Nula tragedije i nešto komedije

Veliko zanimanje za izvedbu beogradske predstave “Kumovi” u Zagrebu pobudila su ponajprije dva razloga: u njoj igra Predrag Miki Manojlović, predstavnik zlatne generacije srpskih i ex-jugoslavenskih glumaca, a napisao ju je Dušan Kovačević, jedan od najznačajnijih dramskih pisaca s ovih prostora. Njegove crne groteske “Balkanski špijun”, “Maratonci trče počasni krug” i “Radovan Treći” poznate su najvjerojatnije i onima koji ne vise u kazalištu, kao i film “Ko to tamo peva”, za koji je pisao scenarij i koji je proglašen najboljim djelom jugoslavenske kinematografije svih vremena.

“Kumovi” možda nisu na istoj razini kao raniji Kovačevićevi tekstovi, ali se od njegova prepoznatljiva rukopisa, podnaslovljenog kao “Komedija svakodnevne tragedije”, moglo napraviti puno, no to se u izvedbi Zvezdara teatra, nažalost, nije dogodilo: tragedija se potpuno izgubila, a od komedije je ostala tek – komedijica.

Krucijalna pogreška

Priča o čovjeku iz našeg susjedstva koji ostaje bez posla i opsesivno se vezuje uz psa lutalicu iz obližnjeg parka koji mu postaje jedini pravi prijatelj ima dobro poznat miris mračne depresije i natruhe nadrealnosti, što svakodnevno gledamo oko sebe. U priči ima mafijaških obračuna, droge i leševa u parku te pasa koji su nekada bili ljudi; kroz storiju na rubu socijalne histerije Kovačević odlično detektira pojedince i društvo u prilično bolesnom stanju. Dobra osobina Kovačevićevih komada – da se stvarnost pretvara u crnu fantaziju i obratno – u predstavi “Kumovi” potpuno je izostala: tragikomične poante koje podcrtavaju turobnu stvarnost glumačkim su igrama pretvorene u vesele gegove samo kako bi publici bilo zabavno i ništa više.

Krucijalna pogreška je što se režije prihvatio sam Dušan Kovačević – kada pisac režira vlastiti komad, to često ne završi dobro. Drugo, duh vremena je danas drugačiji, publika više voli zabavu nego “komediju svakodnevne tragedije”, u što se savršeno uklapa i Zvezdara teatar, prvenstveno bulevarsko kazalište. Uz Mikija Manojlovića, u “Kumovima” su igrali vrlo solidni beogradski glumci: Danica Maksimović, Milica Mihajlović, Branimir Brstina i Radoslav Milenković. Svi su oni nekako prejeftino potrošeni u predstavi koja će vjerojatno imati pozitivan komercijalni saldo, ali ne i pravu težinu.

Pohvale selektoru

Inače, 36. Dani satire u Zagrebu protječu u uobičajenom ritmu i – uslijed sveopće besparice – u smanjenom obimu. Ipak, dragocjeni zaposlenik ovoga kazališnog festivala, selektor Hrvoje Ivanković, već niz godina na području satiričke komedije, prilično bljedunjava žanra lake zabave, nastoji izabrati barem donekle prihvatljive primjerke, što je dosta nezahvalan posao. Ove je godine na Dane satire doveo eksplozivno-provokativno zeničko “Pismo iz 1920.” u režiji Olivera Frljića: ta se predstava na najotvoreniji način obračunava s bošnjačkim nacionalizmom, što je u Bosni i Hercegovini prilično uzdrmalo duhove. Tu su i mnogo puta hvaljena ZeKaeM-ova predstava “Moj sin samo malo sporije hoda”, kao i odlična riječka izvedba uprizorenog romana Vedrane Rudan “Dabogda te majka rodila” pod redateljskom palicom Tanje Mandić Rigonat.

Dani satire podosta su se godina kupali u osrednjosti trivijalnih predstava, selektiranih bez prave ideje i hrabrosti; s dolaskom Ivankovića zagrebačka publika dobila je priliku vidjeti barem nešto od predstava koje na provokativan način dijalogiziraju s vremenom u kojem su nastale.