Najteže je novinarima Kurdima i socijalistima

Nakon što je hrvatska policija nedavno, na temelju međunarodne tjeralice, uhapsila studenticu Başak Şahin Duman – koja je u Turskoj osuđena na šest godina zatvora zbog “antidržavne terorističke aktivnosti”, zapravo sudjelovanja u studentskim prosvjedima protiv antiterorističkih zakona – javnost je u nas mogla nešto čuti o otužnom stanju ljudskih prava i sloboda u toj zemlji, koju Zapad vidi kao ključnog saveznika, moguću buduću članicu Europske unije i model demokracije u islamskoj zemlji. Na mnogim je poljima, recimo onom slobode medija, situacija u sedamnaestoj ekonomskoj sili svijeta naprosto katastrofalna: na rang-listi Reportera bez granica, Turska zauzima 148. mjesto od ukupno 179 – iza, primjerice, DR Konga, Rusije, Alžira i Južnog Sudana, a novinarima se dosuđuju zatvorske kazne u trajanju od par stotina godina. Osim toga, po procjenama novinske agencije Associated Press, od približno 35.000 ljudi koliko ih je na čitavom svijetu osuđeno za terorističke aktivnosti nakon 11. rujna 2001., na Tursku otpada gotovo 13.000 ili više od trećine. Pritom je uglavnom riječ o presudama od 2006., kada su uvedeni novi antiteroristički zakoni, do danas.     O žestokoj državnoj represiji nad novinarima u Turskoj prošlog je mjeseca, obilazeći Njemačku na kružnom putovanju u organizaciji Zaklade Rosa Luxemburg, govorio novinar i aktivist Necati Abay, osnivač Platforme solidarnosti s uhapšenim novinarima (Tutuklu Gazetecilerle Dayanışma Platformu), koji je i sam osuđen na 18 godina i devet mjeseci zatvora. Tom je prilikom u Berlinu vođen i ovaj razgovor.

Svi proglašeni silovateljima

U cijelom je svijetu uhapšeno 170 novinara i novinarki: najviše ih je iz Turske, čak 92, a slijede Kina i Sirija. Uglavnom su to kurdski novinari i oni iz socijalističkog tiska. U zatvoru je i 600 studenata i pedesetak odvjetnika koji su preuzeli obranu Abdullaha Öcalana (vođa Radničke partije Kurdistana, op. a.) te tisuće pripadnika Stranke mira i demokracije (BDP) i drugih kurdskih i socijalističkih organizacija?

Sloboda medija i mišljenja u Turskoj pod teškim je napadima. Tu su, ponajprije, tzv. antiteroristički zakoni, a potom i sudovi s posebnim ovlastima. Svi uhapšeni novinari suđeni su po antiterorističkim zakonima, prema kojima je osuđeno i na tisuće uhapšenih Kurda. Bilo je slučajeva da se po tim zakonima hapse i studenti koji bi razvili transparente s natpisom “Želimo besplatno obrazovanje”. Želi li se napraviti bar mali korak u smjeru slobode medija i slobode mišljenja, moraju se ukinuti ti zakoni i sudovi. Primjerice, kurdski novinar Vedat Kurşun osuđen je na 166 godina i šest mjeseci zatvora kao glavni urednik novina “Azadiya Welat”, u kojima su se pojavili članci okarakterizirani kao proteroristički, iako su bili samo informativni. Sudovi s posebnim ovlastima drže jako dugo ljude u zatvoru bez donošenja presude; Sedat Şenoğlu, glavni koordinator “Atılıma”, u zatvoru je već šest godina, bez ikakve presude. Jednako je dugo u zatvoru bez presude i Füsun Erdoğan, bivša koordinatorica radija Özgür.

Kakva je pritom uloga Stranke pravde i razvoja (AKP), koja je na vlasti kontinuirano od 2002. godine?

Otkako je Stranka pravde i razvoja preuzela vlast sve ide prema gorem. Počeli su s desetak zatvorenih novinara, pa petnaestak itd. Prije godinu dana u pritvoru je bilo 58 novinara, sada ih je 92, od čega je 19 glavnih urednika. U ožujku je bilo zatvoreno čak 115 novinara, no nekolicina je oslobođena zbog međunarodnog pritiska. No, politika vladajuće stranke se nije promijenila, i dalje se uvelike krše prava slobodnog govora. Od osnutka Republike Turske, prvi put je ova stranka dovela državu na prvo mjesto u svijetu zbog tog problema. Neprestano se podižu tužbe protiv novinara i još se više krše prava slobodnog govora. Listovi se često zabranjuju, a nakon što ih ugase, glavne urednike kažnjavaju i golemim novčanim kaznama. Ministar nadležan za veze s Europskom unijom, Egemen Bağış, u jednom je intervjuu na BBC-ju kazao da su ljudi na listi naše Platforme za solidarnost s uhapšenim novinarima silovatelji i to zato što je jedan novinar, Hüseyin Üzmez, osuđen zbog silovanja mlade djevojke. Iako on nikada nije bio na našoj listi uhapšenih novinara, ministar je sve novinare označio kao silovatelje! A Üzmez je novinar “Vakita”, to je konzervativni list blizak vladi, a ne nama. I jedan je zastupnik Republikanske narodne partije (CHP) pitao tko su ti silovatelji, no nije dobio ministrov odgovor: jedina svrha njegove izjave bila je da se uhapšenim novinarima nanese šteta i da ih se ocrni u javnosti.

