Politika “copy-paste”

Pobornici demokracije i, smatraju li potrebnim, izvoza demokracije – ne uvijek demokratskim metodama – zadovoljno su odahnuli: slobodni predsjednički izbori u Egiptu provedeni su bez većih potresa i zemlja je, dok svrgnuti šef države Hosni Mubarak umire, dobila predsjednika, kandidata Muslimanske braće Muhameda Mursija. Muslimanska braća stajala su iza atentata na Sadata, a Mubarak ih je godinama držao pod kontrolom. Izborom Mursija, reći će već spomenuti apologeti zapadnog tipa demokracije, definitivno je dokazano da je Egipat, za koji se uvijek govorilo da bez njega nema ni rata ni mira na Bliskom istoku, postao demokratska zemlja. Tako bi se moglo zaključiti na prvi pogled, no tu je i jedno “ali” – slobodni su predsjednički izbori provedeni, ali mnogi se sada boje. A demokracija i strah ne idu ruku pod ruku.

Tko se boji i zašto? Boje se Kopti – kršćani, velik dio žena, oni koji demokraciju ne svode samo na slobodne izbore nego pod njom podrazumijevaju i sekularno društvo. Boje se i u Izraelu. Kopti se boje zato što Mursi nije tajio da želi uvesti sustav koji će se zasnivati na Kuranu, žene zato što nije sakrivao namjeru da uvede šerijatsko pravo (kakva su ženska prava pod takvim režimom zorno se vidi u više zemalja Bliskog, odnosno Srednjeg istoka). Boje se, reći ćemo, naivni “revolucionari”, koji su na Trgu Tahrir demonstrirali za demokraciju, a sada im se smiješi perspektiva “umivene” vjerske države na čelu s demokratski izabranim predsjednikom.

Zloupotreba društvenih mreža

Boji se, napokon, i Izrael, jer je Egipat – najprije pod Sadatom, a potom pod Mubarakom – dosad bio ključno uporište bliskoistočne konstrukcije mira, ma kako krhkog i nestabilnog. Sada dolazi Mursi, u čijoj se predizbornoj kampanji nimalo sramežljivo klicalo “Alah je velik” i “Uz volju Alahovu stvorit ćemo Ujedinjene arapske države s glavnim gradom Jeruzalemom” (da to znači da Izrael treba uništiti, jasno je i političkim analfabetima).

I kako sada objasniti demokraciju koja ulijeva strah, i to ne onima koji su neprijatelji demokracije? Objašnjenje je jednostavno i poražavajuće: i u Egiptu je uspješno primijenjena formula “copy-paste”, model kojim je drugdje i drugima (a ne iskrenim, ali naivnim demonstrantima) pošlo za rukom smijeniti režim i dovesti na čelne pozicije “svoje” ljude. Ide to od Tunisa, preko Libije (gdje je, doduše, bilo mnogo krvi, no to su samo “kolateralne žrtve”), sada preko Egipta, pa do Sirije, gdje stvari ipak ne idu onako kako se priželjkivalo ili su prilično neinventivni kreatori “demokratskog svijeta” mislili da će ići. A na kraju toga niza vjerojatno je Iran.

Najprije krenu demonstracije, u pravilu zbog lošeg ekonomskog stanja ili suzbijanja političkih sloboda. Kada režim reagira, mirni demonstranti odjednom imaju u rukama oružje i pretvaraju se u borce za slobodu koju, naravno, zaslužuju, pa dobivaju (otvoreno ili prikriveno) pomoć dijela svijeta koji se naziva slobodnim. Koje god ustupke režim nudio, pobunjenici ih odbijaju, baš kao i samu ideju o pregovorima, a “slobodni svijet” unisono izražava sumnju u iskrenost ponude, pa i onda kada se provedu višestranački izbori i formira parlament, kao što je bio slučaj u Siriji.

U svakoj od tih zemalja akcije pobunjenika jačaju nakon molitvi petkom, pa nije teško zaključiti od koga dobivaju “duhovnu hranu”. Do krajnjih se granica zloupotrebljavaju tzv. društvene mreže: sve što se na njima pojavi, odmah nađe put do zapadnjačkih TV-programa, koji privid objektivnosti brane prozirnom rečenicom da određeni podatak nije bilo moguće provjeriti iz neovisnog izvora. Bez zadrške se zloupotrebljavaju djeca, pa se vrte snimke sirijskih mališana s puškama u rukama kako kliču protiv Asada; jedva će tko primijetiti kako ih ne kliče ni polovica ili da je djevojčica u prvom redu na rubu suza. Istodobno, ti će izvori prešutjeti priču o Sirijcu koji je sudjelovao na manifestaciji za Asada dok mu je sinčić u naručju, bez puške i uniforme, klicao “Živjela Sirija!” – na društvenim je mrežama za tim čovjekom raspisana potjernica, što je rezultiralo ubojstvom dvojice njegovih starijih sinova. O tome demokracije šute jer – podržavaju borbu za demokraciju.

Danas je već krajnje vrijeme da se postavi pitanje odlučuje li politika još uopće o onome što nam se predstavlja pod plaštem političkih odluka, ili su iza svega otuđeni centri ekonomske moći koje ne zanima apsolutno ništa drugo osim profita.

Zagrljaj Putina i Peresa

Što se Egipta tiče, rijetko se spominje podatak da je novi predsjednik godinama živio u SAD-u, gdje su mu se rodili sinovi koji imaju američko državljanstvo; podsjeća li to nekoga na Osamu bin Ladena, sam si je kriv, misli na “nedemokratski način”. Politika “copy-paste” i tu je na djelu, kao i u Siriji, gdje se gotovo očajnički nastoji isprovocirati povod za oružanu intervenciju. Turski vojni avion koji je na visini od samo 100 metara ušao u sirijski zračni prostor i koji su Sirijci oborili topovima (a ne raketom!), ili je trebao ispitati djelotvornost sirijske zračne obrane ili je bio svjesno žrtvovan kako bi došlo do incidenta koji bi Atlantskome paktu poslužio kao opravdanje za akciju u “legitimnoj obrani” zemlje-članice. Sirija uporno ponavlja kako nema nikakve neprijateljske namjere prema Turskoj. No, ako nije uspjelo ovoga puta, uspjet će uskoro – napokon, i u Libiji se rezolucija UN-a o zoni zabrane leta provodila masovnim bombardiranjima, unatoč tome što libijski vojni avioni nisu ni pokušali poletjeti.

U takvoj se situaciji, gotovo kao deus ex machina, pojavljuje ruski predsjednik Vladimir Putin, čija zemlja, zajedno s Kinom, uporno i na sve veće nezadovoljstvo Zapada, sprečava u Vijeću sigurnosti UN-a donošenje rezolucije koja bi otvorila vrata rušenju Asadova režima u Siriji. A iskusni i mudri izraelski političar Šimon Peres, predsjednik zemlje koja je demokratska upravo onako kako Zapad shvaća taj pojam, demonstrativno ga pred kamerama dočekuje zagrljajem. Hoće li to biti uvod u kraj primjene formule “copy-paste”, kojom se uvodi demokracija kakve se mnogi počinju bojati?