Korak naprijed, dva koraka nazad

Boris Tadić je u osam godina svog predsjednikovanja potpuno pomjerio sliku ustavnog položaja predsjedničke funkcije. Kako je, pored toga što je bio predsjednik države, ostao i predsjednik stranke, on je u posljednjih pet godina svu vlast i moć preselio u predsjedničke dvore. Vlada, čiji je stožer činila njegova stranka, a koja po Ustavu ima skoro svu izvršnu vlast, postala je potpuno nebitna, tako da se ljudima mimo Srbije moglo lako učiniti da je Srbija država sa predsjedničkim sistemom, iako su ustavne ovlasti predsjednika ceremonijalne, nešto poput ovlaštenja engleske kraljice.

Predsjedniku je autoritet davala činjenica direktnog izbora, mada bi po ovlastima bilo puno racionalnije da je biran u parlamentu. No, Tadić je političar koji je preferirao da moć putuje za njim i na kraju, kad se treći put za redom kandidovao, što ni Vladimiru Putinu nije palo na pamet, birači su rekli – ne može tako.

Od Vukovara do ostavke

Izabran je Tomislav Nikolić, čovjek – blago rečeno – vrlo kontroverzne političke biografije. Novi predsjednik Srbije prešao je put od ultranacionaliste i antievropejca do desničara koji prihvata evropske vrijednosti i evropske integracije. Istina, na tom putu mu je diskretno pomogao Tadić, kad je Nikolić cijepao ultrancionalističku Srpsku radikalnu stranku. No, što bismo rekli – svaka sjekira usiječe sebi panj.

Nikolić je danas predsjednik i dok se ovaj tekst pojavi u novinama, biće održana i njegova službena inauguracija. Za ovih desetak dana od izbora on je uradio nekoliko stvari koje su izazvale različite reakcije.

Najprije je dao intervju eminentnim njemačkim novinama u kojem je zbrljao nešto oko Vukovara, govoreći o njemu kao o srpskom gradu. Onda su uslijedile što opravdane a što pretjerane reakcije iz hrvatske političke javnosti, pa je on to požurio demantovati. Kuća koja je obavila intervju dala je ubjedljive dokaze da je kazao baš to što je demantovao, i već na prvom koraku Nikolić je ugrozio vlastitu vjerodostojnost. Kad se uzme u obzir kakav ugled ima u regionu, nije mogao na gori način početi mandat.

Već sljedećeg dana napravio je nešto što se u srpskoj javnosti još nije na adekvatan način valorizovalo, a što je zaista događaj. Podnio je ostavku na mjesto predsjednika svoje stranke i tako postavio novi standard u političkom životu Srbije. Iza njega će teško više ikome pasti na pamet da bude i predsjednik države i predsjednik stranke, kao što je to bio Tadić. Može se to činiti nebitnim, ali takvo je ponašanje u Srbiji godinama činilo sam vrh štetne partokratske moći.

I Evropska unija i Rusija

Ubrzo iza te dobre stvari opet smo bili svjedoci jedne dvojbene Nikolićeve odluke. Požurio je da 25. maja ode u Moskvu, na noge Putinu. Simbolički, tako je pokazao, ili se to tako može tumačiti, šta će biti prioritet njegove politike. Doduše, po povratku u Srbiju, osim što je prenio Putinove pozdrave Tadiću, izjavio je kako je strateški pravac njegove politike, pa čak i slogan, “I EU i Rusija”. Jelko Kacin, izvjestilac Evropske komisije za Srbiju, branio ga je od većine, inače Nikoliću nesklonih medija u Srbiji.

Nikolić srpskoj politici može doprinijeti najviše tako što će se držati Ustava, odnosno biti “engleska kraljica”, ono na šta Tadić nikad nije pristao. Vlada, a vjerovatno je neće činiti Nikolićeva Srpska napredna stranka, vodiće i vanjsku i unutrašnju politiku. Dva krila izvršne vlasti moći će se međusobno kontrolirati i to nije loše. Čak kad bi i htio, a nije vjerovatno da bi, Nikolić ne može nanijeti veliku štetu ni Srbiji ni regionu, i zato bi ubuduće više pod lupom trebali biti Vlada i premijer, koji se u Tadićevoj predsjedničkoj eri gotovo nisu primjećivali.

Ima još jedna dobra okolnost. Za razliku od Tadića, Nikolić će biti pod stalnim i vrlo kritičkim okom medija, srpske i šire javnosti.