“Oluja” je dovršila ono što je davno započeto

Izvini što sam opširan jer nemam vremena, pisao je Goethe svom prijatelju Johannu Peteru Eckermannu. Za razliku od njega, ja imam vremena. Antifašizam je bio svjetski pokret, a ne samo naš. Mi smo se našli u velikoj antifašističkoj koaliciji, gdje su koalirali komunisti i antikomunisti. Nije većeg komunista bilo od Staljina i većeg antikomunista od Churchilla, pa su koalirali – započinje svoju priču 92-godišnji Dragan Paić, partizan s Petrove gore, vrativši se sedamdeset godina unatrag, u svibanj 1942., prisjetivši se proboja ustaškog obruča na Biljegu i oslobođenja područja na pola sata vožnje od Karlovca.

Proboj, u kojem je spašen velik broj srpskih civila iz okolnih sela, izveden je u noći sa 13. na 14. svibnja 1942., no njemu su, kaže naš sugovornik, prethodili drugi važni događaji, koji počinju potkraj 1941.

– Jedan od važnijih događaja bila je decembarska ofenziva 1941. na teritoriju između Kupe i pruge Karlovac-Vrginmost. Bila je to velika ofenziva u snijegu; nažalost, sve što je uhvaćeno od naroda, pobijeno je i poklano od strane domobrana i ustaša. Napad bi možda i uspio da nije pao snijeg, koji se smrznuo, pa se čulo dok se po njemu hodalo – priča Paić.

Pa ipak, partizani su već 12. siječnja 1942. ušli u Vojnić. Neprijateljske posade zarobljene su u Utinjskoj dolini; partizanima je u ruke palo dosta oružja, pa su formirana i dva partizanska odreda. Prvi je bio na Petrovoj gori, između Kupe i pruge Karlovac-Vrginmost, a drugi je pokrivao teren kod Slunja i Plaščanske doline. Paićev odred nazvan je po selu Jurgi kraj Vojnića.

Zemunica nije otkrivena

– Prva ofenziva na Petrovu goru bila je 23. marta 1942. Bio je to juriš na Petrovac, najviši vrh Petrove gore, koji nam nije uspio iako smo smatrali da možemo uspjeti. Kako nije bilo dovoljno oružja, napadali su nas željeznim “roguljašima”: bilo je k’o u seljačkoj buni, netko je imao na štap nasađen srp, netko komad kose… Bile su to oružane formacije NDH-a: domobrani, ustaše, oružnici i naoružani civili koji su bili na Petrovcu. U to vrijeme nije bilo Nijemaca. U toj neuspješnoj ofenzivi imali smo gubitaka, pa su oni išli u drugu ofenzivu, nazvanu “Obruč”, koja se dogodila 8. ili 9. svibnja 1942. godine – sjeća se Paić.

U toj je ustaškoj ofenzivi Petrova gora bila opkoljena te su ustaše krenuli u pohod na narod koji se uglavnom skrivao po šumama. U području do Vojnića i sela Džodani ustaše su sjekli mladu šumu i ubijali svakoga na koga bi naišli. U šumi su se našli drugi i treći bataljun Prvog odreda, koji su se dvaput, nažalost neuspješno, pokušali probiti. Ubrzo je Paić, kojem su tada bile 22 godine, ranjen.

– Ranjen sam 1. travnja, točno na izlazu iz sela Ključara blizu Biljega, oko četiri kilometra od Petrovca. Rana je bila na desnoj nadlaktici, a Jakov Kranjčević Brada, bolničar i španski borac, zaustavio mi je krvarenje i na nadlakticu stavio dvije daščice koje je privezao. Nije bilo materijala, rendgena, zavoja, šprica – govori Paić i objašnjava kako se pred proboj našao u zemunici.

– Prva partizanska bolnica, koja je izgrađena 1941., bila je na Vrletnim stranama na Petrovoj gori, malo više u šumi od kasnije Centralne bolnice, koju neprijatelj nikada nije pronašao i koja je šezdesetih rekonstruirana. Prvu je bolnicu neprijatelj pronašao 1942. u martovskoj ofenzivi, no nije pronašao zemunicu i nas nekoliko ranjenika u njoj. Bila su nas trojica unutra: Ilija Miljanović zvani Kurepa, Rade Sučević i ja. Svi smo bili ranjeni u ruku, ali nismo mogli hodati, ja sam puno krvi izgubio, bili smo potpuno nemoćni – sjeća se Paić.

