Ljudi vjeruju u moć demokracije

Suradnja kazališnog festivala Eurokaz i zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti nastavlja se i u ovogodišnjem izdanju, od 28. lipnja do 2. srpnja. U 26. izdanju tema je redefinicija muzičkog teatra, naglasak je stavljen na “muzički gestus” kojim se, kaže umjetnička voditeljica Gordana Vnuk, “priziva Brechta i našega Gavellu i njegove opaske na kinetičkom radu režije”. Muzej suvremene umjetnosti živnut će u tom teatarsko-kinetičkom gestusu na tri dana: 30. lipnja te 1. i 2. srpnja, u zanimljivom spoju umjetničko-aktivističkog projekta “dominant powers. what is to be done then? & biografski krajolici Novog Zagreba” njemačke redateljice Claudije Bosse (1969.) i grupe theaterkombinat iz Beča.

Namjerno imenovan malim slovima “what is to be done then?” i postlenjinovski intoniran (što da se radi?, zdrav povijesni cinizam), projekt je zamišljen kao politički hibrid koji kazališnom formom pretresa temeljna pitanja ljudskih prava i građanskih sloboda. Claudia Bosse i dizajner tona Günther Auer kombiniraju tehnike instalacija, zvuka, projekcija intervjua i kinetike tijela u specifičan dokumentarni krajolik. Fokus prethodnog dijela projekta bio je na političkim promjenama u sjevernoj Africi, gdje su se koristili intervjui i arhivski materijal. U Kartagi je tako prikazana francuska verzija uz sudjelovanje arapskog zbora. Zagrebačka verzija je, pak, montaža prijašnjih dijelova projekta u formi snimljenih intervjua s arapskim sudionicima, sa specifičnim pokušajem “biografske kartografije Novog Zagreba”.

Dodirne točke

Zvuči pretenciozno i nerazumljivo, ali u praksi izložbenog prostora stvari se komunikativno “otvaraju”. U pripremnoj fazi, emesuovski ogroman “prostor povremenih izložbi” prekriven je, za domaće izložbene standarde, nepreglednom količinom zvučnika raznih veličina, plus mikrofonima i televizorima, pa se i u tišini pokusa sluti jaka (i skupa) atrakcija. Središnje mjesto čini, međutim, sedam na muzejskom podu iscrtanih tlocrta novozagrebačkih stanova koje će “animirati” njihovi stanovnici nekom vrstom koreografije vlastitih rutina. Stanovnici Novog Zagreba, volonteri u ovom projektu, žive su instalacije u Muzeju, dok se istodobno “pravi” muzejski eksponati (izabrana djela Bučana, Jermana, Galete, Dimitrijevića, Picelja, Posavca, Stilinovića i Vesovića) nalaze u njihovim stanovima. Dakle, zamjena ili transfer javnog, artističkog u privatno – transfer konteksta, dekodiranje. Senzacija medija uz stilizaciju suvremene tragedije, s korom kao glavnim elementom: tako se teoretski čini, prije izvedbe.

Redateljica je snimila jedanaest intervjua sa stanovnicima Novog Zagreba, koji će se sporadično i u srazu s arapskim intervjuima, živim “animatorima tlocrta” u Muzeju i svim posjetiteljima performansa, odigravati u MSU-u. Istodobno će u šest novozagrebačkih stanova (iz Dugava, Travnog, Utrina, Sopota i Središća) biti postavljeni muzejski eksponati – primjerice Galetin “Dvosmjerni bicikl”, plus plakati ili fotografije veličinom uglavnom neprimjereni za stambeni prostor, a publika Eurkoaza dobit će mapu s biografskim podacima, lokaciji i vremenu izgradnje zgrade i stana koji se može posjetiti.

– Nemam pojma kako će to zapravo izgledati, ali me proces izuzetno intrigira – uzbuđeno govori Claudia Bosse dok je pitamo općenite stvari, poput prvog uzorka projekta, odnosno što su rekli takozvani obični ljudi u Egiptu, a što je slično problemima naših intervjuiranih sudionika.

