Kod vjere nema recesije

Dok stotine konjanika u tradicionalnim nošnjama prelazi Vrbas na donjovakufskom mostu, djeca razdragano mašu turskim zastavicama; dvadesetak kilometara uzvodno, rijeke hodočasnika prolaze pored štandova na kojima se prodaju dresovi, kape i šalovi hrvatske nogometne reprezentacije. Te su slike zatekle putnika koji se proteklog vikenda vozio magistralnim putem Banja Luka – Split.

“Šta se ovo događa?” pita nas jedan namjernik, nervozan jer se kilometarska kolona auta gotovo pun sat ne pomiče s mjesta. Ne zna da je izabrao pogrešno vrijeme za odlazak na more, vikend kad katolici i muslimani BIH-a obilaze svoja najveća sveta mjesta. U čudotvornom Podmilačju nadomak Jajca hodočastilo se svetom Ivi, na najvećem katoličkom hodočašću u zemlji, a u Pruscu kraj Bugojna Bošnjaci su pohodili Ajvatovicu, najveće dovište muslimana u Europi. Prema nekim procjenama, u dva je dana ta mjesta obišlo više od 200.000 vjernika, koji su mogli čuti što im poručuju vjerski poglavari.

Slikanje je džaba

Već u noći na subotu, tisuće mladih u grupama je pješačilo put Podmilačja. Uz cestu u kanjonu Vrbasa zaustavljamo skupinu oboružanu baterijama i reflektirajućim prslucima. Hodaju već pet sati. Iz Novog Travnika su i u Podmilačju će razapeti šatore i ostati cijeli vikend.

– Nema umora – sa smiješkom će tek punoljetni mladac, “glasnogovornik” grupe vršnjaka – sve nas ovo ispunjava. Družimo se, razgovaramo, to je za nas poseban dan.

Ostali u znak odobravanja kimaju glavama. Pitamo ih boje li se kiše, a oni odmahuju rukom: – Daće Bog finog vremena!

Sutra ih prepoznajemo u moru hodočasnika, pred misu koju će održati kardinal Vinko Puljić. Ispred nas trogodišnji Bojan, ozbiljna izraza lica, drži majčinu ruku i sprema se čuti kardinala. Njegova nam baka, u crnini po paklenoj vrućini, kaže da nigdje drugdje neće u crkvu, samo ovu smatra svojom. I dok neki mještani pohode sv. Ivu, za kojeg predaja kaže da ima iscjeljiteljske moći, pa se ovo mjesto naziva i bosanskim Lourdesom, veći dio će se potruditi da zaradi koju marku.

– Pet maraka – govori nam mladić na ulazu u kamenolom učas pretvoren u golemo parkiralište, kao što su to i livade mnogih seljana, po kojima su se natiskali automobili s registarskim oznakama iz Hrvatske i BIH-a, ali i Europe.

Uz cestu su preko noći niknule terase sa suncobranima, na stotine janjaca i svinja platilo je glavom, gajbe piva hlade se u potocima.

– Recesija se ovdje ne osjeti – otkriva domaćin, dok raspoređuje žar pod ražnjem u sklepanoj golemoj prikolici.

– Slikanje džaba, a za kilu janjetine ćemo se dogovorit’. ‘Ko god dođe, neće otić’ a da se malo ne počasti – uvjeren je roštilj-majstor, tvrdeći da je već otišlo 17 komada.

“Bicikločašće” i BMW

Malo dalje odmara se 12 hodočasnika što su biciklima došli iz 150 kilometara udaljenih Okučana.

– Začas smo to prošli, čak smo i roštiljali na obali Vrbasa – govori jedan, pozirajući nam u majici s prigodnim natpisom, zanimljivom kovanicom “bicikločašće”.

Na brdu povrh crkve niknulo pravo šatorsko naselje. Među onima koji su se odlučili na takav način boravka u prirodi srećemo i Antu iz Petrinje.

– Već 17 godina nisam propustio nijednog Ivu, dolazit ću mu dok me noge služe – kaže nam, prisjećajući se kako je narod prije ovdje padao na koljena, pa obilazio crkvicu; srećom, toga više nema, jer ne voli Bog da se mučiš i da raskrvaviš koljena. Uistinu, nismo vidjeli da je tko pao ničice pred crkvu, ali smo zato sreli mnoge koji su stigli bosonogi.

Narodom se i danas prenosi kako je crkva jedne noći jednostavno pred Turcima pobjegla na drugu stranu Vrbasa, a tragovi toga se vide za niska vodostaja, što zna i sam papa. Fratri iz Podmilačja istaknut će da se u jedinoj kamenoj katoličkoj crkvi koju Turci nisu srušili bogoslužje obavljalo od 15. stoljeća pa sve do ovog rata, kad ju je vojska Republike Srpske sravnila sa zemljom.