Ranjeni partizani ležali su na vrećama žita, no u jednom su trenutku odlučili izaći iz zemunice. Mladi je Paić ramenom i lijevom rukom podigao daske, pa su se svi izvukli van. Kuda sad, zapitali su se. Krenuli su u neodređenom smjeru, pa naišli na bolničara Bradu; zanimljivo je da je dobrovoljac, koji je za Španjolskoga građanskog rata završio sanitetski tečaj, bio specijaliziran za izgradnju podzemnih zemunica, podignutih na još nekim mjestima Petrove gore i Korduna, a izgradio je i Centralnu bolnicu u Pišinom gaju.

Povijesna pobjeda

Nakon što ih je Kranjčević izgrdio što su pobjegli, vraćeni su u zemunicu, pa su ondje s još desetero boraca dočekali majski proboj, koji je uslijedio nakon višemjesečnog proganjanja i ubijanja žena, djece i staraca: u tzv. čišćenju terena od strane ustaško-domobranskih postrojbi 2.500 civila odvedeno je u logore, uglavnom u Jasenovac. U samo 90 proljetnih dana 1942. u selima kotareva Vojnić i Vrginmost ubijeno je 3.454 Srba.

Odlučeno je da se u proboj ide u rano jutro 14. svibnja; tada je, kaže Paić, neprijatelj dijelio municiju, doručkovao, brijao se, dok je noću dežurao, pa i pucao.

– U proboju su bila svega nekolicina Hrvata i dvojica muslimana, ostalo su činili Srbi s Korduna. Proboj je išao na dva mjesta: jedan je bio na sjeveru, na Biljegu, a drugi na Magarčevcu, potezu jug-jugoistok – pripovijeda Paić i slikovito objašnjava: – Na Magarčevcu je probijao Treći bataljon, s komandantom Jovicom Lončarom i četom komandira Dušana Vergaša i komesara Milana Markovića Like, ukupno 350 ljudi. Na Biljegu je probijala Proleterska četa, s komesarom Rafajlom Višnjićem i komandirom Miškom Breberinom te Drugi bataljon s četom od 120 ljudi, kojom je komandirao Mihajlo Savić.

Pošto nam je izdiktirao imena partizanskih junaka, prisjetio se i dvadesetpetorice drugova poginulih pri proboju.

– Računa se da je ustaša bilo oko 5.000 ili više, nasuprot 670 partizana i ljudi iz tih krajeva koji su preživjeli pokolje i bili u zbjegu – kaže Paić.

Da će proboj biti uspješan znao je kada su toga dana žedni i gladni izašli iz zemunice: sretali su ljude, tisuće koje su uspjele preživjeti opsadu.

Sedamdeset godina kasnije, Paiću proboj i dalje predstavlja povijesnu partizansku pobjedu, na koju je iznimno ponosan. Muči ga jedino što je narod stradao te 1942. dokrajčen za “Oluje”.

– Za generale kojima se sudi Hrvati u cijelom svijetu pale svijeće i žale ih. A “Oluja” i Tuđman na Petrovoj su gori dovršili ono što je Pavelić započeo. Spomenik na Petrovoj gori je devastiran, iako je kulturo dobro, i hrvatsko i europsko. U njemu je trebao biti muzej NOB-a Korduna – zaključuje Paić.

Kraj rata, s činom majora, dočekao je u Ilirskoj Bistrici, gdje je 7. svibnja 1945. razbijen 97. njemački korpus, čijih im se 16.000 vojnika predalo. Završio je dvije partizanske škole, među njima i onu u kojoj je radio s Vladimirom Bakarićem. Kasnije je na Vojnoj akademiji u Beogradu završio aplikacionu školu gađanja i dvogodišnju ratnu školu, te je u činu generala umirovljen 1975.