– Molim da ne koristimo termin “obični ljudi”, duboko ga prezirem. Glupi hegemonijski simbol, duboko uvredljiv. Riječ je, naravno, o građanima. Riječ je također o multinarativnosti, odnosno o zbrajanju narativa, bez unificiranja, tek skupljanju iskustva. Intervjui koje sam, primjerice, vodila s ljudima u Kairu i Aleksandriji, govore uvijek o nekim ključnim političkim problemima kroz prizmu privatnih iskustava. Egipat je u tranziciji, Hrvatska je u tranziciji sa samom sobom, na putu u EU, postoje mnoge dodirne točke, iako se na prvi pogled možda ne čini tako. Dokumentarni krajolik sjeverne Afrike kroz intervjue ljudi nekoliko generacija suočit ću sa “živim” dokumentiranim krajolikom Novog Zagreba: čini mi se važnim i uzbudljivim vidjeti i čuti rezultate tog dodira.

Što vas je fasciniralo u Novom Zagrebu, a što u njegovim stanovnicima?

Najprije me fascinirala pozicija i izgled Muzeja. Poput ogromnog tankera u modernističko-socijalističkom arhitektonskom okruženju. Uvijek me zanimaju življena iskustva ljudi koji ne sudjeluju u bulevarsko-monarhističkoj strukturi grada, nego su iz toga izmješteni, a opet žive grad. Pitam, dakle, što bi bila idealna ljepota grada, po čemu idealiziramo grad, što su urbane kvalitete: estetika, organizacija, lokalne kulture. Posebno me, pak, fascinirala otvorenost i susretljivost ljudi, građana Novog Zagreba s kojima sam radila ovaj projekt. Nije mi se još dogodilo, osim u Jeruzalemu gdje nismo imali vlastiti prostor, da me ljudi zovu u stan, da sjednem na njihovu sofu ili krevet i dijelim njihovu svakodnevicu. Neobično iskustvo za mene, iritantno i ganutljivo istodobno.

Sjetimo se Egipta

Kako shvaćamo, centar interesa u razgovorima su mijene demokracije – pojavnost i odsutnost. Kako su reagirali zagrebački građani?

Tri osobe rekle su da je hrvatsko društvo vrlo daleko od prave demokracije, neki su govorili o primjerima direktne demokracije i kako ih primijeniti, treći su uspostavljali razlike između socijalizma i kapitalizma. Ali naravno, nisu toliko važni rezultati intervjua, nego sam proces, stvaranje klime da su promjene moguće. Gdje su granice građanske zajednice i tko biva isključen: u nacionalističkoj klimi koja, povijesno i suvremeno, obilježava Hrvatsku, to su ključne stvari. Nemam iluziju da ovakav projekt može pokrenuti ljude da izađu na ulice, ali čvrsto vjerujem u vrijednost dijeljenja iskustva o demokraciji. Europska kriza demokracije je pravi trenutak za ovakve susrete i pitanja. Izgleda naivno romantično, ali ipak tvrdim da ljudi najviše vjeruju u moć demokracije. Sjetimo se opet Egipta: trenutak u kojem ljudi stvarno vjeruju u direktnu demokraciju neprocjenjiv je u povijesti.

A što sa strahom od estetizacije politike, hladne muzealizacije živih političkih problema?

Strah od muzealizacije (života) uvijek je prisutan, kao strah od intaktnosti. Zato je jako važan čist fokus, koji izdižete u specifičnom okruženju. Zato su mi, konačno, najvažniji živi sudionici, prisutnost koja jamči energiju. Ne znam može li umjetnost uopće biti motor socijalnih promjena, ali primjećujem vrlo sklizak teren kad estetizirate političke probleme izvan institucionalno umjetničkih okvira. Uvjerena sam da estetizacija političkog problema ima snagu jedino unutar vrlo precizno postavljenih umjetničkih okvira. Ali ni tada niste sigurni jeste li promašili, nema garancija.