– Dva neoštećena kipa pronađena na temeljima srušene crkve jasan su znak da niste zaboravljeni. Snaga ljubavi jača je od moći razaranja – poručeno je vjernicima s oltara, pošto je kip sv. Ive iznesen na otvoreno, da bi ga obišlo oko 60.000, a sutradan, po procjenama, čak 100.000 hodočasnika. Posebno je zanimanje izazvala misa kardinala Puljića, koji se okomio na poslodavce.

– Nemojte uskraćivati radnicima njihove plaće. Dajte im socijalno i zdravstveno – poručivao je Puljić, spominjući i već poznat stav svoje crkve prema abortusu. Ni za političare nije imao lijepe riječi.

– Onima na vlasti poručujem: vi niste narod. Države se mijenjaju, a narod ostaje – orio je s oltara.

Vrhovni poglavar katolika u BIH-u nije mimoišao ni aktualne Gay Prideove, rekavši kako se za kojekakve parade daju velike pare, dok se istodobno kritizira kad se novac ulaže u nešto pozitivno. Kako je zapravo služio svetu misu za one koji ovamo dolaze po ozdravljenje, na kraju je izmolio i za bolesne, bez obzira na njihovu vjeru i naciju.

Nakon mise, neki su se hodočasnici zaputili na križni put, da bi ih već na trećoj postaji zateklo iznenađenje – pred križem parkiran golemi BMW terenac zagrebačkih registracija.

– Nisam vidio kad je prošao – sliježe ramenima policajac koji osigurava prilaz.

Zdravo je prohodati

I dok su u Podmilačju policajci uglavnom bili zabavljeni regulacijom prometa, Ajvatovica je bila pod velikim osiguranjem: dvije godine ranije, uoči 500. dovišta, postavljen je eksploziv pod bugojansku policijsku postaju. Skupini vjerskih fanatika, u Bugojnu zvanih vehabijama, još se sudi, pa su grad obilazili psi tragači, a osiguravali su ga i specijalci. U Bugojnu su mišljenja o Ajvatovici podijeljena.

– To je najobičniji vašar – uvjerava nas jedan Bugojanac, dok nas drugi moli da ih ne oblatimo u ovom tekstu.

– Nismo svi takvi – govori, a kad ga pitamo na kakve misli, odgovara: – Primitivni.

Kaže da poštuje tradiciju, ali da na Ajvatovicu odlazi zatucano stanovništvo, kojem je zakon ono što kaže reis-ul-ulema Mustafa Cerić, vrhovni poglavar islamske zajednice BIH-a.

Iako se posljednjih godina ta manifestacija produljila na dva tjedna, vrhunac je pohod na ajvatovački plato, oko tri sata pješačenja udaljen od Prusca. Povorku je predvodilo nekoliko stotina konjanika iz svih krajeva zemlje, za kojima je, po velikoj žegi, koračao narod. Među njima je i Mujo iz Doboja, koji na pitanje što mu predstavlja ovo dovište, odgovara neočekivano.

– Zdravo je malo prohodati, pogotovo ovako u planini – reče, pa se prepade jakog pucnja iz kubure.

– Eto, malo nam je pucanja – kritički će Mujo.

Tek što je malo zamaknuo, stigoše konjanici: malo su okasnili, pa rastjeruju masu što se penje uz strmo brdo.

– Bjež’te ljudi, ćorava je, bogami. Biži, biži – izvlači se jahač na svoju kobilu.

Posljednji u skupini konjanika dječak je od jedva deset godina. Konj mu se otima, što izaziva podsmijeh kod naroda.

– Šta vam je ljudi, nije smiješno. Vidi ga kolišni je, ‘ko njemu dade konja – brani ga Šaza iz Prnjavora.

I njen je odgovor na pitanje što joj znači Ajatovica neočekivan: – Uh, ja volim ove konje. Milina mi ih gledati.

Brkovi i zastavice

Prilazi nam muškarac srednjih godina.

– Tek mi je peti put. Sve sam ovo prošao još 1995., još rat nije stao. Putovao sam 14 dana – hvali se dok koračamo Ajvaz-dedinom stazom, obnovljenom donacijom Turske.

Ajvaz-dedo, kaže legenda, islamski je učenjak i derviš koji je iz Turske u Bosnu stigao sa sultanom Fatihom II., čim je Bosna pala u osmanlijske ruke: 40 je dana hodočastio na Ajvatovicu i svakog dana “učio” kišnu dovu, da Prusac napokon dobije vodu, čiji je prolaz priječila golema stijena, koja se – nakon što je derviš usnuo kako se sudaraju bijeli i crni ovan – jednostavno raspukla.