Spomenuli ste da su u najtežem položaju kurdski novinari?

Njihov je položaj, nažalost, nikakav. Tijekom 2011. u jednom je danu uhapšeno 48 novinara, od kojih je 29 pritvoreno. Uglavnom su to Kurdi, no ima i dosta socijalističkih novinara. U zatvoru ima i članova parlamenta, iz kurdske i ostalih stranaka. Mnogi političari, bez obzira na svoj položaj ili stranku kojoj pripadaju, nakon usvajanja zakona o borbi protiv terorizma bivaju optuženi po izmišljenim dokazima ili ih se etiketira pristašama kurdskog pokreta, iako u njihovim dosjeima nema dokaza koji bi to potvrdili. Inače, u Turskoj mnogi pričaju o slobodi medija, ali kada se dođe do kurdskih medija – bježe četrdeset kilometara daleko. Isto je i sa socijalističkim medijima. Ako je čovjek zaista za slobodu medija, tada se mora boriti i za kurdske i za socijalističke medije. Upravo to pitanje treba biti kriterij je li netko zaista zagovornik slobode medija.

U zemlji nema demokracije

Vrše li međunarodne organizacije i strane vlade zbog toga pritisak na Tursku?

Međunarodna je solidarnost vrlo važna. Zahvaljujući međunarodnom pritisku, država je bila prisiljena osloboditi Ahmeta Şıka i Nedima Şenera te izdavača i aktivista Ragipa Zarakolua. Riječ je o poznatim ljudima, njihova imena sigurno vam nešto znače. Često se oglase Reporteri bez granica iz Pariza kao i Europska organizacija za sigurnost i suradnju, a i sam Europski parlament. No, njihove reakcije još nisu dostatne. Osim toga, zakasnili su, s upozorenjima su započeli tek nedavno, nakon što su saznali za problem, koji je sve veći od početka vladavine AKP-a. U veljači 2004., odmah po izlasku iz pritvora, osnovali smo pokret osuđenih novinara, no nijedna od turskih ili međunarodnih organizacija nije pokazala zanimanje za naše probleme. Naš pokret je iznio zabrinjavajuće činjenice o tom problemu i tada se prvi put progovorilo o njemu. Sada je cijeli svijet upoznat s njim. Smatram da je trud međunarodne zajednice ključan, to je put kojim se treba ići kada se želi osloboditi novinare.

U Turskoj je puno novinara i ubijeno, posebice u prijašnjim razdobljima?

Osobno sam, jedini u Turskoj, napravio istraživanje o tome. Od 1909. do danas u Turskoj je ubijeno 115 novinara i pisaca. U prvom su razdoblju na meti bili armenski novinari, devedesetih godina prošlog stoljeća kurdski, a kroz cijelo to vrijeme i turski novinari. Navest ću neke od njih: turski novinari Sabahattin Ali i Uğur Mumcu, Kurdi Musa Anter i Nazim Babaoğlu, od Armenaca Hrant Dink.

Kako komentirate zapadnjački stav da bi Turska, posebice nakon Arapskog proljeća, mogla biti primjer zemljama Bliskog istoka?

Američka vlada na Bliskom istoku traži nove partnere i smatra da bi Turska, pod vodstvom AKP-a, bila pozitivan model islamske države. No, svojom politikom samo stvara još veći metež. Odnosi Turske sa svim susjedima zategnutiji su nego što su bili. Gdje je model pozitivne islamske države? Umjesto mira, pozicioniranje Turske kao predvodnika regije potpiruje nemire i anarhiju. Osim toga, s obzirom na to kakva je sloboda govora, možemo reći da u Turskoj nema demokracije.

I vi ste osuđeni zbog terorističkih aktivnosti, odnosno slučaja o kojem ste pisali?

Radio sam 2003. kao urednik u “Atılımu”. Policija je napravila raciju i svi smo bili privedeni. U policiji su mi rekli da mnogo pišem o eksplozijama bombi te zaprijetili da će me uhapsiti ako nastavim. Tada su se dešavale te eksplozije i, prirodno, pisali smo o tome kao i svi drugi mediji. Nisam ozbiljno shvatio tu prijetnju, a iz pritvora su nas brzo pustili. Nekoliko mjeseci kasnije, ponovno sam uhapšen. Optužili su me da sam koordinator bombaških atentata, što je, naravno, za mene bilo veliko iznenađenje. Rekao sam im da je to podvala treće klase i da me s time neće moći zatvoriti. No, proveo sam šest mjeseci u zatvoru, a optužnicu nisam ni vidio, bila je tajna. Na prvom ročištu sudac me pustio na slobodu dok traje postupak, a on je ukupno trajao osam godina, do 4. svibnja 2011. Nije pronađen nijedan dokaz da sam kriv. No, u presudi stoji da “nema dokaza da je optuženi Necati Abay kriv za to što je optužen, ali sud je uvjeren u činjenicu da je on koordinator napada”, pa sam osuđen na 18 godina i devet mjeseci zatvora. Slučaj je sada na prizivnom sudu. Nakon ovog putovanja vraćam se u Tursku i, ako prizivni sud potvrdi presudu, zaista ću morati u zatvor.