Kako sastaviti vladu?

Između dva kruga predsjedničkih izbora, u prvoj polovini maja, činilo se da će vladu Srbije biti jako lako sastaviti. Stranke do tada vladajuće koalicije osvojile su većinu mandata, a dvije najveće od njih, Demokratska stranka (DS) i Socijalistička partija Srbije (SPS), objavile već 8. maja, dajući vjetar u leđa Borisu Tadiću u drugom krugu, da je pitanje vlade stvar političke tehnike prije nego komplikovan politički proces. Međutim, poraz Tadića u drugom krugu predsjedničkih izbora značajno je iskomplikovao stvari. Karte su izmiješane na način da se akteri presabiru i gledaju šta im je raditi u novim okolnostima. Sada je stanje dostiglo tačku gdje pregovara svako sa svakim ne bi li se namakla većina od 126 poslanika. Srbijanska politička pijaca radi punim kapacitetom i na svim je tezgama vrlo živo.

Izbor trećeg partnera

U noći poraza, Tadić je rezolutno odbio mogućnost da bude mandatar za sastav vlade, ali je nekoliko dana kasnije povukao riječ i prihvatio se posla da obezbijedi parlamentarnu većinu. Kada se pažljivije pogleda, on je imao samo dvije opcije – povući se iz politike ili voditi vladu.

Pregovori koje vodi sa koalicijom oko SPS-a zapinju na velikom broju detalja. Ivica Dačić, u namjeri da maksimalno optimalizuje svoju poziciju subjekta bez koga se ne može, stalno podiže ljestvicu, sve požurujući Tadića da što prije zaključe posao. Ovaj, valjda svjestan u koliko su teškom stanju Srbija, ali i njegova stranka, ne bi u taj format. Ne mogu postići ni sporazum oko trećeg partnera. Tadić bi radije da to bude Liberalno-demokratska partija (LDP) Čedomira Jovanovića, a Dačić da to budu Ujedinjeni regioni Srbije (URS) Mlađana Dinkića. U cijelu su priču uveli i Milorada Dodika, koji se krajnje nepristojno počeo miješati u to kako treba izgledati vlada Srbije. Postoje i programske razlike. Dačić i njegovi uži koalicioni partneri, partija penzionera, rezolutno odbijaju zamrzavanje penzija i plaća u javnom sektoru i mjere štednje. Izjašnjavaju se protiv prisustva MMF-a u Srbiji, mada nije jasno kako misle Srbiju spasiti bankrota ako se MMF ne vrati.

Srpska napredna stranka (SNS), partija Tomislava Nikolića koja ima najviše pojedinačnih mandata, velikodušno saopćava da nema ništa protiv toga da Tadić odmah dobije mandat ako je obezbijedio parlamentarnu većinu. Ne insistira na dobrom demokratskom običaju da mandat dobije partija sa najviše poslanika, što upućuje na posebnu kalkulaciju i loše prikrivenu želju da u ovako teškom stanju ne vrše direktnu vlast.

Stanje je takvo da postoji ogroman broj kombinacija, pa čak i varijanta u kojoj bi antievropski DSS podržao manjinsku vladu SNS-a i SPS-a ili da se iz različitih političkih grupacija odvoje grupe poslanika koje bi sa nekim od velikih partnera namakle većinu.

Tadić je u posebno teškom položaju. Ako pravi vladu sa SPS-om i trećim partnerom, bilo da je to LDP ili URS, breme odgovornosti biće isključivo na njemu i njegovoj stranci, jer je Dačić i u prethodnoj vladi pokazao kako se umije skloniti od odgovornosti i svu krivicu za neuspjehe prebaciti na starijeg partnera. Istovremeno, ako ta vlada odmah ne preduzme nepopularne mjere stezanja i tako preuskog kaiša, kroz zamrzavanje plaća, penzija i otpuštanja u javnom sektoru, Srbija će otklizati u ono što zovemo grčki scenarij.

Velika koalicija

Zato Tadić, sva je prilika, čini napore da napravi vladu na najširoj mogućoj osnovi. Vrlo rado bi to učinio sa SNS-om, mada su do sada i on i naprednjaci više puta kazali da tzv. velika koalicija ne dolazi u obzir. No, razvoj događaja bi mogao ići baš ka velikoj koaliciji, pa čak i koncentracionoj vladi. Dinar je svaki dan slabiji, socijalna situacija teška, privreda u recesiji, incidenti na sjeveru Kosova permanentni, dužničke rate dolaze na naplatu i država je zatrpana problemima. Vlada sa malom većinom ne bi imala značajnijih izgleda da duže opstane, uz veliki politički rizik.

Za mjesec dana problemi će biti toliko izraženi da će se lako zaboraviti ko je šta pričao i u šta se ko kleo. Tada bi se moglo dogoditi da Tadić ili neko izađe sa idejom o koncentracionoj vladi sa oročenim trajanjem i da to predstavi kao jedino efikasno rješenje. Ta bi vlada imala podršku od skoro 190 poslanika i mogla bi čak mijenjati Ustav, što je neophodno ako Srbija zaista želi modernizaciju i reforme. No, u Srbiji politikantsko zamešateljstvo i strančarenje imaju često vrlo čudne puteve i svoju logiku, a javni interes u tom slučaju biva nebitan.