Kao i u Podmilačju, i ovdje se livade pretvaraju u parkirališta. Cijena je identična, pet maraka. I prosjaci koriste priliku da zarade, za pola marke dobivate želje da vas dragi Alah sačuva. Pivo nismo vidjeli, ali gomilu pečenih janjaca jesmo. Na platou na kojem je Ajvaz-dedo učio dovu, do nas dopiru zvuci ilahija i kasida, u izvedbi gostiju iz Irana. Turske zastavice više nisu hit, prepustile su tu čast iranskima, koje na jednom štandu dijeli jedna tamošnja organizacija. Zastavu je uzeo i brkati Osman iz Kotorskoga, koji je prvi put ovdje.

– Jest lijepo ovdje. Ne morate vjerovati, ali sve nešto neku vjeru osjećam u zraku. Pa vidi ove stare kako hodaju, kako se penju na ovu planinu. ‘Ko da ih nešto goni, a to im dragi Alah daje snagu – uvjeren je Osman, kojeg u pola riječi prekida muškarac što nas vuče za rukav i oprezno pita govorimo li bosanski. Preko nas upućuje kritiku Osmanu:

– Neobičan primjer muslimana ste uhvatili – započinje, a kad ga pitamo zašto, odgovara: – Zbog brkova. Poslanik je rekao: “Krati brkove, puštaj bradu.” Treb’o bi mu neko to reć’, sin ili neko blizak – nastavlja glasno, taman toliko da ga Osman čuje.

Nakon što nam je održao predavanje o temeljima islama, otkriva nam i zašto su turske zastavice toliko popularne:

– Turci su naša braća u vjeri. Velika nacija i jaka ekonomija. I pomažu Bošnjacima, pa im valjda ljudi na taj način odaju poštovanje. Ja bih volio kad bi tu bilo i američkih zastava, ali ih nema – tumači Kemal, koji je također uzeo iransku zastavicu, ali je smotanu drži pod rukom.

Razgovor prekida scenski nastup kostimiranoga vojnog orkestra iz Ankare. Ne znamo što bi rekao Kemal, ali od njih 40 nijedan nema bradu, zato svi imaju povelike brkove. Iz prvog reda promatraju dvojica Ramiza iz Bugojna. Jedan nam odmah kaže kako je još prije 14 godina bio na hadžu.

– Hadž je najveći, ali i ovo je veliko. Sve mi srce puno – pošteno će hadžija.

Dotaknuše se i žena, kojima je tek nakon urgiranja Alije Izetbegovića dopušteno da dolaze na Ajvatovicu i danas ih je možda i više nego muškaraca.

Neka budu pokrivene…

– Neka im je Alija dopustio, samo neka budu pokrivene, a ne da dolaze svakako obučene – komentiraju Ramizi. No, usprkos njihovim željama, podosta se žena nije pokrilo maramom…

Na pozornicu se penje imam Nusret Abdibegović, objašnjavajući kako fanatizam nije u duhu islama. U vrlo zapaženom govoru apelirao je na Bošnjake.

– Dragi Bošnjaci, danas je nama Ajvatovica, a katolicima sveti Ivo u Podmilačju. Apeliram na vas da hodočasnike iz Podmilačja, u prolazu pored vaših kuća, ponudite vodom, sokom, kahvom ili makar lijepom riječju podrške – poručio je imam.

Za govornicom ga je potom zamijenio Mustafa Cerić.

– Narode moj, mogu vam se obratiti zadnji put u svojstvu reis-ul-uleme i pred Bogom i svijetom reći ono što mi je na srcu. Bošnjaci moraju biti na liniji obrane od genocida. Više se nikad ne smiju dovesti u situaciju da nisu u stanju zaštiti svoje majke, supruge i kćeri od silovanja, svoju kuću od paljenja, imanje od otimanja i džamiju od rušenja – zavapio je, čitajući s papira, reis-ul-ulema, koji se za tu funkciju više neće kandidirati.

Zaključio je i kako nema potrebe nikoga prisiljavati da voli ovu zemlju, ali i da nitko nema prava Bošnjacima osporavati da kažu da je to njihova jedina zemlja i da nemaju rezervnu domovinu.

– Potencira se da je Bosna ničija zemlja oko koje se svađaju njena dva susjeda i rade joj o glavi. Bošnjaci su autohton narod, koji ima prirodno pravo na sve što imaju drugi narodi na Balkanu, uključujući i nacionalnu državu – gorljivo je zaključio, izrecitiravši na kraju deset pravila prema kojima bi okupljeni trebali živjeti.

– Jes’ vidio pameti u čo’eka? – povlači nas jedan od Ramiza, široko se smiješeći.

Nedaleko od nas mole se trojica policajaca, sudjelujući aktivno u ovom vjerskom događaju, baš poput svoga kolege iz Podmilačja, koji se nije propustio pomoliti pred svakim križem na Kalvariji. I dok se učila kišna dova, u pozadini je odjekivala grmljavina. A kiša je već predvečer pala.