, posebno komunističkih simbola, kroz nešto što se zove Povelja slobode, koja je donesena 2010. Sve je dovedeno do paradoksalnih situacija, jer je velik dio gradske infrastrukture sagrađen upravo u sovjetskom razdoblju, od metroa do reprezentativnih građevina, poput opere, mostova itd.; to je bio i jedan od argumenata parlamentarne opozicije koja se protivila stavljanju simbola SSSR-a izvan zakona, smatrajući da i oni čine dio gruzijske povijesti.

Istok nam je jako važan

Reprezentacija suvremene hrvatske umjetničke scene na međunarodnom planu dolazi uglavnom neinstitucionalnim posredstvom, a te se realizacije gotovo u pravilu događaju u zapadnim zemljama. Slobodne veze jedini su domaći kustoski kolektiv koji se kontinuirano bavi europskim istokom, zemljama poput Ukrajine, Moldavije, Rusije, sada i Gruzije i Armenije. Kakva je dosadašnja suradnja s tim zemljama, zašto se tako rijetko okrećemo Istoku i kakvi su vam planovi?

Složila bih se da relevantni sadržaji, i teorijski i umjetnički, dolaze iz malih i nezavisnih produkcija, odnosno od neinstitucionalnih kulturnih aktera. Razlozi su brojni, a činjenica jest i da upravo manji kolektivi i umjetničke inicijative obavljaju posao koji bi trebale raditi institucije, u najmanju ruku zbog količine proračunskog novca kojim raspolažu. Slobodne veze nisu jedine povezane s postsocijalističkim zemljama Istoka, ali je nama ta veza vrlo važna. Dosad smo sudjelovale na nekoliko projekata u Moldaviji, a u Zagrebu smo nizom izložbi predstavile uglavnom samoorganizirane umjetničke scene te zemlje, kao i Ukrajine. Prošle je godine predstavljen i dio suvremene umjetničke scene Rusije.

U Hrvatskoj su razlozi ograničena interesa za Istok vjerojatno političke prirode, ali i financijske: fondovi su, naime, na Zapadu. Taj mi se “obrnuti” smjer čini logičnijim, no možda tek nastupam iz generacijske perspektive, gdje nekakva veza još postoji, i to kroz svijest o rascjepu između dvaju političkih i vrijednosnih sistema i o djetinjstvu u socijalizmu kao dijelu kolektivne memorije, a ne nostalgije. Čini mi se da nas za istok Europe veže puno više od sličnog tranzicijskog iskustva. Što se tiče planova, već u listopadu u Erevanu slijedi drugi dio projekta SPACES, koji uključuje i konferenciju, a potom idemo u Kijev i Kišinjev.