Izgubljeni kompas Europe
Europske zemlje nikada nisu bile tako institucionalno povezane kao danas. Paradoks je takvog stanja da Europa u novijoj povijesti nikada nije bila politički, gospodarski i kulturno slabija u odnosu na ostatak svijeta. Daleko je to od one Europe kakvu je zamišljao Charles de Gaulle, depuis l’Atlantique jusqu’à l’Oural, od Urala do Atlantika, koja će odrediti sudbinu svijeta. Danas je, pod pritiskom gospodarske krize, usredotočena na rješavanje svojih lokalnih problema, dok joj na svjetskoj pozornici ponestaje snage za utrku sa sadašnjim i dolazećim svjetskim velesilama. Nositelji europskog projekta danas bi trebali biti Angela Merkel, Mario Monti, David Cameron i novoizabrani francuski predsjednik Francois Hollande; usporedba s političarima staroga kova, Churchillom i De Gaulleom, čini se gotovo neumjesnom.
Imaju li današnji europski lideri snage i ideja za nešto više od dokazano promašene ideologije štednje i rezanja radničkih prava? Europljani bi trebali biti svjesni opasnosti koje može proizvesti takva politika. Čak i ako zanemarimo europsku povijest 20. stoljeća i svjetske sukobe čiji je fitilj zapaljen u Europi, kao važna današnja prijetnja nameće se jačanje radikalnih neofašističkih stranaka na Starom kontinentu. Vladajućim političkim elitama niti to nije dovoljna opomena, pa tako ne napuštaju dogmatsko propagiranje politike štednje i kresanja povlastica na koje su ljudi navikli i nisu ih se skloni odreći.
Gola amerikanizacija
Zaokupljena svojim problemima i neizvjesnom budućnošću Europske unije u ovom formatu, Europa polako ali sigurno gubi primat odlučivanja i kreiranja svjetske politike i poretka. Bilo bi licemjerno samo europske zemlje optužiti da su njihove nacionalne interese pregazili interesi profita, multinacionalnih kompanija i raznih lobija. Tako nešto mogli bismo ustvrditi i za ostatak svijeta. No, na osnovi tekovina Engleske i Francuske revolucije, od Europe se nekako najviše očekuje otpor sadašnjem stanju i borba za pravedniji i humaniji sistem. Zamisao o poretku u kojem bi u prvom planu bila dobrobit čovjeka a ne kapitala zacijelo još nije nestala iz duha i sjećanja Europljana, što su dokazali prosvjedi u Španjolskoj, Grčkoj i još nekim zemljama.
Mnoge današnje ideje koje je Europa odlučila slijediti dolaze iz SAD-a. Dovoljno je spomenuti obrazovnu politiku, konkretno Bolonjsku reformu visokog školstva. Učinkovitost, podređenost tržištu i smanjenje troškova obrazovanja američki je model, koji je prihvatila i Europa. Propagira se uska specijalizacija studenata, bez usvajanja navodno nepotrebnog znanja. Sva ironija te reforme sadržana je u njenom nazivu. Ako je već model američki, neka onda barem ime bude europsko, i to po najstarijem svjetskom sveučilištu, onom u Bolonji.
Ameriku su, kao što je poznato, dobrim dijelom izgradili i uzdigli europski doseljenici. Ona je utemeljena na ideji liberalnog kapitalizma, koji potječe iz Europe. Nakon europeizacije Amerike, danas bismo mogli govoriti o amerikanizaciji Starog kontinenta. Danas se u Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj olako prihvaćaju nove vrijednosti i modeli američkoga neoliberalnoga kapitalizma, dok se polako zaboravlja i napušta koncept države blagostanja. Socijalnu državu zamjenjuje država učinkovitosti. Od nekadašnjega kapitalizma s ljudskim licem ostao je samo kostur.
Ogoljena stvarnost ostavlja građane na milost i nemilost njegovom veličanstvu kapitalu, sa sve manjom vjerom da će ih država zaštiti. Premda su standard i kvaliteta života u Europi još na nedostižnoj razini za većinu svijeta, pitanje je koliko će takvo stanje potrajati. Ovdašnje društvo moralo bi biti spremno i sposobno za promjene, nužne ako želimo i dalje napredovati. Status quo nije održiv. Moderno društvo može postojati samo ako konstantno unapređuje svoja znanja i pronalazi nova tržišta za svoj kapital.
Engdahlov pesimizam
Očito, vrijeme kada je Stari kontinent bio izvoznik novih ideja je iza nas. Put od predvodnika do sljedbenika Europi se dogodio i na realpolitičkom planu. Zaokupljeni svojim unutarnjim problemima, Velika Britanija, Njemačka i Francuska imaju sve manje utjecaja u svjetskoj političkoj areni. Utjecaj nekadašnjih velesila vidljiv je još oko tekućih pitanja Europske unije. Fiskalna odgovornost, opstojnost eurozone i krpanje grčkog proračuna okupirali su europske političare i birokrate, a vremena i ideja za uključivanje u globalnu politiku sve je manje. U vremenima kada globalizacija postaje sinonim za amerikanizaciju, Europa je zaokupljena svojim lokalnim, provincijskim problemima. Marginalizacijom Europe i UN-a, SAD potvrđuje neupitno svjetsko liderstvo, ali i pravo na određivanje globalnih prijatelja i neprijatelja. Ovi potonji će, ne budu li se pridržavali određenih pravila igre, biti kažnjeni. Europski politički lideri ne pokazuju ni najmanje volje da spriječe ili barem korigiraju divljanje svjetskog policajca.
Gostujući u HTV-ovoj emisiji “Drugi format”, američko-njemački novinar, povjesničar i ekonomski analitičar Frederick William Engdahl, autor bestselera “Stoljeće rata: Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak”, iznio je vrlo pesimistična promišljanja o Europi i njenoj budućnosti. Engdahl smatra kako moderna europska kultura, stara tri stoljeća, propada, a nije je zamijenilo ništa novo. Dodaje kako je Amerika prvi imperij u povijesti koji se širi izvozeći najgoru moguću kulturu, kulturu rambo-filmova. Čini se da Stari kontinent gubi i “kulturni rat” i to od nikada slabijeg protivnika. Kultura holivudskih filmova, bez pravog konkurenta, dominira svijetom. Nastave li europske države samo promatrati obrnuto-proporcionalni trend slabljenja svoga i jačanja američkoga utjecaja na poljima kulture i politike, buduće će generacije jedino u povijesnim knjigama i muzejima moći pronaći znakove da je Europa bila nosilac napretka.