Istražite ulogu Šeksa i Loše

Oni koji mi imputiraju da sam ratni zločinac pokušavaju krivotvoriti hrvatsku povijest. Šef kriznog stožera bio sam u kolovozu i dijelu rujna 1991. U cijeloj toj konstrukciji Amnesti internešnela jedna je velika i namjerna laž. Oni rade na istim valnim dužinama kao i Savo Štrbac. Zanimljivo je da je u njihovom izvješću nešto strašno. Tvrde, naime, da je Hrvatska raskidanjem pravnih veza sa SFRJ-om prouzročila rat između Hrvatske vojske i vojske krajiških Srba i da su u tome ratu obje vojske počinile ratne zločine. To je izjednačavanje krivnje, jer ispada da JNA i Srbija nisu izvršile agresiju na Hrvatsku. Isto to već godinama tvrdi i Savo Štrbac – tako je potkraj prošle godine govorio tadašnji potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks, reagirajući na optužbe ugledne međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava da je početkom rata sudjelovao u progonima Srba u istočnoj Slavoniji.

Kada je prije nekoliko dana Amnesti internešnel (AI) objavio izvještaj o stanju ljudskih prava za Hrvatsku u 2011, ponovivši u njemu da bi hrvatsko pravosuđe trebalo pomno istražiti Šeksovu ulogu u nestancima građana srpske nacionalnosti u Osijeku i Vukovaru 1991, nije se podigla velika medijska prašina, najvjerojatnije stoga što je Šeks nekoliko dana ranije, porazom na unutarstranačkim izborima u HDZ-u, jednom nogom zakoračio u političku mirovinu.

Poništite zakon!

U tom se izvještaju, u dijelu koji se bavi Hrvatskom, uz Šeksa – kojega se kao odgovornu osobu prozivalo i na suđenju ratnom zločincu Branimiru Glavašu – u sličnom kontekstu spominje i teatralni teoretičar zavjera, general Davor Domazet Lošo: “Admiral Hrvatske vojske Davor Domazet Lošo također je naveden kao nositelj zapovjedne odgovornosti za zločine počinjene 1993. u Medačkom džepu. Navodi protiv njega temelje se na sudskim postupcima protiv generala Rahima Ademija i generala Mirka Norca.”

Amnesti internešnel traži od Hrvatske promjenu Zakona o ništetnosti, “prema kojem bi optužnice i drugi pravni akti bili nevažeći, ukoliko bi bili izdani od strane vlasti Republike Srbije, bivše Jugoslavije i JNA, protiv građana Hrvatske za zločine prema međunarodnom pravu počinjene na teritoriju Republike Hrvatske”. Riječ je o zakonu koji je HDZ-ova vlast donijela nakon što su se pojavile prve informacije da bi Srbija, na temelju optužnica pisanih 1990-ih od organa Vojnog tužilaštva JNA, mogla za ratni zločin optužiti upravo Vladimira Šeksa. Kako se taj zakon protivi nizu međunarodnih dokumenata što ih je u sklopu međudržavne pravne pomoći i zbog lakšeg progona ratnih zločinaca potpisala i Hrvatska, predsjednik Ivo Josipović najavio je kako će od Ustavnog suda zatražiti ocjenu ustavnosti tog, tzv. Šeksovog zakona.

U najnovijem izvješću Amnesti internešnel također navodi kako je procesuiranje ratnih zločinaca u Hrvatskoj još uvijek sporo: podsjećaju kako je lani okončano pet slučajeva, istrage se vode u 370 slučajeva, a 540 slučajeva je u predistražnoj fazi, što znači da počinitelji još nisu identificirani. Poseban je problem, piše u izvještaju, što Hrvatska ratnim zločincima sudi prema odredbama Kaznenog zakona iz 1993. koji ne poznaje zapovjednu odgovornost, a nedostaje i jasna definicija silovanja kao ratnog zločina, kao i zločina protiv čovječnosti. Ističe se kako je još neadekvatna zaštita sigurnosti svjedoka na suđenjima za ratne zločine, što je urodilo pravom poplavom amnezije među svjedocima, pa je izjava “Ne sjećam se” najčešća u hrvatskim sudnicama. Istaknuta je i sramotna činjenica da istraga o ubojstvu Milana Levara, čovjeka koji je otvoreno govorio o krivnji ratnog zločinca Mirka Norca i niza drugih visokopozicioniranih dužnosnika osumnjičenih za ubojstva i progon Srba u Gospiću i okolici, još nije okončana.

S druge strane, izvješće hvali Hrvatsku zbog početka suđenja Tomislavu Merčepu za stravične progone i ubojstva u Pakračkoj Poljani te Vladimiru Milankoviću za ratni zločin nad Srbima u Sisku, unatoč tome što je broj žrtava u stvarnosti najvjerojatnije puno veći od broja navedenog u optužnicama.

Diskriminacija Roma

Jedan dio izvještaja posvećen je diskriminaciji etničkih manjina u Hrvatskoj. Posebno je istaknuta diskriminacija romske nacionalne manjine; Romi su diskriminirani “u pristupu ekonomskim i socijalnim pravima, uključujući obrazovanje, zapošljavanje i stanovanje”. Kaže se da Hrvatska nije poštovala presudu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Oršuša i drugih – riječ je o diskriminaciji učenika romske nacionalnosti, koje su 2002. u jednoj međimurskoj školi, navodno zbog slabijeg poznavanja hrvatskog jezika, odvojili u izolirane razrede. Amnesti je uočio i neravnopravan položaj građana srpske nacionalnosti, koji se i dalje nastavljaju “suočavati s diskriminacijom, napose u pristupu adekvatnom stanovanju”.

U Hrvatskoj se krše i prava lezbijki, gejeva, biseksualnih i transrodnih osoba, navodi se u izvještaju. Kao ilustraciju kršenja prava homoseksualnih osoba AI ističe prošlogodišnji Prajd u Splitu, tijekom kojeg policija nije spriječila napade na sudionike povorke, koja je iz tog razloga prekinuta.

Valja reći da su izvješća organizacija poput Amnesti internešnela dosta uvažena u međunarodnim političkim krugovima; ona su godinama služila i kao sredstvo pritiska hrvatskih nevladinih organizacija na domaću vlast. Nažalost, teško je ne uočiti svojevrsnu banalnost i izvjesnu površnost Amnestijeva izvješća za prošlu godinu, barem kada je o Hrvatskoj riječ: naime, ono je uglavnom sastavljeno na temelju novinarskih tekstova o toj problematici, ali i izvještaja organizacija poput GOLJP-a i Dokumente, koje se godinama puno temeljitije bave kršenjem ljudskih prava, posebice diskriminacijom građana srpske nacionalnosti. Izvještaj Amnesti internešnela tu diskriminaciju spominje u nekoliko rečenica, iako ona zasigurno zahtijeva ozbiljniji pristup. Ipak, zbog ugleda koji ta organizacija uživa u svijetu, četiri stranice ovog izvještaja treba pozdraviti i shvatiti dobronamjerno.