Porcija rutinske zabave
Svatko tko danas ima ambiciju postaviti mjuzikl “Cabaret” zna da je prema drami Johna van Drutena i romanu Christophera Isherwooda snimljen ne samo slavni film s Lizom Minnelli, nego i postavljeno barem pet glamuroznih scenskih uprizorenja, od njujorškog Broadwayja do londonskog West Enda, i to samo u posljednjih 20 godina. Film Boba Fossea proslavio je Joela Greyja kao izluđujućega, dijaboličnoga conferenciera, a kazališna predstava Alana Cumminga, dok su legendarnu pjevačicu Sally uspješno igrale i Judy Dench i Brooke Shields.
Vajmarski poučak
Dvije su krucijalne točke na kojima svaki “Cabaret” stoji ili pada: muzički i scenski, on je već toliko postao dijelom opće kulture da svako novo uprizorenje ne smije pomutiti uzbudljivu sliku koju o tom mjuziklu već nosimo u sebi. Kao i “Hamlet”, “Cabaret” jednostavno ne smije biti prosječan. Drugo, “Cabaret” briljantno oslikava povijesno dramatično doba krize, u kojem su tiho rasle mračne političke ideje koje će dovesti do katastrofe: kroz priču o berlinskom klubu “Kit Kat” početkom 1930-ih i njegovoj dekadentnoj raskalašenosti, punoj crnog humora, pred nama izranja slika društva u raspadu, prilično aktualna i danas.
Privlačnost filmske i kazališne verzije “Cabareta” nije samo u dobrom plesu ili hitovima koje već znamo napamet, nego i u o lucidnoj priči “ispod vješala”, u kojoj se kroz prividno veselje ludih kabaretskih noći zlokobno pomalja egzistencijalna i politička bijeda društva koje srlja prema ponoru. Danas, kada Evropa doživljava najtežu krizu od Drugoga svjetskog rata i kada mnoge desničarske partije trljaju ruke, “Cabaret” je više nego aktualan. Međutim, zagrebačka verzija mjuzikla, koju smo premijerno gledali u Komediji u režiji Dore Ruždjak Podolski, tek je djelomično odgovorila na zadane teme.
Kartonska maketa
Ponajprije, muzičke i plesne točke, uz vrlo solidnog Dražena Čučeka kao slavnog ceremonijal-meštra, izvedene su korektno, ali ništa više od toga. Kazališni ansambl disciplinirano, kao po špagi, pleše i pjeva poznate numere, ali to čini kao i u svakoj drugoj glazbeno-plesnoj predstavi: odrađujući posao rutinski, lišavajući nas pritom bilo kakve iznimnosti i umjetničkog doživljaja. Drugo, dramski dijelovi, na kojima se temelji važna priča i u kojima bi trebali dominirati odnosi glavnih junaka, kabaretske pjevačice Sally Bowles (Renata Sabljak) i mladoga američkog pisca Clifforda Bradshawa (Ronald Žlabur), bili su blijedi i nezanimljivi, jednako kao i odnosi drugog para, Fräulein Scneider (Jasna Bilušić) i Herr Schultza (Dražen Bratulić). Treće i najvažnije: društveni kontekst i današnja aktualnost “Cabareta” potpuno su izostali. U predstavi se pojavljuju neki akteri s kukastim križevima na rukavima, ali to više djeluje kao odlomak iz povijesne čitanke za sedmi razred nego bilo kakva naznaka metafore suvremenih društava u krizi.
Treba li od Komedije tražiti takvu vrstu estetske izoštrenosti i društvene pronicljivosti? Ne, i to je najgore: većina predstava toga kazališta već godinama djeluje kao kartonska maketa, nekada bolje a nekada slabije obojena. Predstave rađene bez posebnog razloga, prošarane plesnim šljokicama i ocvalom sentimentalnošću, mogu se repetirati unedogled: publika uvijek na isti način očekuje porciju lake zabave, zaboravljajući da bi izvedba mogla otići i koji korak dalje.